Promocija drugog, dopunjenog izdanja romana “Jefimija, žena koja čeka” Minje Marđonović biće upriličena sjutra u Podgorici, u CKZ (Centru kulturnih zbivanja) “Ribnica”, u multimedijalnoj sali u 20 časova.
U razgovoru za “Vijesti” nam otkriva da je ovo prilika da se svi prisjete junakinje, prije nego što stigne nastavak njene priče.
Neobičan za naše prostore, putopisni, ljubavni, politički, buntovni, feministički, a prije svega lični roman mlade književnice i aktivistkinje iz Srbije Minje Marđonović, govori o feministkinji Jefimiji, njenom životnom putovanju na Bali, svjedoči o njenim borbama sa sobom, zajednicom iz koje potiče i iz koje je otišla, ali i onoj sa kojom se tek upoznaje. Roman je pun erotskih, strastvenih scena, uz jedinstvene opise putešestvija, a sloboda duha, puta i nepoznatog, izazivaju radoznalost i znatiželju čitalaca, koji bivaju gladni novih avantura. Marđonović tako suptilno a direktno, na različitim nivoima, donosi priču o ženskoj slobodi, igri, grijehu, filozofiji. U svemu tome ostavlja tragove sebe i sopstvene ličnosti, promišljanja, borbe i misije.
”Jefimija, žena koja čeka” uspješno živi u Crnoj Gori od svoje prve promocije u Baru, pa preko Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2021, Berana, Nikšića i drugih gradova, a i dalje budi veliko interesovanje javnosti. Na pitanje “Vijesti” šta vidi kao razlog i ključ njene atraktivnosti, privlačnosti, ali i intrige koju (do)nosi, ona ističe da je to intimna i otvorena priča, bliska, a obogaćena njenim crnogorskim mentalitetom.
”Moja ljubav prema otadžbini, prijateljima, moru i kamenu crnogorskom, prenijela se i prenosi izgleda i na Jefimiju, ostrvsku ženu balkanske krvi. Mislim da je, šalu na stranu, Jefimija zaista otvorila Pandorinu kutiju regionalnih tabua. Postepeno, ali odlučno, pred sobom ruši predrasude o ženi koja je seksualno slobodna i emotivno emancipovana u surovom patrijarhatu koji se bezuspješno, ali perfidno, kamuflira među predanjima o ljubavi, tradiciji i ženskoj časti. Volim kad sa svojom junakinjom pod ruku dođem među svoje, a kroz upoznavanje sa publikom širom gradova Balkana uvidim kako su žene više nego ikad odlučne da slobodno vole, ljube i tretiraju svoje tijelo u sveopštoj devalvaciji njihove neizmjerne psiho-fizičke snage”, objašnjava Marđonović na početku razgovora.
Ona ističe da će u Podgorici predstaviti dopunjeno izdanje svog romana, te da je u pitanju drugo, dopunjeno izdanje i najveći tiraž knjige, do sada.
”Stoga sam i izuzetno počastvovana što ću baš u glavnom gradu Crne Gore, ove subote, publiku obradovati besprekornim primjerkom svog prvenca, ‘Jefimija, žena koja čeka’. Kako kroz cijeli proces stvaranja knjige prolazim sama, jer i jesam samizdata, čini mi se da je upravo CKZ ‘Ribnica’ zaista idealno mjesto za centriranje Jefimijinih kulturoloških, psiholoških, socioloških zbivanja. Čim vidim smisao u Jefimijinom postanju i postojanju, pa i kroz ovo drugo dopunjeno izdanje, rekla bih da samo i publici dugujem jedno veliko: ‘Dragi ljudi, hvala vam na tome!’.
Sigurna sam da će promocija biti nekonvencionalna, nepredvidiva (čak i po mene samu) i nimalo dosadna. To bar očekujem od sebe”, sa osmijehom ističe Marđonović.
Ona je “Vijestima” otkrila i da je u pripremi drugi dio, odnosno nastavak Jefimije. U prvencu Jefimija s malo novca odlazi na petomjesečnu avanturu kod prijateljice Tatjane, koja je na Baliju i čeka je. Marđonović je i sama iskusila Bali, a Jefimija je tamo iskusila život. Da li se i koliko toga promijenilo u njenoj junakinji i oko nje u međuvremenu, autorka ističe da je upravo to neminovno u svakome ko živi.
”Čovjek koji se ne mijenja zapravo ni ne postoji. Mijenjanje je ciklično k’o život. Neprestano je, nezaobilazno, poput kretanja. E sad, je li na bolje ili na gore? S ostrva ljubavi Jefimija odlazi na Tromeđu svog života. Njena iskustva prije, tokom i posle života na Baliju, u efikasnoj saradnji, šalju je na jedan novi put - put preživljavanja. Da čovjek sve preživi, upravo će pokazati Jefimija u svom nastavku”, naznačava ona.
Ipak, nova Jefimija je stara Jefimija, podsjeća kreatorka njenog lika, jer nove nema bez stare, kao što je prošlost neodvojivi dio čovjeka i kao što je svaka individua skup svega proživljenog.
”Stara je morala da nastane i ostane da postoji kako bi u nastavku svog života, u romanu, postala nova koja će opet nekad, u nekom istom ali drugom životu, biti stara...”, ističe ona i dalje otkriva da li će i nastavak romana biti inspirisan stvarnim događajima, iskustvima, promišljanjima i koliko će (auto)biografskog biti u njemu.
”Nema lažnog života, ima samo izmišljenih realnosti na papiru ili u komšiluku. Mnoga su se iskustva sjatila u jednu ženu. Njeni empirijski rolerkosteri i jesu najtačnija istina feminističkog principa pravde: lično je političko. Mene, kao stvoriteljke lika i kolektorke ženskog iskustva, ima svuda. U svakom slovu, u svakoj riječi. U svakoj Jefimiji ima me podosta”, naglašava književnica.
Ono što je sigurno jeste da čitaoce definitivno očekuju avanture i u daljem Jefimijinom životu, a Marđonovićeva čitaocima “Vijesti” samo zagolicava maštu.
”Metafizičke, nadasve. Od dna do neba, od neba do Zemlje, od bola do sestrinstva, od sestrinstva do iscjeljenja, od feminizma do Boga - to su avanture moje nestašne, neposlušne i nevaljale junakinje”, zaključuje Minja Marđonović.
Kakva geografija, takva i istorijska sudbina
Minja Marđonović vuče korijene iz Bara, a pored toga, često je u Crnoj Gori i prati sva dešavanja.
”Često se šalim, pa kažem da više puta godišnje pređem granicu između Srbije i Crne Gore nego Brankov most. Ne volim nacionalna obilježja, simbolike i praznovjerja, ali sam luda za geografijom. Ti korijeni i jesu zapravo ta geografija u koju sam ja luđački zaljubljena - od Jadranskog mora, kolašinskog sira, pa sve do Pive ljepše od Kariba”, priča ona, a onda se osvrće i na drugu stranu ovog podneblja.
”Mada, kakva geografija takva i istorijska sudbina. Kao i čitav Balkan, tako je i Crna Gora još u procesu samooslobođenja. Ipak, na svojoj autentičnoj geografskoj dužini i širini mora da prosvećuje svoje bitke za slobodu, pravdu i jednakost. U crnogorskim društveno-političkim ali i književnim lokalitetima kriju se mnoge istine crnogorskog ropstva, čojstva, junaštva, ali i straha”, ističe Marđonović.
Naši narodi pišu, k’o što misle - britko, jasno, čitko i strasno
Iako voli geografiju, Minja Marđonović ističe da geografija i njene granice ne postoje kada su u pitanju književna scena, stvaralaštvo i književnost istog govornog područje, kakvo je eks-jugoslovensko.
”Scene ne odvajam. Gdje god da se istim jezikom misli, piše i govori, ja prevodim u balkanski književni prostor slobode postojanja svih književnica i književnika. Mislim da naši narodi pišu, k’o i što misle - britko, jasno, čitko i strasno”, naglašava Marđonović.
Bonus video:
