(Kemal Musić: “Dan poslije”, Nova knjiga, Podgorica, 2022)
Kemal Musić je svakom novom knjigom uspio da proširi i inovira literarnu matricu, i predmet svog interesovanja projektuje kao višeslojnu datost, da pretopi, fuzioniše granice stvarnog i nepoznatog, racionalnog i bizarnog, nužnog i efemernog, a što je posebno vidljivo u najnovijoj zbirci “Dan poslije”. Uz to, ukoliko se ne bismo rukovodili strogom formalno-kompozicionom konstrukcijom građe, knjigu s punim pravom možemo tumačiti i kao roman. Tim prije što se jedinstvo radnje, a što je posebno vidljivo i u prethodnom romanu “Nedokazive istine Lameka Ćisuma”, odvija u nekoliko sabirnih tačaka zavičajnog miljea i, istoremeno, jakih autopoetičkih pasaža. I još jedna, veoma važna stilska komponenta, kao osnovna vezivna karika njegovih dosadašnjih knjiga, daje pečat i najnovijoj - a to je fantastičko-fikcionalni, ironijsko-groteskni nanos priče koji čitav temat dodatno intenzifikuje, obezbjedjujući mu, svakako, dublju literarnu uvjerljivost.
To je jedna strana autorovog poetičkog diskursa, a koja je, manje-više vidljiva u svim njegovim proznim naslovima: izvesti što temeljniju dekonstrukciju ne samo porodičnog, zavičajnog, već i opštedruštvenog miljea; zaviriti u njegove mitološke nanose i istoriografske klauzule, najčešće proizvoljno iscrtane; zaći u aktuelnu demagošku javnost, u uvijene religijsko-etno-identitetske paradigme; u vlastodržačku psihologiju, potrošačku zasićenost… Svi navedeni tematski palimpsesti čine okosnicu i zbirke “Dan poslije”, s tim što su sada preciznije izdiferencirani i, kao takvi, čitav literarni konstrukt učinili mnogo jačim i ubjedljivijim. Ono što u problemskom smislu zbirku čini krajnje homogenom krije se u jednom veoma važnom, a možda, s estetičke tačke, i najvažnijem potencijalu, (a kojeg Sead Husić u pogovoru knjige imenuje kao “stilsko rješenje”), jeste filozofija ćutanja. Ovaj fenomen, zapravo, predstavlja bazičnu platformu konstantnog dramskog naboja koji čini srž poetskog narativa Kemala Musića.
A da bismo semantiku ćutanja, ako ne odgonetnuli do kraja, ono bar donekle razjasnili, potrebno je prethodno dešifrovati problemski okvir u kojem se kreće autor. A njega čine: život, na individualnom, porodičnom ili opštedruštvenom fonu, kojem autor pripisuje jednu vrstu metafizičke aure, odnosno tajne; smrt, jednako zagonetna koliko i sami život; jezik i pisanje, tj. pisac kao tumač svijeta koji se najčešće pokazuje kao neizreciva materija, produkujući na taj način još jednu, naknadnu enigmu - ćutanje! U suštini, sve su to, u literarnom smislu, već poznati izazovi. Međutim, njihove vrednosne parametre u pričama Kemala Musića prvensteno određuje konotativni suodnos u koji su postavljeni. A on je takav da, po intenzitetu i sublimaciji dramskog naboja, predstavlja zaista svježi, samosvojni literarni postupak.
Simbolika fenomena ćutanja, tako presudnog u analitičkom razgrtanju autorove priče, opstaje na dvije ravni - pisac, s jedne i, s druge strane - spoljni svijet, od najbliskijeg porodičnog punkta, do prijatelja, komšija, radnog mjesta… Pisac, kao subjekt, koji u svojim rukama drži svu tu neopisivu dramu, i svoju i onog Drugog, vodi priču sa velikom sigurnošću, uranjajući u sudbinske preplete, psihološke košmare, egzistenijalne neizvjesnosti, u običajno-identitetski kolorit, u samu magmu dnevne kolotečine kojoj, na momente, ne može umaknuti ni najveći duhovnik koliko ni onaj anonimni, mnogim ograničenjima sapeti prolaznik.
U takvoj mnološko-dijaloškoj “ekspertizi”, pisac sa dosta preciznosti markira momenat u kojem sopstvenu priču zatvara ćutanjem, kao odgovorom na sve ono što mu je kroz tu priču prethodilo. Ovakvo ćutanje prepoznajemo kao jaki simbolički znak urušavanja, kako individualne tako i kolektivne matrice života, kao tačku koja je apsorbovala sva moguća prethodna iskustva do granice kada više nije moguće uticati na njihov ishod, ili na bilo kakvu promjenu koja bi status quo pomjerila u drugačijem, željenom pravcu. Ćutanje kao granični međaš između proživljenog i sanjanog, između muke i njenog oduška, kao međaš između ovostranog i onostranog svijeta, kao vododjelnica između straha i slobode, hrabrosti i nemoći…
Iako, na prvi pogled, ćutanje figurira kao posljedica datih okolnosti (prethodno navedenih), ono, fenomenološki, poprima drugačiji paradigmatski okvir: postaje naš svjesni izbor, način odbrane, čuvar naše autonomnosti, naše intime kao najranjivijeg dijela čovjekove sudbine. Sagledan kroz piščev analitički kaleidoskop u svoj njegovoj mnogoznačnosti, život je, kao da nam poručuje autor, dosegao svoju krajnju tačku “ključanja”. Perspektinost takve situacije je krajnje upitna. Njena transpozicija u drugačiji kontekst jedino je izvodljiva kroz piščev poetsko-imaginarni zahvat. Samo na taj način je i moguće razumjeti ćutanje majke (u istoimenoj priči) u kojem je, nakon ranog gubitka oca u vihoru Drugog svjetskog rata, i kasnijim dolaskom u porodicu drugačijeg ideološkog usmjerenja, tražila sopstveni mir i stoičku snagu da izdrži tamne napukline praznine što su joj brazdale dušu i njenu privrženost patrijarhalnim principima. I sva ostala ćutanja - oca, brata, sestre, koja su počinjala otvorenom pričom a zaršavala sputanom nadom, prikazana su s ništa manje dramatskog naboja, u čijoj se kulminacionoj tački, kroz lagano, lirsko jezičko tkanje, sažela sva dubina njihove životne tragedije. Ćuti se i pred smrću, kao što to čine mještani iz komšiluka, nakon vijesti da je stari, snažni Ćamil otišao na “onaj” svijet. Ovdje smrt, u pojmovnom smislu, nadilazi svaku pojavnost, razgraničavajući neumoljivom preciznošću fenomen Bića i Ništavila, pa će na propitivanja pojedinaca, inače vjerujućih u nastavak zagrobnog života, ko će biti jači - zemlja ili Ćamil, ipak uslijediti priznanje da će primat održati zemlja. Tako se pitao i sam autor, kad je, kao dijete, po prvi put osjetio blizinu smrti “Priželjkivao sam da nadjača naš rođak. Ali, neće. Zemlja je najjača. Od zemlje niko jači nema. Pogotovo ne od ove naše, pune ljudskog znoja. Ona pusti da gazimo po njoj, da je prevrćemo cijeli život. Pusti da mučimo i mi nju, i ona nas. A kad umremo, ona nas zatrpa. I nema dalje.”
Kemal Musić sagledava život kao zagonetku, a čije odgonetanje traje od naših prvih sjećanja pa do zadnjeg nam ovozemaljskog trenutka; Otuda, čovjek je u konstantnom procjepu odmjeravanja sopstvenih snaga u odnosu na sve ono što mu život, takav kakav je, spolja nameće. I upravo se na tom graničniku, gdje se uglavnom potiru, a veoma rijetko preplijeću krhkost čovjekove duše i uniformisani koncept društva, rađa osjećaj tragičnosti, izglobljenosti, izopštenosti, čemu su uglavnom izloženi Musićevi književni likovi, ne samo u ovoj, već i u prethodnoj prozi. Kada se nađu na takvoj egzistencijalnoj razdjelnici, tada, s druge strane, granice fikcije i fakcije postaju sve nestabilnije, poprimaju s vremenom fantastičke obrise, a njihova vizija stvarnosti - irealno-grotesknu dimenziju.
Posebno se doima upečatljivim fenomen ćutanja koji autor provodi kroz fikcionalni poetski narativ, kao što to čini u priči “Ćutanje”, u kojoj fantazmagorične scene nijemog “razgovora” Čovjeka s ovog i Pisca s onog svijeta razotkrivaju staralačku magiju književne riječi i kroz simboličko-alegorijski narativ pokazuju da je naša svakidašnja java samo jedan u nizu svjetova u kojima obitavamo. A da i književna scena, i pored ustrojstva svojih vrednosnih zakona, zna, kao i život sami, da bude pozornica (samo)hvalospjeva, nadobudnosti, umišljenosti, mitomanije i logičke praznine, Kemal Musić je ironijskom nonšalantnošću slikovito prikazao u pričama “Pisac” i “Knjiga”. Ocjenu Seada Husića da “Kemal Musić ovom knjigom dekonstruira određeni zavičajni prostor” s punim razlogom možemo dopuniti utiskom da istim tim stranicama dekonstruiše i književnu scenu u Crnoj Gori. Kemal Musić je (prema mišljenju potpisnika ovih redova) svojom najnovijom knjigom priča “Dan poslije”, kroz tematski odabir i, prije svega, literarni postupak, svoju književnu putanju definisao jednim očigledno kvalitativnim skokom. Otuda i s razlogom očekivanje da se ova proza nađe u rukama književne kritike i čitalaca.
Bonus video:
