Nedavno je Ogranak Matice hrvatske u Boki kotorskoj pokrenuo “Kotorski zbornik”, časopis kakav je sadržajno i tematski bio odavno potreban ne samo u cilju afirmacije već dobro poznatih kulturnih i istorijskih vrijednosti ovog podneblja, već i u cilju otkrivanja i proučavanja onih skoro nepoznatih a koje će, zasigurno, uskoro naći svoje pravo mjesto na odgovarajućim mjestima ne samo Boke kotorske već i na drugim znatno udaljenijim mjestima.
U prvom broju Kotorskog zbornika svoje radove objavilo je dvadeset pet autora iz Hrvatske i Crne Gore. Teme kojima se autori bave međusobno su različite i po formi i po suštini što samo po sebi govori koliko ovaj časopis može biti interesantan za širi krug čitateljstva.
Na prvim stranicama časopisa arhitektica i viša konzervatorica mr. sc. Zorica Čubrović izlaže svoj rad koji se odnosi na temu o ciborijumu iz biskupije u Kotoru. Na osnovu svog bogatog radnog iskustva u istraživanju, zaštiti i restauraciji mnogih arhitektonskih spomenika u Boki kotorskoj, ova naučnica prilazi ovoj temi studijski i sa apsolutno stručne strane. Argumentujući svoje predivno izlaganje brojim arhitektonskim ilustracijama i fotografijama pojedinih objekata, njeno izlaganje postaje sve jasnije čak i za obične ljude koji se ne razumiju previše kako u arheologiju tako ni u arhiteturu, ali im svakako može biti na usluzi lično posjećivanje i poznavanje zgrade, pogotovo samog ciborijuma iz biskupije u Kotoru. U sažetku ovog priloga se kaže sljedeće:
”Rad se odnosi na proučavanje stranice predromaničkog ciborijuma ugrađene (u sekundarnoj upotrebi) na vratima koja iz Biskupije vode u veznu prostoriju između prostorije kotorskog biskupa i Katedrale Sv. Tripuna.
Od vremena kada je objavljen prvi rad koji se na ovu stranicu ciborijuma odnosi proteklo je četvrt vijeka i u tom periodu se više autora osvrnulo na ovaj nalaz, smatrajući da ona, zajedno sa poznatom kotorskom arkadom, pripada istom ciborijumu.
U ovom radu koji se bavi detalljnom analizom, kao i analizom njenog otklesanog reljefnog ukrasa, ova stranica ciborijuma se dovodi u vezu sa poznatom kotorskom arkadom, ali se ne isključuje mogućnost da je pripadala nekom od identifikovanih ciborijuma iz Kotora, čija detaljna studija tek predstoji”. Autorka dalje navodi da je lučni nadvratnik iznad vrata u zgradi Biskupije po dimenzijama i vrsti kamena iako sa potpuno otučenom dekoracijom, pripada ansamblu kotorskog ciborija, čiju jednu stranu čini poznata stranica sa očuvanom dekoracijom i natpisom. Ova stranica ciborijuma u literaturi je poznata i kao kotorska arkada.”
U tekstu objavljenom u ovom časopisu, autorka do detalja obrazlaže teze vezane za ciborijum iz Biskupije u Kotoru, tako da čitaoci koje budu interesovali detalji mogu na lak način biti i u tom pogledu dobro upoznati.
Dr Grozdana Franov-Živković, poznata demografkinja i istražiteljka hrvatske glagoljice, na bazi svog bogatog naučnog rada, pogotovo u oblasti istraživanja i izučavanja prisustva glagoljice na području Zadra i susjednih otoka, u Kotorskom zborniku objavljuje svoj rad o porijeklu glagoljice u Kotorskoj biskupiji. U sažetku se kaže da je:
”U članku napravljen povijesni pregled glagoljaštva u Kotorskoj biskupiji po svim bokokotorskim župama za koje su pronađeni podaci, raspoređenim po dekanatima. Iako Boka kotorska pripada području u kojem se u prošlosti više upotrebljavala hrvatska ćirilica (bosančica, bosanica, poljičica), podaci pokazuju da se u većini župa paralelno upotrebljavala i glagoljica. U mnogim župama su pronadjeni tiskani misali i brevijari ili postoje podaci da su župnici govorili misu iz tih tiskanih glagoljskih knjiga. Dokazi da su u bokokotorskim župama djelovali školovani glagoljši s drugih područja, npr. zadarskog, krčkog, splitskog, koji su u svojim župama stekli solidno glagoljsko osnovno obrazovanje, koje su kasnije usavršavali u glagoljskim sjemeništima u Priku kod Omiša ili zadarskom glagoljaškom sjemeništu Zmajević pokazuju takođe da se u njima glagoljalo”.
Autorka u ovom prilogu navodi podatke koji ukazuju da je prvo pominjanje glagoljice na području Kotorske biskupije bilo još u odlukama splitskih sabora godina 925, 928, 1060, 1074, na kojima se, između ostalog, raspravljalo o raširenosti i uporabi glagoljice te su istovremeno donesene odluke da je za ređenje glagoljskih sveštenika bilo potrebno i solidno znanje latinskog jezika.
U ovom broju Kotorskog zbornika zauzima vidno mjesto i tekst “Brodogradnja kao veza Kotora i Korčule” autorke Anite Mažibradić. Ova poznata Tivćanka i Kotoranka, romanistkinja i arhivistkinja tokom decenija bila je posvećena otkrivanju i proučavanju nedovoljno razjašnjenih segmenata prošlosti Boke kotorske. Obzirom da je više od dvije decenije radila u Istorijskom arhivu, po odlasku u penziju nastavila je da se bavi istraživanjem i izučavanjem nepoznanica kotorskog, prčanjskog, peraškog i hercegnovskog plemstva. U okviru njenog istraživačkog rada bile su nezaobilazne teme i iz oblasti kulturne prošlosti i istorije Boke. Poseban značaj ove autorke ima već pomenuti tekst o brodogradnji kao vezi između Kotora i Korčule. Ovdje se govori o višestrukoj povezanosti brodograditelja ova dva mjesta, njihovim istovjetnim potrebama i dobrosusjednim odnosima. Pored ostalog autorka navodi da u Statutu grada Kotora postoje podaci da su u Boki kotorskoj postojala dva veća brodogradilišta, i to u Kotoru i u Perastu. Neki drugi izvori kažu da su počeci brodogradnje u Kotoru vezani za XIV vijek, ali se pominje i 13. januar 809. godine, kao važan datum kada su kotorski mornari svojim brodovima donijeli relikvije sv. Tripuna iz luke Rose u Kotor, što znači da su Kotorani i tada raspolagali većim brojem svojih moćnih plovila. Od tada je sv. Tripun, čije su mošti (relikvije) po nekim izvorima, donešene čak iz Carigrada u srebrnom kovčegu, zaštitnik grada Kotora i u njegovu čast je te godine počela da se gradi odgovarajuća bogomolja, a kasnije i buduća romanička katedrala, čiji su radovi bili završeni tek 1166. godine. Tada ju je, po nekim dokumentima, svečano osveštao i posvetio biskup Majo sa još pet biskupa i osam opata. Koliki je značaj ove bogomolje bio od samog početka njene gradnje svjedoči i to da je i čuveni vizantijski car Konstsntin VII Porfirogenit, pominje u svom djelu De Administrado Imperio. U kontekstu ovog svakako treba pomenuti i to da je učešće kotorskih plovila, različitog tipa i različitih veličina i namjena, u operacijama vizantijske flote protiv Arapa kod Dubrovnika, 867. godine, bilo od izuzetnog značaja.
O Euharistijskom kongresu održanom na Mulu 1938. godine, priložio je svoj rad mr. sc. Don Robert Tonsati, kancelar Kotorske biskupije. Euharistija, ili pričest, je jedna od dvije najvažnije hrišćanske Svete Tajne koju je ustanovio Isus na Posljednjoj večeri kao “spomen-čin” svog potpunog predanja i žrtvovanja. U sažetku ovog teksta se kaže:
”U novijoj povijesti Katoličke Crkve euharistijski kongresi organizirani na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini imali su veliku važnost u pokretu obnove nakon velikih društvenih promjena nastalih tijekom 18, 19. početkom 20. stoljeća. Ovi veliki skupovi okupljali su u prvom redu vjernike laike koji su tražili načine angažmana u novim društvenim uređenjuima, a koji su u kongresima sudjelovali bilo kao hodočasnici ili bilo kao pripadnici raznih udruženja i pokreta.
U Kotorskoj biskupiji prvi Euharistijski kongres na biskupskoj razini održan je tek 1938. godine na Mulu, a povod su mu bile proslave velikih jubileja koje je ova malena župa obilježavala: 500-ta obljetnica rodjenja bl. Gracije, 50-ta obljetnica Hrvatskog pjevačkog društva “Zvonimir” iz Mula. Iako se radi o najvećem dogadjaju 20 stoljeća održanom na Mulu, o njemu postoji tek nekoliko onodobnih izvješća. Jubileji i Euharistijski kongres nisu bili prikazani u kontekstu onodobnih zbivanja niti je njihov značaj za Muo u predratnom periodu dovoljno približen, stoga je cilj ovog rada ispuniti neke od praznina u proučavanju ove teme, dati uvid u sam kontekst ovog dogadjaja na razini Crkve i društva, te prikazati rad najzaslužnijih osoba na njegovoj organizaciji”.
Euharistijski kongres na Mulu održan 1938. godine, bio je posljednji veliki događaj bokeljskih katolika u periodu od 1938. godine do proslave beatifikacije Sv. Leopolda Mandića 1976. i njegove kanonizacije 1983. godine, a ujedno i najveći događaj za samu župu Muo u 20. stoljeću. Uz proslave župnih patrona u pojedinim župama, među najvećim svečanostima bila je proslava nebeskog zaštitnika biskupije Sv. Tripuna u Kotoru.
Pri samom kraju ovog časopisa svoj tekst pod nazivom: “Suhozidne baštine planinskog zaleđa Boke kotorske” priložio je i poznati hercegnovski arheolog, planinar i istraživać Željko Starčević. Ovdje je riječ o zaista brojnim suhozidnim građevinama, djelima velikih majstora, zidara, čiji objekti zidani dobro probranim i obradjenim kamenom, ali bez upotrebe molta (veznog materijala) znatnim dijelom i dan danas odolijevaju vremenu i vremenskim nepogodama. U sažetku ovog teksta se kaže:
”Objekata tradicijske gradnje nasuho u planinskom zaledju Boke kotorske imamo na tisuće. Pretežno datiraju iz druge polovine devetnaestog i prvih godina dvadesetog stoljeća. Nastajali su iz ekonomskih, ali i vojnih razloga, koji su se do danas očuvali samo u neznatnom postotku, praktično zanemarivom. Očuvanost ove suhozidne baštine ipak, u odnosu na to, i nije na toliko niskom stupnju, ali je to prvenstveno zahvaljujući dosadašnjoj nezainteresovanosti tokova kapitala za zaledje a ne interesu za njenu obnovu i revitalizaciju”.
Svakako, autor navodi podatke da mi nijesmo “izmislili” ovu suhozidnu tehniku gradnje da su ove suhozidne gradnje odavnina postojale i u drugim krajevima svijeta, ipak, suhozidna gradnja se često vezuje najviše na istočnojadransko priobalje. Dobro je podsjetiti se na istinu da je vijek suhozida ipak uslovljen ljudskom pažnjom i održavanjem. Da njegov vijek zavisi od veličine, oblika i vrste kamena od koga je napravljen. Svakako, suhozidi sa megalitskim blokovima, valjda zbog svojih impozantnih dimenzija i težine kamena, znatno su postojaniji.
Autor dalje pominje brojne špilje iz preistorijskog doba, zatim tunele i gradine kojima obiluju brda i planine koje čine zaleđe Boke kotorske. Naravno u autorovom tekstu nije zaobiđena ni austrougarska javna gradnja, recentna gradnja, razgradnja kao ni obnova pojedinih objekata. Dakle, ovaj prilog u velikoj mjeri oplemenjuje časopis Kotorski zbornik i čini ga još interesantnijim i zanimljivijim za sve uzraste i sve opsege ličnog obrazovanja njegovog čitateljstva.
Bonus video:
