Kada je rok bend OPS iz Smedereva 1979. godine pobijedio na 13. gitarijadi u Zaječaru dobili su, kao nagradu, da snime ploču.
I snimili su, ali 42 godine kasnije i to CD. U njihovoj Samostalnoj zanatsko muzičko-delikatesnoj radionici, kako sebe zovu, pripremili su poslasticu od deset vješto ukomponovanih ljubavnih pjesama, začinili ih novim aranžmanima i krajem 2021. objavili prvi studijski album “Mala prodavnica delikatesa”.
”’Mala prodavnica delikatesa’ je priča o ljubavi zaustavljenoj u razvoju, jer razne ljubavi postoje - ljubav prema slobodi, istini, prema prirodi, pa onda ljubavi domaće, strane i ljubavi nastrane... O njima pjevamo i pričamo skoro pola vijeka”, kažu iz benda zbog koga je zaječarska Gitarijada promijenila lokaciju održavanja - umjesto u Domu JNA, održava se na otvorenom.
Nikšićkoj publici, jedan od “najboljih ex YU rok bendova za koji niko nije čuo”, a kojeg predvode glumac Slobodan Boda Ninković, književnik Jovica Tišma i basista Dragoljub Martić Braca, servirao je delikatese iz njihove radionice, umotane u teatarske momente.
Kompozitor, koautor nekoliko tekstova i glavni vokal, Boda Ninković, za Magazin je govorio o nastanku OPS-a, bendu koji ne juri karijeru već uživa u muzici, o gitarijadi u Zaječaru, gdje su ponovo nastupili prošle godine, o njegovoj igri na sceni, planovima…
Iz muzike ušao u glumu
”Tekstovi su drugačiji, sa pikanterijama, obrađuju teme koje su zaobilazne, iščašene, ali duhovite. Nemaju pretenzija, ali su zabavni. Imaju svoj smisao i svaka pjesma i jeste neka vrsta delikatesa”, kaže Boda koji je, kako ističe, iz muzike ušao u glumački posao.
Iako ga publika zna kao glumca, sada ima priliku i da ga čuje kao pjevača. On sebe doživljava i kao glumca i kao pjevača, mada bi se za njega najjednostavnije moglo reći da je čovjek scene. Prvu muzičku nagradu osvojio je prije pola vijeka.
”Bilo je to 1973. godine. Bio sam sa društvom na ferijalnom kampu u Makarskoj. Drugovi su me prijavili za takmičenje pjevača amatera, a ja sam odabrao pjesmu ‘Odiseja’ ne znajući da će me pratiti bend Lea Martina. Na papirnoj kesi sam napisao tekst, otpjevao pjesmu, Leo Martin mi čestitao na izvođenju, a ja dobio prvu nagradu publike i drugu nagradu žirija”.
Tada je znao da će scena biti sastavni dio njegovog života. I nije pogriješio.
”Bend je nastao 1977. godine, a dvije godine kasnije pobijedili smo u Zaječaru. Zbog našeg nastupa bila je to posljednja gitarijada održana u zatvorenom, u Domu kulture (JNA). Tokom našeg nastupa ušao je upravnik Doma, neki kapetan, i kada me vidio u nekim bokserskim gaćama sa kobasicom, htio je da iščupa kablove. Jedva su ga ubijedili da ne prekida, a poslije toga takmičenje se održavalo vani”.
Kao pobjednici dobili su da snime album, ali su njih petorica, umjesto u studio, otišli u kasarnu da odsluže vojni rok. Nakon vojske pojedini su se zaposlili, neki i oženili i OPS je otišao na skoro četiri decenije dug odmor.
”Ja sam iz muzike ušao u pozorište. U Smederevu je postojalo fantastično amatersko pozorište, Omladinski pozorišni studio, a njegova skraćenica je i naziv benda. Pravili smo songove za predstavu ‘Kralj Ibi’ i svirali uživo. Moj veliki prijatelj, nažalost pokojni, Branislav Čubrilović, kome dugujem dosta, zamolio me da u predstavi zamijenim nekog stražara i kažem samo ‘Kralj je stigao’. I ja počnem da se igram, pošto volim igru, odradim to na svoj način. Vidim oni se smiju, njima se to svidjelo, a meni prijatno u tom nekom fazonu. Svirao sam uživo i odigrao dvije-tri epizodne uloge. U sljedećoj predstavi ‘Mandragora’ igrao sam mesara Niču. Tu dobijem neke nagrade, a to je bilo tačno vrijeme kada je trebalo da se opredijelim za fakultet”.
Po nagovoru Čubrilovića prijavi se na Fakultet dramskih umjetnosti (FDU), neopterećen da li će biti primljen spremi prijemni i 1977. godine prvi put upiše glumu, u klasi Milenka Maričića. Prvi put, jer nakon desetak dana odluči da napusti fakultet.
”To mi se učinilo sporo, jer već sam igrao kao amater, a i čekao me bend, a mi taman počeli da ‘gruvamo’. Odem ne shvatajući da zanat mora da se uči od početka, polako. To sa bendom je išlo par godina i 1984. se vratim na FDU”.
Želio je prvo da studira produkciju, ali mu je sekretarica na Fakultetu, Smilja Čupić, zakazala razgovor kod Vlade Jevtovića, koji je tada primao prvu klasu. Nakon pet minuta razgovora po drugi put je upisao glumu i bio dio klase koju zovu “drim tim” (Dragan Bjelogrlić, Milorad Mandić Manda, Žika Todorović, Dragan Petrović Pele, Darko Tomović, Mira Joković, Dušanka Stojanović Glid, Branka Pujić i Vesna Stanojević).
”Bio sam najstariji u klasi - Mira je od mene bila mlađa 11 godina, ostali u prosjeku šest-sedam godina. Prvi dan sam na predavanje došao sa bradom i nekom tašnom i svi su mislili da sam asistent. Tada je muzika otišla malo pozadi, a onda smo Joca (Jovica Tišma) i ja počeli da radimo CD-ve za djecu i uradili smo četiri”.
OPS je bio i ostao dobar ventil za uživanje
OPS se privremeno okupio 2010. godine kada je održao koncert u čast preminulog gitariste iz prve postave Dragoljuba Tasića. Nastavljali su da se povremeno okupljaju, sviraju za njihovu dušu i uživaju. Bio je to, kaže Boda, “dobar ventil”.
”Kako je naišla korona, iskoristimo situaciju i snimimo album. Sad imamo svirke, prijatno nam je, zabavljamo se. Nemamo ambiciju da pravimo karijere već želimo samo da uživamo i da publika uživa. Pripremamo drugi album koji će izaći krajem ove ili početkom sljedeće godine. Imamo dosta materijala, jer sam godinama snimao svaku ideju”.
Muzikom ga je zarazio šest godina stariji brat Ljubomir, frontmen benda “S vremena na vreme”. Gledao je, kaže, iz prikrajka, šta brat radi, krišom mu uzimao gitaru i kako nije smio da mijenja raspored žica, a ljevoruk je, naučio je da naopako svira gitaru, kako je i danas svira. Ne smeta mu što je sa bendom toliko dugo čekao na prvi album jer, kako kaže, ne valja ništa na silu.
”Ništa ne valja forsirati. Stvari se otvore kad treba da se otvore, ako se otvore. Ako se ne otvore, znači da tako treba”.
Njegovu glumačku karijeru obilježile su brojne pozorišne, filmske i televizijske uloge i nagrade. Iako je, zvanično, godinu i po penzioner, i dalje glumi. Ali, ne mora više da juri uloge, već onako iz meraka.
”Nijesam imao nijedan pravi penzionerski dan. Možda bi mi prijalo nekoliko dana, ali onda bi mi dosadilo. Pozorište sam trenutno malo zaledio. Imamo jednu putujuću predstavu (‘Noć u kući gospodina Kolaka’), ali zato snimam dosta. Za mjesec bi trebalo da završimo ‘Vreme smrti’ koje radimo godinu. Radio sam sa Nikolom Pejakovićem treći dio trilogije ‘Koža’, radim drugu sezonu serije ‘12 reči’ u kojoj ima dosta mladih fenomenalnih glumaca iz Crne Gore. To me ispunjava i zadovoljan sam. Sa Draganom Petrovićem Peletom sam ‘Laki komad’ igrao 209 puta i sad ćemo vjerovatno da uradimo neku vrstu drugog dijela o dvojici kuvara koji sanjaju da pjevaju meksičke pjesme. Snimili smo pjesme i sad tražimo pravi način da to prezentujemo. To će ići na jesen”.
Kada bi mogao da vrati vrijeme unazad, ne bi ništa mijenjao. Čak ni greške koje je napravio jer, kako kaže, bez grešaka nema napretka.
”Ne postoji samo jedan put, mnoštvo ih je. Probate i vidite koji vam put odgovara”.
Njemu putevi koje je izabrao, savršeno odgovaraju.
Bonus video:
