- U početnoj verziji romana pokušao sam da Tamnik uobličim kao neku vrstu magijsko-realističkog toponima, ali u kasnijim doradama realističko ozračje tog sela pojačavalo se nauštrb onog magijskog. Događaji u tom selu strukturiraju mikroplan koji korespondira sa širim prostornim planom priče, a on zahvata Beograd, Amsterdam i bačko Potisje - ovako pisac Marinko Vorgić u razgovoru za Art Vijesti objašnjava toponim u svom novom romanu “Prazni grobovi” (podgorička Nova knjiga). Vorgić je pjesnik, prozni pisac, Književni kritičar, esejista, kolumnista koji je već decenijama prisutan na crnogorskoj javnoj sceni. Autor je romana “Još ne sviće” koji je imao lijep odjek i u Crnoj Gori i u regionu.
- Namjera mi je bila da u prostoru fikcije problematizujem fenomen koji, čini mi se, postaje sve prepoznatljiviji u vremenu u kojem živimo, vremenu koje je trebalo da bude trijumf planiranja a postalo je vrijeme u kojem sve više stihija određuje našu stvarnost, čiji su sistemi vrijednosti, inače, dobrano rasklimani. Uz svo višedecenijsko upinjanje ideologa i političara s prostora koje slovi za civilizacijsko središte da nametnu globalističku paradigmu - pomoću koje bi se, kako su nas ubjeđivali, vrijednosti tog središta razlile na ostatak svijeta - mi smo došli u stanje u kojem se sve jasnije vidi kako taj proces dobija suprotan smjer, tj. da ono što je karakterisalo periferiju - nejednakost, mitomanstvo, populizam, nasilje i rat - postaje sve više obilježje centra. Što bi se reklo - periferija uzvraća udarac i što je posebno problematično ona ga veoma uspješno uzvraća. Tačnije, zahvaljujući dugogodišnjem licemjernom prakticiranju vrijednosti koje su činile ideološki postament tog središta, stvoren je još veći jaz između razvijenih i zaostalih djelova svijeta. U takvom stanju, sasvim opravdano, rasla je sumnja u dobronamjernost globalističkih procesa, da bi na kraju sumnja sve više prerastala u otpor. To licemjerje i kod sve većeg broja ljudi na Zapadu budi nepovjerenje prema vrijednostima u koje su doskora čvrsto vjerovali, a dalju artikulaciju tog nepovjerenja često preuzimaju krajnje problematični ideološki koncepti. To što je racionalistička paradigma završila u pukom pragmatizmu više klase, učinilo je da se dezorijentisanom i poniženom pojedincu današnjice razni iracionalistički narativi ukažu kao utješno, čak spasonosno rješenje. Zato stvarnost našeg vremena sve više liči na stvarnost koja kao da je na pragu nekog novog začaravanja svijeta, u još širem opsijegu od onoga koji je definisao Marsel Goše. Posebno mjesto u tom opasnom procesu imaju teorije zavjere, fenomen koji je sve funkcionalniji u stvarnosti epohe u kojoj živimo. U ovom romanu pokretač radnje upravo su teorije zavjere, što dovodi da i taj širi prostorni plan počinje ličiti na pomenuto selo, koje predstavlja jedan autističan zabran čiji je život određen strahom od svijeta.
Tema terorizma je jedan od važnih slojeva u romanu “Prazni grobovi”?
- Koliko god da ste isključili mogućnost nekog drastičnog iznenađenja koje vam sadašnja stvarnost može prirediti, dese se događaji koji vas natjeraju da revidirate tu svoju narednost za sve. Jedan takav događaj zasigurno je tragedija na ostrvu Utoja. Motivi, način, soci-političko okruženje u kojem se taj zločin desio i nadsve njegov izvršitelj, koji kao da je iskočio pravo iz neke nerealističke fikcije ili video-igre, ponekad vas navedu da posumnjate u realno uporište jednog takvog događaja. Pored toga, neki fenomeni u njegovom epilogu, u kontekstu recepcije tog događaja na našem prostoru, takođe su djelovali kao izglobljeni iz svakog standarda normalnosti. Radi se, naime, o pojavi relativizacije, pa čak i slavljenja Brejvikovog zločina od strane jednog nimalo zanemarljivog broja korisnika socijalnih mreža, nakon što se saznalo da je, kako je sam tvrdio i pisao u svom manifestu, bio inspirisan događajima u ratu u Bosni. Slična pojava zabilježena je i nakon terorističkog akta na Novom Zelandu, kada se pojavio snimak još jednog masovnog ubice, koji je s prikazom tog monstruoznog događaja u realnom vremenu proširio sliku ljudskog posrnuća. Na tom snimku vidimo da su i ovog “branitelja” hrišćanstva inspirisali slični događaji kao i njegovog nordijskog prethodnika. Ako smo došli dotle da se u jednom dijelu naše populacije, i to uglavnom mlađe, blagonaklono može gledati na činjenice koje pokazuju da se beščašćima rata u Bosni inspirišu bjelosvjetski ultradesničarski zločinci, onda je cijelo naše društvo zagazilo u duboku patologiju. Njoj ne pripadaju samo oni koji blagonaklono gledaju na te monstruozne događaje, već i sve oni mali obični ljudi koji sliježu ramenima i nemaju stav, jer se ne može nemati stav o konkretnom i dokumentovanom zločinu. Sve te relativizacijske nuspojave koje prate događaje koji svoju monstruoznost ni sa čim ne ukrivaju, više su me zanimale, nego sama tema terorizma.
Kako vidite odnos vladajuće političke garniture prema kulturi u Crnoj Gori?
- Racionalno sagledavanje društveno-političkog stanja u državi tjera nas i na prihvatanje uobičajenih prioriteta u procesu pokušaja da se to stanje prevlada. Jasno je da problemi u bezbjednosnom, finansijskom, privrednom i pravosudnom segmentu svojim obimom i urgentnošću za njihovo rješavanje stavljaju u drugi plan ostale resore u izvršnoj vlasti, ali s kulturom je problem ne samo to što ona nije u tom drugom planu, već što je van svakih planova. Ona na “švedskom stolu” koalicionih dogovora ostaje kao sparušeni bezukusni kanape kojeg niko neće, pa obično dopadne ili nekog kome, eto, treba dati neku funkciju, ili se taj resor daruje nekim vanpartijskim strukturama koje pripadaju poželjnim saveznicima u uglavnom formalnom ispunjavanju takozvanih evropskih standarda. Nastavi li se trend tog pijačnog potkusurivanja pomoću kulture, iz nje će nestati i ono malo pojava koje nadilaze njen sve palanačkiji karakter. Ako i oni politički činioci koji tako grlato najavljuju novu društveno-političku klimu ne shvate da ona i te kako zavisi od stanja u kulturi, jer to obećavano građansko i institucionalno funkcionalno društvo traži kulturni ambijent koji će mu biti kompatibilan, i dalje ćemo živjeti u ovom grotesknom simulakrumu takvog društva. Za početak moramo shvatiti da se na praktičnom nivou ta od izbora do izbora obećavana uređenost ne može postići u društvu čija je kultura podijeljena na nacionalne tabore, kojima takav predznak, po prirodi stvari, nameće jedan anahron i autističan kulturni model, niti kultura koja je svedena na pazarište na kojem svakoj vlasti lojalni mediokriteti završavaju svoje privatne ili partijske poslove. Nevidljivost i nebitnost kulture danas je još izrazitija i upravo zahvaljujući toj nevidljivosti oni koje zapadne neka rukovodeća funkcija u oblasti kulture mogu raditi šta hoće ili ne raditi ništa. Kako god, ispod radara prolaze, ako ikakav radar kulturu i pokriva, razne koruptivne mahinacije, privatni hirovi čije posljedice obično snose budžetski obveznici, poražavajuće neznanje i još porazniji nedostatak kadrova upućenih u stanje koje vlada u kulturi.
Ima prilično neobičnih personalnih rješenja u zoni upravljanja kulturom... Ali, da li mi od tih rješenja imamo nerealna očekivanja, ako se ima u vidu da je odnos vlasti prema kulturi decenijama ponižavajući?
- Baviti se personalnim rješenjima u institucionalnoj sferi kulture golo je gubljenje vremena i energije, jer i da na funkcijma nisu ovi uglavnom u kulturu zalutali kadrovi, na njihovim mjestima bili bi neki drugi zalutali. I što je najgore, vlast kvalitetnija personalna rješenja u kulturi ne izbjegava zbog nekog straha od njihove moguće subverzivnosti, da taj strah postoji to bi značilo da vlast kulturu još uvijek doživljava kao funkcionalnu oblast u društvenom i političkom životu. U pitanju je nešto gore, a to nam se najbolje otkriva u činjenici koja nam pokazuje da je vlast u najopštijem smislu riječi, vlast kao generički fenomen političke moći, dostigla onaj nivo cinizma zahvaljujući kojem je potpuno nebitno kakva će personalna rješenja biti u toj oblasti koja bi, po njihovom mišljenju, mogla i da ne postoji. Tačnije, mi smo u ovoj petrificiranoj partitokratiji odavno ušli u onu fazu u kojoj je stav onoga ko vrši vlast sveden na ono golo “može mi se”, što je dobrim dijelom proizvod potpuno pacifikovane kulturne i intelektualne scene u nas, scene koju dijelom čine nesposobani da produkuje bilo kakav angažman, a dijelom oni koji imaju potpuno ignorantski odnos prema nakaradnoj stvarnosti u kojoj živimo. Da na kulturnoj sceni postoji neka kritična masa angažovanih i znavenih zasigurno bi značaj i vidljivost kulture bili veći, što je prvi preduslov da vlast pokaže nešto zazora prema kulturi i da ona više ne bude onaj sparušeni neukusni kanape na švedskom stolu pregovaračkih partijskih krkanluka.
Koji je značaj institucija kulture i u kakvom su stanju već godinama?
- Potpuni nedostatak bilo kakvog nadzora resora kulture doveo je do toga da više niko i ne haje za ono što su suštinske obaveze resornog Ministarstva. Stvoreno je stanje u kojem se bez ikakvih posljedica možete o njih oglušavati, a da vam to ne spočitaju čak ni neki kritički mediji. To nebavljenje ničim bitnim ponajbolje vam otkriva, kako to obično biva, jezik kojim se komunicira u toj administraciji. O njenim konkretnim aktivnostima taj jezik vam neće dati bilo kakvu informaciju. U svim tim takozvanim strateškim planovima, raznim izvještajima, pa do obraćanja javnosti naći ćete samo jednu leksičku orgiju golih floskula i opštih mjesta, nečega što je jezički ekvivalent one prakse koju naš narod zove “magla rabota”. Tu magla rabotu dovoljno je prekriti potemkinovim kulisama na socijalnim mrežama, gdje su ovjekovječeni ti “važni” događaji - razni paneli i okrugli stolovi na kojima prisutni nekako otaljaju svoje učešće, lišeni svake nade da će se iko sjutra sjećati tih diskusija; potpisivanje nekakvih ugovora čiji sav smisao ostaje na samom činu potpisivanja; tu je i cijela jedna samopromoterska galerija s otvaranja već nečega. Sve u svemu, ta se potemkinovština pokazuje kao sasvim dovoljan dokaz o funkcionisanju ovog budžak-resora.
Ima li krivice samih kulturnih stvaralaca za ovakvo stanje u kulturi?
- Stanje i hijerarhije u našem društvu liče na one iz Gogoljevih djela. U tim hijerarhijama manji je problem doživljaja moći onih na vrhu od onoga kako moć doživljavaju oni ispod. Koga god da zapadne da zasjedne na neku funkciju on može računati na snishodljivost velike većine najšireg kruga svojih podređenih. Skoro cijela kulturna scena ropće o katastrofalnom stanju u našoj kulturi, ali će isto tako većina tih ozlojeđenih jedva dočekati ponudu da učestvuje u kreiranju takvog stanja. Oni koji to odbacuju s indignacijom samozadovoljno se zatvarju u svoje usamljeništvo, posvećeni svom radu i čekanju boljih vremena. Niko od njih nije svjestan da ta bolja vremena ne dolaze sama od sebe. Taj autizam u kulturi i umjetnosti nije ništa bolji od kompromisa koji se prave s kreatorima ove falš kulture. Očekivanje da će jednog dana na rukovodećim mjestima u kulturi osvanuti neki bolji kadrovi, kosi se s logikom uspostavljenog sistema vrijednosti u našem društvu, društvu u kojem je sama kulturna scena pristala na svoju nebitnost. Kultura bez javno pokazanog kritičkog stava prema stvarnosti i bez želje da učestvuje u oblikovanju te svarnosti, ne može ništa drugo biti do nevidljiva kultura. Takva kultura paše svakoj vlasti i nijedna se vlast neće upinjati da to stanje promijeni i time eventualno stvori prostor iz kojeg će se kritički na nju djelovati. Kultura kakva je već duže vrijeme naša, koja malo zabavlja, malo evocira, čiji dobar dio servisira političke i nacionalne projekte i ne traži ništa preko onoga što su institucije raspoložene da joj ponude, jeste oblast kojom niti mogu niti bi trebalo da upravljaju neki kadrovi od integriteta. O kulturi danas odlučuju ljudi koji o njoj poražavajuće malo znaju, rashodovani lokalni aktivisti bivše vlasti i oni koji u svojim garderobama imaju kape sa znakom svake partije. U takvom ambijentu ne postoji mogućnost čak ni da se ukaže na suštinske probleme, tj. da se za njihovo rješavanje bar kakva ideja formira.
Kako vidite današnju književnu i izdavačku situaciju, koliko je toga drugačije u odnosu na prethodna vremena?
- Prije sada već možemo reći četvrt vijeka, u našoj književnosti pojavio se talas proznih pisaca koji je postao i svojevrsni regionalni fenomen. Njega je karkterisala prepoznatljiva poetska ali i ideološka intencija, što je veoma bitno u kontekstu kakvog-takvog uticaja književnosti na procese u društvu. Ali, kao što su progresivni društveno-politički procesi počeli da hlape nakon sticanja nezavistnosti, umjesto da upravo tada budu podignuti na viši nivo, i procesi u kulturi i književnosti sveli su se uglavnom na provincijalno tavorenje. Od tada je to stanje u književnoj produkciji narušavano samo sporadičnim pojavama nekih značajnih književnih djela, koja su ostajala nesituirana u bilo kakvom književno-vrijednosnom sistemu, a, što je posebno problematično, ostajala su i bez onoga što čini život knjige nakon štampanja - distribucija, reklama i sve ono što bi trebalo da bude definisano odnosom izdavača i autora. Posljednjih godina primjetne su promjene nabolje, kako u samom kvalitetu recentne književnosti tako i u regulisanosti odnosa autor - izdavač, što nam, između ostalog, dosta govori i o uslovljenosti ovog odnosa. Pojavila se nova generacija talentovanih autora, pojavljuju se i nova djela dokazanih autora prethodnih generacija, a pojavljuju se i novi izdavači koji potpisuju regularne ugovore s autorima, vrše distribuciju i rade marketing. Mada, iskreno govoreći, pomalo porazno djeluje što mi danas kao značajno dostignuće doživljavamo ono što je propisano u Zakonu o izdavačkoj djelatnosti, koji je usvojen još 2012. godine. Ono što i dalje ostaje kao veliki problem jeste potpuni nedostatak iole ozbiljnije književne kritike. Akademska, po običaju, snatri u paučini svoje autistične periodike, a ona novinska, ako se negdje i pojavi, uglavnom ne prelazi tehničko-informativni okvir. Ovih dana, a moglo bi se reći i posljednjih nekoliko mjeseci, pojavio se jedan broj veoma bitnih izdanja domaćih autora, koja, siguran sam, neće biti propraćena nikakvim kritičkim vrednovanjem, a poseban je problem što to više niko i ne očekuje.
Bonus video:
