Kultura ne smije da se prepusti tržištu, u nju mora da se ulaže

Senzacionalnom koprodukcijom Turističke organizacije Budva i Bitef teatra, baletom “Skenderbeg” 27. juna u 21 čas će biti zatvoren Jadranski festival igre, u prostoru koji okružuju dvije crkve, citadela, more...

Tim povodom, “Vijesti” su razgovarale sa umjetničkom direktoricom Bitef teatra Jelenom Kajgo. Ona govori o baletu, izazovima i podršci, a poručuje i da treba oživjeti domaću plesnu scenu, prvenstveno kreirati ansambl koji bi djelovao pri Crnogorskom narodnom pozorištu, a koji bi mogao da igra neoklasičan i moderan repertoar, kaže, između ostalog Kajgo...

Bitef dens kompanija od osnivanja predstavlja jedinu profesionlanu plesnu trupu u Srbiji. Koliko je teško baviti se savremenim plesom u Srbiji i regionu, koliko podršku imate od institucija?

Izuzetno je teško. Bitef dens kompanija je osnovana 2009. godine, i evo iduće godine obilježavamo jubilej, petnaest godina rada. Iako imamo veliki uspjeh u radu, čak četrdeset plesnih produkcija, trideset nagrada, preko dvjesta gostovanja u zemlji i svijetu, uvijek se borimo kao da smo na samom početku. Nedostaje novca, prostora za rad, razumijevanja... Pored Bitef teatra koji nam daje prostor i podršku za rad, imali smo svake godine pomoć Ministarstva kulture, koja je ove godine, prvi put posle četrnaest godina izostala. I nismo jedini, dosta umjetnika dijeli tu nemilu situaciju, što je rezultiralo štrajkom i pobunom. Nemamo taj luksuz da se povučemo, moramo se boriti, jer nam iz godine u godinu mladi igrači koje školujemo odlaze u svijet, u najbolje svjetske trupe. Želimo da bar dio njih zadržimo u zemlji i damo im normalne uslove za rad. Nigdje igračima nije lako, ni u regionu, ni u svijetu, potreban im je isti talenat i velika odricanja u toj kratkoj karijeri, kao i recimo vrhunskim sportistima, a razlika u uslovima za rad je velika. Kultura ne smije da se prepusti tržištu, u nju mora da se ulaže, jer je ona identitet jednog naroda. Bez nje smo neutemeljeni, prepušteni stihiji.

Festival zatvarate 27. juna, imaćete plesnu premijeru na otvorenom u Budvi, posle nekoliko godina u zajedničkoj produkciji TO Budva i Bitef dens kompanije. Kako na to gledate?

Radujemo se povratku na budvansku scenu, posle šest godina pauze. Zajedno sa festivalom Budva grad teatar realizovali smo divne plesne predstave, “Otelo”, “Boženstvena komedija”, “Don Žuan”, a potom smo kao gosti festivala igrali “Ptice” i “Magbeta”. Onda je uslijedila pauza, kao da je nestalo interesovanje organizatora za plesni teatar. A to je čudno, jer je publika pratila i voljela naše produkcije. Takođe, plesni teatar se dobro uklapa u programe festivala koji računaju na stranu publiku i turiste, jer ta vrsta pozorišta nije opterećena jezičkom barijerom. Bilo kako bilo, radujemo se da smo ponovo pred budvanskom publikom.

Plesna predstava “Skenderbeg” će biti premijerno izvedena u Budvi u Starom gradu na zatvaranju Jadranskog festivala igre. Kako Vam se sviđa scena između crkava?

To je potpuno magičan prostor. Sa dvije strane crkve, sa jedne strane citadela, sa druge more. Malo je takvih prostora, kao stvorenih za ambijentalni teatar. A pored toga, ambijentalni teatar je kao stvoren za pokret i igru. Recimo, sjećam se kada smo igrali na toj sceni “Otela” ili “Magbeta”, to je potpuno poseban doživljaj, i za igrače i za publiku, osjećaj koji vas na trenutak može potpuno izmjestiti iz realnosti.

Koliko je takav prostor izazovan za ples?

Pored svojih prednosti, otvoren prostor jeste uvijek i određeni izazov. Da li će pasti kiša, da li će prejako duvati vjetar, da li će se čuti muzika ili žagor ljudi van scene i gledališta... Ali, i igrači i publika su navikli na te uslovnosti, ne možete imati takav ambijent bez ikakvog rizika. Sve je to na kraju dio ukupnog doživljaja ljetnjih festivala.

Muziku za “Skenderbega” je komponovao Vasil Hadžimanov...

Mi se uvijek trudimo da u produkcijama Bitef dens kompanije imamo orignalnu muziku domaćih kompozitora. To je sa jedne strane vid podrške, a sa druge strane želja da publika čuje domaće autore u ovoj vrsti pozorišnog izraza. Naravno, poseban je doživljaj kada imate živu muziku, odnosno muzičare na sceni, koji prate igrače, kao što će to biti slučaj u predstavi “Skenderbeg”, u kojoj će se Vasil Hadžimanov pridružiti igračima i kao kompozitor i kao izvođač. Fascinantan je taj spoj žive muzike i igre, te kreativnosti koja se stapa u jednu cjelinu. A naravno, posebno je dragocjen kada na sceni imate takvog vrhunskog umjetnika kakakv je Vasil.

Ove godine imamo festival u Budvi koji traje tri nedjelje... Koliko je to važno za razvoj baleta u regionu, a posebno u Crnoj Gori?

Izuzetno je važno. Mislim da treba uložiti napor da se oživi i domaća plesna scena u Crnoj Gori, da se kreira ansambl pri Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, koji bi mogao da igra neoklasičan i moderan repertoar. Ne nužno velike klasične balete. Recimo, Hrvatska ima tri nacionalna baletska ansambla, u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Srbija samo dva, Beograd i Novi Sad, po meni je nedopustivo da Niš kao regionalni centar nema svoj ansambl. U Sloveniji balet imaju i Ljubljana i Maribor, iako su na takoreći na sat vremena razdaljine. Zato mislim da Podgorica mora da ima svoj ansambl, i da su inicijative poput Plesnog festivala u Tivtu i sada Jadranskog festivala igre u Budvi izuzetno dragocjene i važne.

Moderan balet, odnosno savremena igra nije dovoljno razvijena u Crnoj Gori, šta je za to potrebno?

Svaka grana umjetnosti traži svoju infrastrukturu, školu, scenu, medijsku podršku... Polazna osnova je, naravno, obrazovanje, potreban je odsjek za savremenu igru u Baletskoj školi, i pedagozi koji imaju znanje iz ove umjetničke oblasti. Nisu to velika ulaganja, kada se ima u vidu da bi mnogi mladi ljudi voljeli time da se bave i da postoji publika koja voli i cijeni tu vrstu pozorišta.

Kakvo je interesovanje publike u Srbiji za savremenu igru?

Mi smo u Bitef dens kompaniji zaista uspjeli da razvijemo interesovanje publike za plesni teatar.

Naše predstave su cijele godine na repertoaru Bitef teatra i to je veliki uspjeh. Neke se produkcije igraju po nekoliko sezona. Zato ne razumijem nonšalantan odnos države prema umjetnicima koji se bave umjetničkom igrom, koji rezultira velikim odlivom najtalentovanijih igrača. Tako ispada da skupo školujemo mlade igrače i onda ih besplatno poklanjamo bogatim zemljama poput Holandije, Njemačke, Švajcarske... Ta kulturna politika bi morala da se mijenja.