Bajkovitu priču o nama u dalekoj prošlosti, o surovom i čestitom životu u srednjovjekovnom rudarskom trgu Brskovo, sa daškom melanholije, uz autentične arhaizme, imena i međuljudske odnose, sve isprepletano istorijskim geopolitičkim okolnostima 13. vijeka, donosi novi roman bjelopoljskog autora Mirka Rakočevića.
Njegovo najnovije djelo “Grossi de Brescova” objavljeno je u izdanju Grafičkog ateljea CG, a uskoro će se naći i u distribuciji, najavljuje Rakočević u razgovoru za “Vijesti”.
Umjesto predgovora, autor je napisao posvetu: “Ovu pjesmu, o nama, srednjovjekovnim mučenicima, posvećujem bratu Milanu”, a s obzirom na mjesto radnje, ali i lajtmotiv, može se reći da je roman i svojevrstan omaž ili posveta Brskovu. Autor potvrđuje.
”To je omaž nama, danas živima, koji smo stari Brskovljani... Koji smo živjeli i patili u tom vremenu. Istorija se bavi dokumentima, a pisci nekadašnjim vremenima i sudbinama. Na kraju je onako kako su ispričali pisci, a ne istoriografi”, ističe Rakočević.
I sama radnja, iako prati određeni krug likova i njihovih usko povezanih života, govori o nama, kaže Rakočević.
”’Grossi de Brescova’ govori o nama... O nama, iz prilično daleke prošlosti, druge polovine 13. vijeka. Govori o srednjovjekovnim mučenicima koji su gradili svijet i život u tim vremenima. O tome kako smo zakoračili u utrobu Zemlje... O znanjima do kojih je dosezala tadašnja civilizacija, a do nas su stizala, iako smo bili skriveni negdje, daleko, na kontinentu između planinskih vrhova. Venecija i Konstantinopolis graničili su naš svijet sa zapada i istoka, a mi smo pokušali da budemo svoji, da izgradimo naš svijet u čemu smo, zajedno sa rudarima Sasima i uspijevali. Nastao je čudesni grad Brskovo, magični rudarski trg, koji je imao svoje mjesto u tadašnjoj topografiji. Nije bio običan grad sa geografske karte koji je lociran tačkom i sitno ispisanim imenom - na tim mapama pisalo je krupnim slovima Brescova”, priča Rakočević uz nostalgiju za nečim što je nemoguće da pamti, ali što čitavim bićem osjeća.
I u samom naslovu djela krije se emocija, naznaka nečeg velikog i snažnog, moćnog da odredi i uzme živote, ali i simbolika onoga što je sveprisutno u romanu. Rakočević se prisjeća kako se upustio u tematiku koja je skoro pa epska, uz svu liričnost koju nosi u sebi.
”Kada sam prvi put otišao do Brskova vidio sam ostatke tvrđave zarasle u travu, u korov, zatrpane stoljetnim nanosima koje su pravili vjetrovi, kiše, oluje. Neka zemaljska ‘pravda’. Poslije par trenutaka sve je nestalo - ukazalo se Brskovo u svem svom sjaju. Kao onaj Markesov Makondo, izgubljen u džungli, ali su ipak do njega stizala svjetska znanja. Donosio ih je Melkijades sa svojim Ciganima. Donio je jednog trenutka led. I svi su bili opčinjeni. Tako su i do našeg Brskova stizale karavandžije, putnici namjernici, avanturisti, srebroljupci. I pričali priče o morskim nemanima koje su sretali na svojim putešestvijima, o sirenama koje o ponoći mame mornare da pođu sa njima u dubine, o čudesnim gradovima na zapadu i istoku. Mi, provincijalci tadašnjeg vremena, slušali smo ih i gledali razrogačenih očiju. Imali smo ‘samo’ glamsko srebro, sa velikim procentom zlata u sebi. I sasvim drugi pogled na život”, priča Rakočević kao iskusio.
A onda - pisanje, potraga za riječima i djelom.
”Recesija. Trebalo se vratiti u to vrijeme. I znati skoro sve. Rudario sam po arhivama i literaturi. Kao Sas u brskovskoj rupi. Za srebrenom žicom. Poslije osam godina sam shvatio, razumio. I onda je krenula bajka iz Brskova”, dodaje autor.
On ističe da je ubijeđen u stvarnost svojih junaka, jer se i ranije uvjerio u vjerodostojnost svoje književne vizije. Sada vjeruje da će arheolozi uskoro pronaći nekog od njih, Desu, Henrika, kneza Blajbergera, Hansa, Miha, Anu...
”Arheolozi već kopaju po Brskovu. Vjerujem da će iskopati i nekog od književnih junaka iz ovog romana kao što se dogodilo u Bijelom Polju kada su iskopali Abdi-pašu kom sam se posvetio u mom romanu ‘Bedem’”, kaže Rakočević...
Prisutnost arhaizama, karakterističnog govora, imena likova - koliko bliska toliko i strana, ali i duh i život starih, davnih, vremena, čine da se i čitalac izmjesti i unese u taj svijet, nekima blizak, nekima dalek, na svoj način i težak, ali i plemenit.
”To je samo ambalaža, čeljade je uvijek bilo isto”, konstatuje Rakočević i dodaje:
”I tada i danas ima iste porive. Vratio sam se u to vrijeme da ispričam to sličnim jezikom, atmosfere radi, slikanja radi, kolorita radi, da oni koji imaju roman u svojim rukama dožive istu estetiku... Suština romana je u nama samima, u onome što je na njegovom početku, iz Petrove poslanice: ‘Jer kakva je pohvala ako griješite pa, kažnjavani, podnosite? Nego ako dobro činite pa podnosite stradanja, to je ugodno pred Bogom’”, ističe on.
Pored toga, u romanu su originalno prikazani i međuljudski odnosi, kako u porodici, tako i među prijateljima, ali i u tadašnjem društvu. Osjeća se prisustvo hijerarhije, patrijarhata, ali i nejasno postavljenog sistema koji utemeljenje nalazi u porivima likova, donekle škrte, tajne, jake, veze i zakoni, ali presudni za radnju romana. Rakočević kaže da se, iako djeluje suprotno, od tada nije mnogo stvari promijenilo.
”Isto je kao i danas. Uvijek je postojao neki ‘komitet’. Naravno, državni uređeni sistem je postojao i tada kao i sada. Moj drug Nikola Tomić poslije čitanja romana mi kaže: ‘Vidiš kako pohlepa jednog čovjeka uništi društvenu zajednicu’... Šta se to promijenilo u odnosu na naše današnje društvo?”, pita autor.
Iako distribucija zavisi od izdavača, trebalo bi da krene za oko 10-15 dana, kaže Rakočević, a onda slijede i promocije, a u susret tome, jedina očekivanja su ujedno i želje - da se čitaoci identifikuju sa književnim junacima.
Pisac sa svojim junacima rudari po arhetipskim zonama ljudskog iskustva
Mirko Rakočević istakao je da mu je važno da se čitaoci povežu sa likovima, identifikuju sa književnim junacima i tako se unesu u svijet koji opisuje...
”Ima jedan model u literuturi koji sam otkrio kod Andrića - identifikacija sa čitaocem. Tada sam, konačno, razumio fra Iva, majstora književnosti. Jedino mi je tada preostalo da se ne kitim tuđim perjem već da napravim svoj model kako se čitalac identifikuje sa književnim junakom. Poslije toga ostaje samo žal što roman ne traje duže”, kaže Rakočević.
Da je upravo taj efekat i postigao, tvrdi magistar književnosti Milorad Durutović koji potpisuje recenziju romana “Grossi de Brescova”.
”Nakon čitanja rukopisa novog romana Mirka Rakočevića osjetio sam žal što roman nije nekoliko puta obimniji”, ističe on i dalje nudi obrazloženje:
”Nije to znak da je roman ostao nerazvijen, ni najmanje, već je posrijedi čitalačka opčinjenost narativnim dometima ovog pisca, koji imaju šmek klasika, pa se žal otvara kao nostalgija za vremenima kada su književna djela daleko više značila nego danas. Ali ni to nije znak da Rakočević baštini isprobane narativne tehnike, konvencije, već da uspijeva dosegnuti nivo autentičnog narativnog svijeta. Pisac sa svojim junacima rudari po arhetipskim zonama ljudskog iskustva. Rudari u Rakočevićevom romanu i sami imaju svojstva arhetipske rude, nijesu, dakle, samo uspjeli karakteri”, naglašava Durutović.
Bonus video:
