Georgi Gospodinov dobitnik je Međunarodne Bukerove nagrade za roman Vremensko sklonište, saopšteno je 24. maja 2023. uveče iz londonskog Skaj gardena.
Spisateljica Lejla Slimani, predsjednica žirija, opisala je Vremensko sklonište kao “briljantan roman pun ironije i melanholije”: “To je mudro djelo koje se bavi savremenim, ali i filozofskim pitanjem: šta nam se dešava kada nam se sjećanja izbrišu. Ali to je i sjajan roman o Evropi, kontinentu kom je potrebna budućnost, kontinentu gdje se prošlost rekreira, a nostalgija je otrovna. On nam pruža uvid u sudbinu zemalja poput Bugarske, koje su se našle u srcu ideološkog sukoba između zapada i komunističkog svijeta”, navela je Lejla Slimani.
Pored Gospodinova i njegove prevoditeljke Andžele Rodel, u najužem izboru bili su Eva Baltazar (Gromada), Maris Konde (Jevanđelje po Novom svetu), Čeon Mjeong-kvan (Kit), Gauz (Stojeći težak) i Gvadalupe Netel (Mrtvorođeni) sa svojim prevodiocima na engleski jezik.
Prvi dobitnik Međunarodne Bukerove nagrade iz Bugarske je u intervjuu na zvaničnom sajtu osnivača ovog priznanja pred proglašenje pobjednika govorio o manipulaciji sjećanjima, nostalgiji, jeziku i pričama svoje bake.
Kakav je osjećaj naći se u najužem izboru za Međunarodnu Bukerovu nagradu 2023. i šta bi vam pobjeda značila?
- Bio sam srećan zbog toga, kao i mnogi ljudi u Bugarskoj. Ispostavilo se da je Vremensko sklonište prva knjiga napisana na bugarskom nominovana za (Međunarodnog) Bukera. To je podsticaj za pisce, ne samo iz moje zemlje, nego i sa Balkana, koji često osjećaju da su izvan sfere i pažnje engleskog govornog područja. Često se misli da su “velike teme” rezervisane za “velike književnosti”, odnosno književnosti nastale na velikim jezicima, dok malim jezicima, donekle po difoltu, preostaju one lokalne i egzotične.
Priznanja poput Međunarodne Bukerove nagrade mijenjaju taj status kvo, a to je jako važno. Mislim da svaki jezik ima tu sposobnost da izrazi priču svijeta i priču pojedinca. Ako moj roman, Vremensko sklonište, pobijedi, znaću da su shvaćene uznemirenost i slutnje koje on nosi u sebi.
Šta je inspirisalo knjigu? Šta vas je navelo da ispričate baš ovu priču?
- Potreba da napišem ovu knjigu javila se iz osjećaja da se nešto izobličilo u satovima i načinu na koji mjerimo vrijeme. Nespokoj se osjeća u vazduhu, prstima možete da ga opipate. Čini se da poslije 2016. živimo u drugačijem svijetu, u drugom vremenu. Isprovociralo me je dezintegrisanje svijeta kroz otimačinu populista i igranje na kartu “slavne prošlosti” u Americi i Evropi.
Drugi okidač je bio Bregzit. Ja potičem iz sistema u kom je u komunizmu prodavana “svijetla budućnost”. Sada su se uloge promijenile, pa populisti prodaju “svijetlu prošlost”. Osjetio sam na svojoj koži da su obje te mjenice bez pokrića, da iza njih ne stoji ništa. I zato sam htio da ispričam priču o “referendumu o prošlosti”, sprovedenom u svim evropskim zemljama. Kako se živi sa nedostatkom smisla i budućnosti? Šta radimo kada nas proguta epidemija prošlosti? U posljednjem poglavlju romana opisano je kako se oživljava prošlost: trupe i tenkovi okupljeni da ponovo izvedu početak Drugog svjetskog rata neočekivano okupiraju teritoriju susjedne zemlje. Roman je na bugarskom objavljen 2020. godine.
Koliko vam je bilo potrebno da napišete knjigu i kako izgleda vaš proces pisanja? Pišete li rukom ili kucate? Pišete li više verzija ili u iznenadnim naletima? Da li su zaplet i preplitanje u strukturi bili unaprijed koncipirani?
- Ideja za lik Gostina, koji otvara “kliniku za prošlost” i stvara prostor u kom ljudi koji gube pamćenje mogu da se posvete sebi, pojavila mi se prije 15 godina. U posljednjih šest-sedam godina sam počeo da shvatam da prošlost umije da bude “diskretno čudovište” i da kolektivno vraćanje unazad nije uopšte naivna stvar. U tom periodu sam počeo da mnogo istražujem, dobio sam godišnju stipendiju u Kalmanovom centru pri Njujorškoj biblioteci.
Sam proces pisanja trajao je skoro tri godine. Uvijek prvo nažvrljam prvu ruku ili bilješke u svesku i tek onda ih prekucavam u kompjuter. Na kraju uvijek ispadne da imam nekoliko verzija romana. Zamisao da se sa klinika prošlosti, koje se bave ličnim istorijama pacijenata/stanara pređe na referendume o prošlosti u Evropi bila je glavni okvir zapleta od samog početka. Ali ja sam od onih pisaca koji vole da prate sam jezik i priče po sebi. Mislim da je jezik pametniji od nas.
Počeo sam sa poezijom, pa mi je svaka riječ dragocjena. Svoje romane pišem rečenicu po rečenicu. Ako uspijem da dođem do nivoa na kom pratim glas pripovjedača, njegov jezik i ritam, a ponekad se čak i iznenadim načinom na koji se priča razvija, to je dobro za knjigu. Ne volim romane koji su napisani kao periodni sistem elemenata, gdje pisac od samog početka zna što će biti u kom polju. Želim da me priča uzbuđuje, da bude prirodna i ljudska, da ne ide od tačke A do tačke B, nego da se usput gubi i pronalazi. Osim toga, roman o gubitku pamćenja (i ličnog i kolektivnog) ne bi ni mogao da bude drugačiji.
Gdje pišete? Kako izgleda vaš radni prostor?
- Na samom početku, dok još pišem u svesci, mogu da budem bilo gdje. Taj prizor možda izgleda neobično, da neko koristi svesku i krišom bilježi misli na slučajno odabranom mjestu, poslije podne. Volim popodneva.
Ali potom, kada dođe do pravog pisanja, volim da budem na istom mjestu, da je jutro i da sam sam. Nikada nisam uspio da imam “zasebnu sobu”, tako da pišem u dnevnoj sobi kad mi porodica nije tu. Nekada sam mnogo pušio, ali sam prestao, shvatio sam da vam, ako vas priča obuzme, nije potrebno ništa u blizini, ni kafa, ni cigarete, ni grickalice. Jedini cilj vam je da sačuvate jezički tok.
Kakva su vam iskustva vezana za saradnju sa prevoditeljkom knjige Andželom Rodel? Koliko ste blisko sarađivali u prevodu na engleski? Jeste li joj dali neko posebno uputstvo ili savjet? Da li je bilo nekih neočekivanih, ili radosnih, trenutaka i izazova?
- Sa prevodiocima volim da radim neposredno, da me pitaju i da im odgovaram. Uvek sam sumnjičav kad je riječ o prevodiocima koji nemaju nikakvih pitanja vezanih za tekst. Znam da sam postavio mnoge zamke u svom djelu; reference, citate, aluzije. Pošto sam pisac kome je najvažniji upravo jezik, vjerujem da nije lako prevoditi moje knjige.
Mislim da je Andžela Rodel uradila zaista impresivan posao prevodeći roman, pošto je često morala da prevodi ne samo tekst, nego i kontekst svih priča u romanu. U romanu se poigravam sa ponovnim odigravanjem različitih decenija dvadesetog vijeka i postoje mnoga delikatna mjesta gdje i žargon određenog doba mora prirodno da zvuči. U ovoj novoj konstrukciji prošlosti aktivirani su različiti slojevi jezika i sjećanja. Kako uopšte prošlost, lična i kolektivna, može da bude prevedena? I kako nacionalistički kič iz različitih zemalja u romanu može da se prenese?
Primjećujem da je u engleski jezik srećom bio prijemčiv za naslov, pošto je to neologizam. Na francuskom, španskom i danskom poigravanje sa “sklonište od bombi” nije tako dobro leglo. Drugi problem bio je upravni govor. Na bugarskom se on donekle lakše prati, ali na engleskom baš i ne toliko. Takođe smo dugo raspravljali sa urednikom o tome da li da replike stavimo pod navodnike ili da sačuvamo logiku originala.
Odlučili smo da reskiramo, pa se Andžela stoga našla pred teškim zadatkom da prevodi dva glasa, Gostinov i pripovjedačev, koji teku paralelno, kao dvije niti, i prepliću se i razdvajaju. Ovo miješanje i razlike u glasovima su važni za smisao romana, tako da mi je drago da smo zadržali prvobitni pristup govoru.
Zašto mislite da je za nas važno da cijenimo prevodnu književnost?
- Da kažem to jednostavno: kada imamo uši i oči (i prevod) za priču Drugog, kada je čujemo i pročitamo, oni postaju osobe poput nas. Pripovijedanje rađa empatiju. Ono spasava svijet. Posebno svijet u kakvom danas živimo. Pišemo da bismo odložili kraj svijeta. A kraj svijeta je sasvim lična stvar. On se događa u različitim jezicima.
Prevođenje nam pruža osjećaj da se zajedno trudimo da bude odložen. Pruža nam osjećaj da u mojoj bugarskoj priči o uznemirenosti i tuzi, u nečijoj peruanskoj priči, na primjer, i vašoj engleskoj priči patimo na sličan, ljudski način. Nema drugog načina da ukrotimo bol i na njega odgovorimo osim da ga ispričamo. A na što više jezika ga ispričamo, to bolje.
Ako biste morali da odaberete tri književna djela koja su najviše inspirisala vaš cjelokupni dosadašnji rad, koja bi to djela bila i zašto?
- Priče moje babe koje sam slušao kao dijete. Priče koje su miješale stvarnost i maštu, bez jasne granice gdje je kraj jedne, a početak druge. Priče sa glasovima, šapatima i čudima na kraju. A još su likovi živjeli u istom selu gdje i mi.
Potom je tu bila prva Andersonova priča koju sam pročitao, “Djevojčica sa šibicama”, i lupa od suza uz kakvu sam svaki put otvarao tu priču. Ne vjerujem piscima i pripovjedačima koji nisu plakali kad su čitali tu priču. Nad temom smrti i djetinjstva u njoj. Mislim da je to kasnije uticalo i na moj rad, kao i na mog lika Gostina koji kaže: “Postoje samo djetinjstvo i smrt i ništa između toga”.
A umjesto treće, ukazaću na dva djela ključna za Vremensko sklonište, kao i uopšte za teme vremena i sjećanja: Čarobni brijeg Tomasa Mana i Borhesovu priču “Funes ili pamćenje”. Rekao bih da je Man sve važniji, kao neka vrsta Ajnštajna književnog i istorijskog vremena. A sa Borhesom dobijate lični pakao pamćenja, iako sam uvijek sanjao o tome da imam takvo superpamćenje o prolaznim stvarima, da pamtim oblake i pse u tri poslije podne.
(Izvor: thebookerprizes.com; priredio i preveo: Matija Jovandić)
Bonus video:
