Za sebe kaže da je uvijek i svuda svoj, baš onakav kakav jeste, da prati srce i ne juri ni za čim, već radi ono u čemu uživa i što ga izmješta iz komfor zone, a svemu tome ostavlja lični pečat, autentičan, jedinstven i pun energije koja ga ne drži na mjestu. I zaista je tako, a takve su i njegove fotografije kojima je, praktično, osvojio svijet, iako je vrlo vjerovatno poznatiji negdje drugdje u svijetu nego kod kuće - Vladimir Milivojević Bugi, odnosno Boogie.
Rođen u Beogradu 1969. godine, prepustio se životu i putovao širom svijeta čuvajući duh mladosti, bunta, snage i sebe samoga. Duže od decenije živio je u Njujorku, gdje je kao profesionalni fotograf stekao slavu baveći se uličnom fotografijom, pa njegov lik i djelo često prati opis “majstor geto fotografije”. Slikavao je, istovremeno upoznavao i ogoljavao ljude sa margine, od narkomana, huligana, beskućnika, do različitih grupa, skupova, protesta i podneblja, uglavnom prikazujući svijet sa ivice i na ivici, onakav kakav jeste, a ne kakav zamišljamo.
U režiji i po scenariju Ivana Šijaka nastao je film “Bugi i demoni” koji je prikazan i na 14. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma UnderhillFest u Podgorici, a u kojem je Bugi protagonista i narator, a Šijak svojim ostvarenjem upoznaje gledaoce sa nesvakidašnjim čovjekom, fotografom, umjetnikom i njegovim životom, principima, poetikom, energijom i istinom. I na prvi pogled je jasno da ovaj fotograf ostavlja dio sebe i svoga duha svuda, ali i stvara nešto originalno.
Tako je i sa “Demonima” - ciklusom koji obuhvata seriju portreta u tehnici Kolodijumskog procesa, a kojim radi isključivo u Beogradu. Udaljavajući se od ulične fotografije, u beogradskom ateljeu, Bugi se/nas upozaje sa “najneobičnijim devijacijama ljudske prirode”, navodi se u opisu filma.
“Za razliku od drugih gradova u kojima se mračni sadržaji nalaze u svakodnevnom životu ljudi sa margine, u Beogradu Bugi kreira među poznanicima i prijateljima, zbog dugih ekspozicija karakterističnih za Kolodijumski mokri proces. Ovom egzotičnom tehnikom davno prevaziđenog fotografskog procesa, Bugi uspijeva da zabilježi nešto duboko, demonski i u prirodi portretisanih ‘običnih’ ljudi, i o ovom procesu govori kao o alhemijskom procesu koji je u stanju da zabilježi nešto ‘spolja’”, piše u opisu filma.
Pored toga, Bugi je kodirektor fotografije popularnog domaćeg filma “Indigo kristal” (zajedno sa Vladimirom Đurićem), tu je i njegova nova knjiga, deseta, koja donosi foto-priču starih negativa na koje je zaboravio, a autor je opisuje kao najbrutalniju do sada.
Bugi je za “Vijesti” govorio o filmu čiji je protagonista, a koji nije gledao, o procesu stvaranja, putovanjima po svijetu, čovjeku i njegovim demonima, našem društvu, novim iskustvima i planovima za dalje...
Kakvi su (bili) utisci nakon projekcije filma u Podgorici, ali i generalno povodom filma?
Što se filma tiče, utisci su odlični! Film nijesam gledao, niti u Podgorici, ni na premijeri, a ni u montaži, dakle nijesam ga uopšte gledao. Ne mogu sebe da gledam na ekranu, kako nešto radim, pričam, glumatam, ne mogu da slušam svoj glas i to mi je nešto potpuno nenormalno, tako da ga uopšte neću ni gledati.
A jesi li osjetio možda reakcije publike?
Došao sam na Underhill nakon projekcije, interakcija sa publikom je bila odlična. Naravno, ja poštujem to što su ljudi došli da gledaju film u kojem sam ja, ili koji je o meni. To je drugačije u odnosu na to da ga sam gledam, što se jednostavno ne uklapa u neke moje postulate.
Kako je to biti protagonista, s obzirom na to da si ti neko ko je iza kamere? Da li je proces snimanja uticao na tvoj lični proces rada ili života i atmosferu?
Ja sam uvijek i svuda potpuno prirodan, opušten i ništa ne može to da mi poremeti ili da utiče na ono što sam ja. Svako radi svoje, pa tako i ja svoje, a nemam problem sa onim što je oko mene. Šiki (Ivan Šijak) je dolazio u Njujork da me snima, a onda smo putovali zajedno i u Tbilisi, Istanbul, Beograd... Radio sam skroz normalno sve vrijeme, pa tako i dok sam bio sa njim, tako da uopšte nemam neki problem sa tim, jer ja sam ja. Čak ni ljudi okolo nijesu imali neke posebne reakcije niti opažanja da se nešto dodatno tu dešava, odnosno da se snima film. Na kraju krajeva, sve je do energije. Ukoliko ti nijesi stegnut i suzdržan, napet i pod nekom tremom, tenzijom, ako nijesi u grču, neće ni drugi biti, jer se energija širi i prenosi, tako da su onda i drugi okej. A snimanje je trajalo dugo, ali mislim da je sve okej. Šiki i ja smo drugari, tako da je sve drugo o tom procesu suvišno govoriti.
Film je nazvan “Bugi i demoni”. Poznato je da koristiš tu čuvenu staru tehniku fotografisanja, ali šta bi rekao ko su ti demoni?
U pitanju je sama tehnika. Tu staru tehniku sam sasvim spontano, igrom slučaja, počeo da praktikujem. Ona se koristila od 1870. recimo, do ‘90. i neke... Ta je tehnika kratko bila zastupljena jer je otrovna... Radi se na crnom pleksiglasu, nema negativa, stavljaš hemiju na ploču i umačeš u srebro. To je ozbiljan proces. Međutim, kada sam počeo to da radim, da koristim ploče, nanosim hemiju, kad je sve to počelo da se pojavljuje, osjetio sam da postoji neki drugi uticaj sa strane, nešto onostrano... Zaista. Ja vjerujem u taj neki random (spontan) fazon, devine intervention (viša/božija sila - prim.nov), ako hoćeš, a i ja sam stvarno ubijeđen da je to tako. Počele su onda da izlaze neke fotke nezamislive. Vidiš čovjeka, ali ga ne vidiš, pitaš se šta se dešava, kao nešto demonsko da se javlja, kao da ta tehnika izvlači nešto demonsko iz svakoga koga fotkam, iz svakoga ko stane pred tu kameru. Zato sam kolekciju i nazvao “demoni”.
Koliko su opipljiviji ili privlačniji ti demoni koji se pojavljuju i unikatni su, a u odnosu na ono što je uočljivo na realističnim fotografijama?
Postavila si to pitanje suviše filozofski, ali ja ću da odgovorim drugačije... Ti, recimo, kada vidiš neku sasvim običnu i normalnu fotku i sa druge strane, kada vidiš te demone koji su rađeni ovom drugom kamerom, starom tehnikom i drugačijom tehnologijom, onda ti ove normalne fotografije postaju izuzetno jadne, dosadne i obične, jer demoni imaju neku trodimenzionalnost i ludilo koje ta kamera bilježi. Pazi, da li je to do ekspozicije, koje su jako duge, jer ti sjediš i zuriš u objektiv 10-20 sekundi. Nije to malo, iako zvuči tako, ali kada moraš da budeš miran, gotovo pa nepomičan tokom tog vremenskog intervala, što je gotovo pa nemoguće, onda taj pristup izvuče nešto iz tebe, ili bilježi neku auru ili zapazi neko ludilo, a to je potpuno fenomenalno.
Reklo bi se da se stvara ili otvara neki novi prostor i da isijava neka posebna energija...
Jeste, baš je tako. Ovaj pristup i tehnika bilježe neku energiju koju mi običnim okom ne vidimo. Ja samo reagujem, pratim srce generalno u životu. Dakle, ništa ne planiram, nemam neki koncept, fokus, jednostavo pratim instikt i pratim srce. Život je kratak da bih bilo šta drugo radio, već samo pratim svoje srce, u životu i u poslu...
Ako pretražujemo Bugija na Guglu, najčešće ćemo naići na opis “majstor geto fotografije”... Šta je to geto fotografija, kako je ti doživljavaš?
Ma daj, kakve gluposti. Nijesam ja majstorirao ništa. Koliko ne volim takve gluposti. Ljudi najviše vole da ubace druge ljude u neke svoje određene fioke da bi mogli da ih definišu ili smjeste u neke okvire. Možda to zvuči dobro nekom čitaocu, ali meni to zvuči krajnje debilno. Ljudi vole da se smještaju u fioke, kako sebe tako i druge, ali mene ne mogu. Ja radim po svome, šta mi se radi. Ja radim šta god me inspiriše, ali se oprobam i u onim stvarima u kojima inače ne bih, radim nekad i one stvari koje izbacaju iz sopstvenih okvira i iz komfor zone. Takve me stvari podstiču. Nijesam ja nikakav majstor geto fotografije ako sam provodio vrijeme sa raznim tipovima ljudi, od onih koji koriste različite droge, koji su beskućnici, pa dalje... A mimo toga, dugo ja radim da bih bio samo u geto fotografiji. Radim sve i u svemu sam. I vodim se time da uvijek, kad nešto radiš, dok god si to ti i dok god to ima neki tvoj pečat, onda je to super, pa šta god to bilo. Treba vremena i da se sazna šta si stvarno ti.
Treba vremena, a možda i to da se čovjek nekada izmjesti iz određenih kalupa i da preispita i neke manje bliske stvari, šta misliš?
Pa naravno. Ja na primjer volim da sve sljedeće bude sušta suprotnost nečemu prethodnom. Ali, opet ponavljam, treba vremena da ti stekneš sposobnost da ostaviš taj neki sopstveni pečat tome što radiš. Mnogo rada treba da bude iza tebe. Meni je uvijek u glavi deset godina kao neki minimum, šta god da radiš, da bi kao osoba bio sposoban da ostaviš taj neki pečat posebnosti tu, bilo da siječeš šunku, cijepaš drva, fotografišeš, tučeš se u ringu...
Djeluje kao da je u pitanju konstantni rad, fizički i psihički, a koji zahtijeva i dobru kondiciju...
Naravno. Ti moraš to da živiš cijelim svojim bićem. Ja ovo živim, bukvalno, kao što vidiš.
I to se zaista odmah i vidi. Obišao si i vidio razne djelove svijeta, kakva nosiš iskustva sa putovanja i da li na najbolji način upoznaš nove kulture i države kroz život na marginama, na ulici?
Prije svega, da razjasnimo odmah, ja ne jurim ništa, ni takav život, ni putovanja, ni fotografije. Ja hodam, ne jurim, dopuštam stvarima i ljudima da dođu k meni. Uz to, čvrsto vjerujem u taj čuveni prvi utisak. Kad vidiš neku osobu i pomisliš kako je loša osoba, gad, svaki sljedeći put kada pomisliš da si pogrešno zaključila i da nijesi u pravu - zeznula si se i zapravo tada nijesi u pravu. Prvi utisak je uvijek pravi, kako po pitanju ljudi, tako i po pitanju grada, društva, okoline, to se jednostavno osjeti...
Osjećaš li različite energije gradova? Postoje li neke sredine koje su ti primamljivije, dok te druge demotivišu, na primjer?
Naravno. To je apsolutno nepogrešivo. Na primjer, s Parizom nikada nijesam kliknuo. Bukvalno... Svima je Pariz nešto kao vau, a meni je baš ono bla. Znaš ono, neki smor pravi, nešto uh...
Mene posebno zanima i voljela bih da čujem nešto specifično o Sao Paolu.
O, da! Sao Paolo je totalno ludilo. Sao Paolo je jedan brutalan grad, surov, s najvećim procentom mentalnih bolesti, mislim čak i na svijetu. To je jedan jako zeznut grad, brutalistički, brutalne arhitekture, svega je tamo nekako dosta, sa svih strana te udara i šiba neka energija... Nije ni čudo što je toliko mentalnih bolesti prisutno tamo... Ja sam u Sao Paolu bio nekoliko puta, nijesam živio tamo.
A živio si u Njujorku. Da li je (stvarni) život u Njujorku, zaista ono što važi za ostvarenje nekog sna?
Da, sa druge strane, u Njujorku sam živio 11 godina. Gdje god ti da živiš, nakon par godina to je samo mjesto na kojem živiš i ne inspiriše te više, makar ne onoliko kao na početku. A onda otputuješ negdje drugdje i oduševiš se i poželiš da tu živiš. Ali onda kada god počneš da živiš negdje i stvarno zaživiš, onda počinješ da živiš tamo i ta inspiracija polako nestaje, jer taj prostor postaje dio tebe, postaje svakodnevica, jasnoća... Ali se dešava i da odeš negdje drugo iz tog mjesta, napuniš baterije, vratiš se u svoj grad, koji god to grad bio u kojem živiš, onda ga vidiš na drugi način, što je dobro...
Nerijetko imamo neka predubjeđenja o raznim stvarima, od ljudi i gradova pa do najbanalnijih ili najsuštinskijih stvari...
Pa da, sve mislimo kao da je negdje tamo super... Ali čovječe, gdje god da si, najbitnija stvar je da si ono što jesi. Jer, gdje god da ideš i gdje god da se seliš, ti se seliš sa samim sobom, to je najbitnije, ali istovremeno je to i najveći problem.
Upravo, ne može čovjek pobjeći od onoga što jeste suštim mijenjanjem sredine... Možeš li ti negdje drugdje da budeš neko drugi?
Ljudi to uporno pokušavaju. Toga ima nevjerovatno mnogo i to je meni pretužno, možda čak i najtužnije. Nagledao sam se toga po Njujorku, jer tamo ljudi obično odu da bi postali neko drugi ili jer misle da su neko drugi... Tebra, ja vidim ko si, šta si, ne možeš ti od sebe, čak i ako se zavaravaš. Sretao sam i ljude odavde. Mnogi od njih pokušaju da pokrenu novi život, okrenu novi list ili šta već, žele da budu kao neki novi oni, vrlo teatralno. Ne možeš to, ne ide to tako. Ja sam ono što jesam, a to što ti misliš da si stvarno ovakav ili onakav, ako nijesi to bio tamo odakle si otišao ili došao, onda nikada to nećeš ni biti.
A kako izgleda povratak, bilo Balkanu, Srbiji ili nekom mjestu iz kojeg si otišao ili to biva novi put, a ne povratak?
To ti je kao kad uradiš tetovažu - odmah postane dio tebe, pa tako i povratak, ali i odlazak. To jednostavno u trenutku postaje dio tebe, to si ti i nema tu ništa više.. Ne razmišljam mnogo o tome, to su sve neke moje odluke, ja samo živim, živim sa tim i okej sam sa tim, kao što sam okej i sa sobom i sa svime. A vratio sam se u Srbiiju prije 13 godina.
Utiču li političke okolnosti na tebe i tvoj rad?
Nažalost ne mogu da ne utiču, jer je to toliko into your face (direktno), toliko je postalo jadno i bijedno, previše... Kao da živiš neki konstantan košmar, neki čudan san, u našem slučaju sa istim likovima.
U Srbiji su aktuelni masovni protesti protiv nasilja, a i na njima si zabilježio neke vrhunske fotografije... No, koliko takvi skupovi mogu doprinijeti promjeni?
Masovnost nije važna, bitna je energija. Može da bude milion ljudi na skupu, ali ako nema tu prave energije, promjene neće biti. Ja ne vjerujem u mirnu promjenu, pogotovo u Srbiji. Ti ljudi koji su bili kondukteri, držali pečenjare i radili kao kelneri, a danas imaju rolekse, jahte i hacijende, oni će to braniti životom, jer oni to ni u jednom normalnom sistemu ne bi mogli da imaju, osim u ovom našem.
Kakva je energija u Podgorici?
Mnogo dobra, veoma mi je lijepo bilo, a i ljudi su mi super. Družio sam se, upoznavao ljude, išao sam na Konik i fotkao neke Rome, a i mnogo mi lijepo zvuči vaš način govora i kako taj izgovor zvuči. Sve to utiče na čovjeka, i vizuelno i audio i energija, a ne može se sve to prenijeti fotografijom, ali čovjek sve može da osjeti.
Ipak, neke tvoje fotografije prenose i energiju i osjećaj trenutka.
Pa jeste, ali ne mogu sve to uvijek. Neke scene i situacije fotografija ne može da zabilježi kako treba i onda tako nešto i ne fotkam, ili fotkam ali ne objavljujem nigdje. I to je po mom mišljenju fer, jer bolje je da nešto ne predstavljam nego da prikažem bilo šta ili polovično dobro, prosjećno dobro.
Imaš li neke planove za dalje ili sve ide svojim tokom?
Nemam ih, ne vjerujem u planove i ne pravim ih. Dugoročni planovi su besmisleni, život je mnogo ljepši od toga, da mu se prepustiš i da te život odvede negdje. Sve i da ja nešto planiram i želim, mislim da su to čiste gluposti kojima ljudi sebi daju previše na značaju. Mi se zapravo toliko ne pitamo ni za šta. Najbitnije stvari u našim životima se dese u djeliću sekunde, pa kako planirati život onda. Ti možeš da planiraš kafu, šetnju, nešto tako, ali sve ostalo apsolutno ne. Jer, ko smo mi?
Gdje god da si, najbitnija stvar je da si ono što jesi. Jer, gdje god da ideš i gdje god da se seliš, ti se seliš sa samim sobom, to je najbitnije, ali istovremeno je to i najveći problem
Bilo je vrijeme da radi na filmu
Jesi li razmišljao o sopstvenom, autobiografskom filmu?
Pa, evo baš sad govorimo o filmu u kojem sam ja ili koji je o meni, a nedavo sam bio direktor fotografije na filmu “Indigo kristal” i bilo mi je vrhunski. Film je prošao odlično, ima više od 150.000 gledalaca i mogu da kažem da je to prvi moj film u životu i mnogo mi se to sviđa, iako sam ranije radio neke video spotove, među kojima i onaj za repera Surreala. Ovo je neki potpuno drugi nivo i nešto novo, a što mi se mnogo dopada.
A režija?
Ne privlači me to toliko, zanimljivije mi je da budem direktor fotografije, da odlučim kako će to da izgleda. Bitno je i jedno i drugo, ali je po mom mišljenju izgled najbitniji. Kada su filmovi u pitanju to mi je veoma važno i zato mi je bilo i veoma lijepo da na tome radim, nešto skroz drugačije, odlično iskustvo.
Kako je došlo do tog angažmana?
Ja nikada ranije nijesam želio to da radim, jer sam bio u fazonu da ne mogu da radim oboje, jer će obje stvari onda da budu loše. Ne znam kako sam pristao, jednostavno mi se otvorilo i shvatio sam da je vrijeme. Taj sam film gledao i to više puta, jer ne glumim u njemu, iako imam jedno malo pojavljivanje kada psujem neke... To je bila ideja i odluka režisera.
I danas živimo na račun Jugoslavije
Kakav je tvoj stav o Jugoslaviji, bilo da uzmemo u obzir devedesete ili ne?
O tome kakav je moj stav dovoljno je reći da ovi sadašnji i dalje žive od onoga što su ti neki tamo, ranije, napravili. Mi danas živimo od njihove zaostavštine. I o čemu mi pričamo onda? Oni i dalje žive od prodaje biznisa i fabrika koje su napravljene u Jugoslaviji, a pljuju je kao državu ili pljuju te ljude koji su je utemeljili i na čijim postignućima žive...
Ista matrica godinama
Da li se i koliko toga promijenilo dok nijesi bio u Srbiji, na Balkanu?
Mogu da kažem da se ništa nije promijenilo ili da je sve postalo mnogo gore. Tipa, promijenile su se stvari, ali na kanalu... Mi živimo isti matriks, ista nam je matrica.. Ne znam kako je u Crnoj Gori, ali u Srbiji je ista matrica stotinu godina. Dok se sistem ne promijeni i dok se mi ne promijenimo, ništa ne možemo očekivati. A svaka promjena počinje ovdje (u glavi i duši), ne možeš ti da se žališ da je nešto loše, ako si ti dio tog lošeg, doprinosiš tome, ponašaš se po pravilima tog lošeg i prihvataš takav sistem. Moraš prvo sebe da promijeniš. Ako ti držiš vrata nekome, a on ti ne kaže hvala, ako pozajmiš pare nekome a on ti ih nikada ne vrati, ti posle toga budeš onaj koji neće da drži vrata, neće da (u)čini, ti si onda veći gad neko oni iznad tebe... Riješi stvari, radi kako treba, radi na drugačiji način...
Bonus video:
