Svi životi liče na sve rijeke: imaju izvor, tok i ušće. Ali svaki život je poseban život i svaka rijeka je posebna rijeka, jer ima svoj izvor, svoj tok i svoje ušće. Roman Esada Kočana, Naša Rijeka je knjiga o jednom posebnom životu i o jednoj posebnoj rijeci. Ova knjiga se ne čita kao druge knjige. Od prve rečenice ona vas zahvati i ponese, vi je više ne čitate nego tečete zajedno sa životom pripovjedača i vodama Naše Rijeke. Iz stranice u stranicu, iz brzaka u brzak, iz huke pjenušavog buka u tišinu tamnog vira, iz tjeskobe uskog kanjona u široko razliveni mirni tok - dotiču i protiču, s vama i kroz vas i život i vode ove književne rijeke. Ponekad je pregazite, ponekad sa jedne obale na drugu prelazite skačući s kamena na kamen, preko krupnih oblutaka koje je na pogodnim mjestima vješto postavio pisac.
Omar Grabovac, lik koji pod ovim imenom preuzima ulogu pisca, transponirao je paralelu života i rijeke u brilijantnu književnu alegoriju u kojoj je Naša Rijeka (zapravo, rijeka bratstva Grabovaca, od kada su njegovi preci - tri brata Grabovca, prije nekoliko stoljeća došli na njenu obalu), je rijeka čija se sudbina prepliće, a u mnogo čemu se i poklapa sa njegovom ličnom sudbinom ali i sa sudbinom svih ljudi koji žive na ovoj rijeci. Priča počinje poglavljem naslovljenim Buđenje sna, u trenutku u kom se i nad Našom Rijekom i nad životom pripovjedača nadnosi tamna, prijeteći neumitna sjena smrti. Našoj Rijeci smrt prijeti od ljudske pohlepe; pripovjedaču, od one bolesti, toliko strašne da joj se ime ne spominje ni glasno, ni šapatom. Od tog trenutka, do kraja ove knjige-rijeke, zahvata nas i nosi njen tok, maticom i rukavcima, nizvodno ali i uzvodno, do samog izvora rijeke, do samog početka našeg života - jer “Cilj svakog života je saznati - početak! A početak i rijeke i života je - izvor sam!” (Edmund Huserl).
Prisna i sugestivna intonacija kazivanja već od prvih rečenica otkriva rođenog pisca, markantnu autorsku ličnost, čovjeka koji zna šta hoće da kaže i koji to zna reći neposredno i uvjerljivo, onako kako to, u svojim najboljim pripovjetkama, čini Ernest Hemingvej. Za razliku od E. Hemingveja koji strategiju izlaganja gotovo isključivo zasniva na asketski kratkim, preciznim deskriptivnim rečenicama u kojima se opisi mjesta, ljudi i predmeta doimaju kao fragmenti fotografija a dijalozi kao isječci stenograma, narativna strategija E. Kočana, uz kvalitet neposrednosti i uvjerljivosti, donosi nam i estetski kvalitet fascinatno intenzivne koncentracije autora. Elegancija stila, prirodnost i dubina pasaža u kojima dominira njegova refleksivna, introspektivna, iskrena i samokritična, povremena diskretno auto-ironična distanca, svoje dostojno poređenje paradoksalno nalaze možda još samo u opusu Tomasa Bernharda - pisca koji je i stilski i tematski književni antipod Hemingveja!
Za dubinu koncentracije teksta u kom je prisutno sve ono (ali i samo ono!) što autor Esad Kočan vidi, čuje, osjeća dok piše i o čemu bez digresija, takoreći - bez predaha - jedino i piše, savršeno je prikladan komentar koji je o pisanju Tomasa Bernharda dao njegov polubrat Fabjan: “Ako je Betoven komponovao Devetu simfoniju u stanju potpune fiziološke gluhoće, Tomas Bernhard je pisao u stanju potpune nutrašnje gluhoće za sve što se za to vrijeme dešavalo oko njega.” Upravo takva autorova unutrašnja gluhoća za sve što se dešava izvan ove knjige, obuzima i čitatelja kada ga jednom ponese njen tok. Djevojka Mirna, kasnije supruga Omara Grabovca, jeste jedina osoba koja ima pristup u njegov unutrašnji svijet, toliko da neosjetno i sama postaje dio tog svijeta, ni najmanje ga ne remeteći.
”Događa se iznenadno, bez opomene. Taj susret, ne bira ni mjesto, ni vrijeme, godišnja doba, godine. Tek, dok teče razgovor koji ne umije da se zaustavi, čućeš sebe: ‘Ovo nikada nikome do sada nisam rekao’. Ni vinu, ni pjesmi.
Nikad to nije velika tajna. Velike tajne lako povjeravamo, razmećemo se njihovom važnošću, jer smo njihovu važnost prerasli. Ovo je drugo. Skriveni kutak nas koji je odbio da odraste zajedno sa nama. Nepreležana bol koja se uvukla u sebe. Htjela da ne postoji. Zato, kada ono što nikome nisi rekao, izgovaraš lako, bez zazora, nekome na čije se ime tek navikavaš, to je trenutak najveće bliskosti koja može postojati između dva ljudska bića.
…Kažem trenutak, a mislim drugo. Zakamuflirana vječnost. Prerušena u bljesak pogleda. Toliko toga je vodilo da se taj susret nikada ne desi. Zato izgleda kao ples slučajnosti. To je privid. Tamo gdje se rađaju mora i okeani, valovi su, otkad je poteklo vrijeme, oglašavali ovaj trenutak. I krenuli ste sa žala,. Noseći svako u svojim njedrima znak prepoznavanja. Neizgovorenu riječ. U pramaglini, u trenu rađanja svijeta, u prvom dahu, nalazi se zametak svega što će u beskraju vremena nastati. Svjetlost i tama, život i smrt. U svakoj čestici rasprsle pramagline nalazi se potencijal svega što sadrže sve kosmičke čestice.
U pramaglini ljubavi, skrašene su sve ljubavi koje će ikada nastati. U svakoj pojedinačnoj ljubavi, nalazi se iskra svih ljubavi koje će se ikada desiti.”
Uz svu paradoksalno blisku srodnost sa dva velika ali potpuno različita pisca, književni iskaz Esada Kočana, alias Omara Grabovca, posjeduje i kvalitet duboke i iskrene emocionalnosti. U njegovom romanu ta emocionalnost isijava onim najrjeđim i najprefinjenijim svjetlom kojim treperi odsjaj savjesti u pogledu, glasu ili gestu, samo ponekad i samo kod nekih ljudi u životu; u književnom opusu Hemingveja i Bernharda - nikada. Za razliku od tvrdog, “mačo” garda Hemingvejevih likova koji pokazivanje emocija smatraju za slabost a kajanje za lično poniženje; za razliku od samozatajnog Bernharda, koji racionalnom analizom namjerno neutrališe i svoje najsnažnije emocije, Kočan pisac je u svakoj situaciji bez snebivanja - reklo bi se s predumišljajem – osjećajan; ne skriva ni nježnu brigu za one kojima je nanijeta nepravda, niti stišava glas sopstvene griže savjesti zbog nepravde koju je nanijeo drugima.
Nesputana iskrenost i dramaturški opravdano stilski očaravajuće uključivanje u tekst najskrivenijih intimnih osjećanja, izraženo sredstvima vrhunske književnosti, izdvajaju ovaj roman čak i iz prethodno naznačenih hemingvejevsko-bernhardovskih ekskluzivnih okvira i uvrščćuju ga u kategoriju za sebe!
Onaj početak života i izvor rijeke, koji je Edmund Huserl promovisao u filozofski princip najvišeg ranga i temelj svoje fenomenologije kao nauke, a koji Esadu Kočanu kao filozofu i po obrazovanju i po vokaciji nije mogao promaći nezapaženo, upravo po logici fenomenološke redukcije, našao je svoje mjesto u središtu romana a ne, kao što je to uobičajeno, na njegovom početku. Sasvim opravdano: Niko ne zna sebe na samom početku, od rođenja, ni jedna rijeka nije rijeka na svom izvoru!
Čovjek postaje čovjek tek nakon određenog broja godina, kada postane svjestan sebe; Rijeka postaje rijeka tek kada u sebi sabere dovoljno vode iz svog izvora. Visoka kultiviranost stila i sveprisutna ali diskretna erudicija Esada Kočana upućuju čitatelja na prisustvo metoda fenomenološke redukcije, suptilno i nenametljivo - samo jednom rečenicom Horhe Luis Borhesa: “Svaka sudbina, koliko god duga i zamršena bila, sastoji se od jednog trena. Onog trena u kojem čovjek zauvijek spozna ko je.” Do sopstvenog se početka dolazi reminiscencijom, napredovanjem u sopstvenu prošlost. Jednako tako se ide i kada se traži izvor rijeke: uzvodno!
Trenutak u kom su Grabovci postali svjesni sebe, spoznali ko su, poklopio se sa trenutkom u kom je do tada bezimena rijeka postala Naša Rijeka. Zato je taj trenutak, u ovoj originalnoj ali logički beprijekornoj dramaturgiji kazivanja, nastupio tek u petoj glavi romana.
U šum Naše Rijeke, utkao je Esad Kočan i tragičnu hroniku zbivanja burnih, prelomnih godina kataklizme raspada i rata, nezajažljive pohlepe i slijepe mržnje pretočene u političke pokrete, duboke, po svemu sudeći, nepovratne promjene u tradicionalnom načinu života i sistemu moralnih vrijednosti, izazvane odlaskom na privremeni rad u inostranstvo kao prvom fazom trajne emigracije i povremenih povrataka ljudi iz ovog područja. Kao kritički angažovan intelektualac, vrsni novinar nepokolebljivo doslijedan u odbrani najviših humanističkih ideala Esad Kočan ni ovom prilikom nije dopustio da o tome ne kaže svoju riječ, ali je, zahvaljujući svom izuzetnom književnom talentu, to učinio maestralno, ne remeteći ni jednog trenutka fluidnu harmoniju Naše Rijeke ni disonatnim tonovima političkog govora, ni simplificiranim generalizacijama jezika reportaže.
Odavno nije bilo romana koji bi se toliko izdvojio iz aktuelne književne produkcije. Odavno nije bilo romana koji bi bio toliko potreban i koji bi tu potrebu izložio tako suvereno, jezikom kojim razgovara prijatelj sa prijateljem i čovjek sam sa sobom u trenucima najveće iskrenosti i lucidnosti.
Roman Naša Rijeka predstavlja značajan događaj u savremenoj književnosti, posebno u književnosti na prostoru nekadašnje SFR Jugoslavije. Po svojim estetskim kvalitetima autentično književno umjetničko remek djelo, koncepcijski originalno, tematski aktuelno, ispričano sugestivno i uvjerljivo jezikom rođenog pripovjedača, intelektualno i kritički angažirano, ohrabrujuće i inspirativno, ovo djelo se, bez dvoumljenja, regionalno može uvrstiti u sam vrh moderne književnosti na Balkanu, a po svojim kvalitetima u vrh evropske književnosti.
Bonus video:
