Po zanimanju vajarka, Mihaela Gašpar odlučila se da kao tehniku i materijal koristi riječi, te njima uobličava literarne izraze i vaja priče koje svoje mjesto nalaze u samom vrhu savremenih proznih djela ex-yu govornog područja. Poznata hrvatska književnica od svog prvog rukopisa okupirala je pažnju čitalaca i privukla ih autentičnim stilom, jasnom vizijom gradacije i slaganja dramskih slika, karakternim crtama njenih junaka i sudbinama koje oslikava u svim svojim likovima a primijetne su svuda oko nas, ali i specifičnom atmosferom kojom čitaoca usisava u kreirana djela i izmješta ih iz aktuelnog trenutka i okolnosti.
Za sobom ima više romana, piše i kratke priče, a očekuje se i da uskoro bude objavljen njen novi roman “Premještanje snova” koji već intrigira javnost. Kao i njeni dosadašnji likovi, tako će i nove junakinje biti lišene komfora i lakoće postojanja, već suočene direktno sa životom, društvom i nasljeđem koje kao teret svi/e zajedno vučemo danas, jednako kao i prije stotinu vjekova.
Iako u njenim knjigama nema vidno angažovanog ili aktivističkog feminizma, njene žene su pažljivo stvorene da oslikavaju patrijarhalni kontekst i okove kojih se i dalje teško riješiti, što i ne čudi s obzirom na to da živimo u vijetu uređenom po mjeri muškarca, kaže Gašpar u razgovoru za “Vijesti”.
Ona je ove godine jedna od gošći 15. izdanja Međunarodnog književnog festivala “Odakle zovem, Podgorica 2023”, koji se održava u organizaciji knjižare Karver (Sibila d.o.o.), počeo je 29. juna i traje još večeras, dok je Gašpar sinoć pred podgoričkom publikom govorila o svom stvaralaštvu.
I ponovo je dokazano da ova književnica predstavlja specifičan glas na domaćoj književnoj sceni - izuzetno promišljen, snažan, pun tjeskobe dok skida ružičaste naočari i upoznaje nas sa stvarnošću, s obzirom na to da njene riječi i priče potiču iz života... Ništa manje ne može se očekivati ni od novog romana koj bi trebalo da izađe u septembru, kaže Gašpar, dok “Vijestima” otkriva šta će se naći unutar novih korica.
Gašpar je do sada objavila romane: “Bez iznenadnih radosti, molim”, “Mitohondrijska Eva”, “O čajnicima i ženama”, “Spori odron”, “Nemirnica”, “Velika stvar”, kao i zbirku kratkih priča “Slatkiš, duhan, britva”, a kuriozitet je da njena kratka priča “Ljubavnica” još 2011. godine uvrštena u zbirku “Izvan koridora, najbolje priče 2011” na konkursu “Vranac” za najbolje regionalne kratke priče, a u organizaciji festivala “Odakle zovem” čija je gošća ove godine prvi put.
Mihaela Gašpar za “Vijesti” govori o novom romanu, ženskom književnom stvaralaštvu i diskriminaciji, ali i nasilju nad ženama koje je i danas aktuelno, snažno podržava događaje poput festivala “Odakle zovem”, a kao neko ko mnogo putuje, otkriva i svoje impresije iz Crne Gore...
Radni naslov Vašeg novog romana je “Premještanje snova”, a kada se očekuje da bude objavljen?
Da, to je još uvijek radni naslov. Nisam sigurna u to, još tražim neki pravi naslov. Očekujem da će knjiga izaći u septembru, u izdanju izdavačke kuće “Fraktura”, iako je moj dugogodišnji izdavač bio Disput, odnosno svih sedam prethodnih knjiga sam izdala kod Disputa.
Vaša djela su uvijek u trci za brojne nagrade, kao da se po automatizmu kvalifikuju za njih, a kod publike ostaju omiljeno štivo i veoma su popularna. Svakako, ne može se reći da je Vaš rukopis pitak, jer je tematika uvijek kompleksna, bliska i teška, nažalost stvarna, ali čitaoci jedva čekaju novi rukopis... Kakva je radnja ovoga puta i ko su protagonisti/kinje?
Ovoga puta sigurno neće biti ni najmanje pitko, ali ni lagano, s obzirom na temu koja je u pitanju. Roman tematizuje tri vrste nasilja nad ženama, i to: fizičko, seksualno i ekonomsko nasilje. Nekako sam imala potrebu da zapravo zaista glasno i jasno progovorim o tome, baš u ovom vremenu kada je sve veoma šminkerski uređeno, kada je sve vrlo blještavo i kada se putem društvenih mreža predstavljamo kroz raznorazne filtere, uljepšavajući i život... Ja sam u svemu tome prepoznala veliku laž. Omeđiću vremenski period, pa ću reći da sve ono što je bilo problematično prije stotinjak godina, to je problematično i danas, a prvenstveno kada je u pitanju nasilje nad ženom/ama koje je nekako i zanemareno kao takvo. U medijima ćemo primijetiti da je to nasilje postalo dio neke (više) igre, nekog aksesoara koji ide uz ženu, a to je stravično.
U takvim pričama i sudbinama pojedinačnim sudbinama možda se ponajbolje može približiti i određeni društveni kontekst, mentalitet, odlike specifične za određeno podneblje. U tom smislu, šta bi bilo posebno karakteristično za balkanski region, sa fokusom na bivšu Jugoslaviju, da li možda patrijarhat, pa čak i današnji otklon od istog uz težnju ka zapadnim vrijednostima, dok nas ipak potajno guši manjak slobode naših pretkinja?
Mi definitivno još uvijek živimo u potpuno muški uređenom svijetu, što se najviše vidi na nekim dnevnim nivoima i primjerima iz svakodnevice, iako smo skloni to da negiramo, a i drugi su skloni da objašnjavaju kako to nije tako. Međutim, iskustveno, mogu sa sigurnošću reći da je ovo zaista i dalje muški svijet. O tome treba pričati i o tome treba govoriti. U mom novom romanu prikazujem tri generacije žena koje naizgled nemaju ništa jedna s drugom. Imamo jednu mlađu ženu, jednu srednjih godina i jednu staricu koja je doslovno pred samom smrću. Njih tri su živjele u različitim vremenskim kontekstima. No, uprkos tome, sve su doživjele nasilje. Time sam zapravo željela reći da su sva tri tipa nasilja bila prisutna ranije, još uvijek su prisutna, a ja se nadam da ćemo to uskoro u nekoj bliskoj budućnosti iskorijeniti. Dakle, s time o čemu pišem, nekako ću i poreći to što ste rekli vezano za težnje našeg društva ka jednakosti, ali i vremenski opseg koji ništa ne predstavlja jer se nije mnogo toga promijenilo u ovom segmentu.
Koliko je za Vas kao autorku inspirativno to “bogatstvo” problematičnih i poražavajućih, ali nažalost realnih i svakidašnjih pitanja?
Nisam sigurna da je to bogatstvo, prije bih sve to nazvala teretom, jer je to onda istinska potreba da se o tome govori. S obzirom na ovu temu o kojoj sada govorimo i koja nas se tiče svih, pa i mene lično, mogu samo reći da je to istinski teret i da nije ugodno i milo o tome pisati, pa samim tim i ne predstavlja nikakvo bogatstvo ili blago.
Još je teže o tome govoriti kada je prisutno u neposrednoj blizini?
Pa, sve o čemu pišem mora imati nekih biografskih elemenata i biti biografsko štivo na neki način. Može to biti nešto moje, ali može biti i tuđe, naslanjati se na nečiju tuđu priču, ali mora biti nešto proživljeno. Tako, dakle, sve tri priče triju žena, mojih junakinja, uistinu imaju utemeljenje u životu i imaju život u svom tkivu, odnosno dogodile su se nekome. Kada to na taj način posmatramo shvatamo da one nijesu izmišljene, nijesu pusta fikcija, a utoliko je strašnije sve što se njima događa.
Koliko smo svjesni takve stvarnosti i koliko je važna takva kritika?
Način da se kritikuje svijet, društvo i položaj žena ovim putem - putem književnosti, ja nijesam sigurna da će donijeti neki naročiti rezultat, ali ovdje se radi o istinskoj potrebi da se o tome govori, mojoj makar... Iako mi sve to možemo vidjeti kroz različite sadržaje, pa i one medijski poželjne, što je vrlo ružno reći, ali kroz one medijske sadržaje koji su toliko dizajnirani da umjesto da štite ženu kako bi i trebalo, oni su dizajnirani da postaju smiješni, remete sliku stvarnosti. Nasilje, bilo kakvo nasilje nad ženom, svakodnevica je jednog broja žena, nažalost još uvijek, i toga moramo biti svjesni.
Festival “Odakle zovem” ove godine se realizuje pod geslom “Emancipujm(t)o - Čovjek u pitanju!”... Može li emancipacija putem umjetnosti donijeti neke promjene u društvu, odnosno mentalitetu?
Pa uvijek je prisutna ta nada da može. Uvijek postoji nada da će se nešto pokrenuti, a ako se makar i mali dio pokrene u nekom pozitivnom smjeru i donese neki pozitivni rezultat, to je već značajno i rezultat je za sebe.
Na osnovu svega o čemu smo govorili, s obzirom na to da ste autorka, dakle književnica, a ne autor - književnik, da li ste se suočavali sa nekim predrasudama ili stereotipima vezanim za Vaš rad, pa i kada su u pitanju nagrade, kriterijumi kvaliteta ili načini opisivanja rukopisa? Svakako, tu je veliki broj književnica koje će svojim djelima, kao i Vi, opovrgnuti prednost koju muški autori nerijetko samom pojavom preuzimaju u književnom stvaralaštvu?
Naravno, to je sveprisutno. Vezano za to Vaše pitanje, moram reći da sam baš prije neki dan u razgovoru sa kolegom spomenula to kako me je beskrajno iziritirao naslov jedne književne nagrade koja je dodijeljena svojevremeno u Hrvatskoj, ticao se selekcije, a glasio je: “Mihaela Gašpar i devet džentlmena”... Jer, ako su oni džentlmeni, šta sam onda ja i u šta onda oni mene svrstavaju? Ili smo ravnopravni ili nijesmo. To je bio naslov teksta koji su objavili organizatori te književne nagrade, a sami i način na koji su ga postavili, bio je smiješan... O tome ne možemo ni govoriti. Svakako, ja ne govorim napamet o svemu ovome, kada je u pitanju diskriminacija ili nasilje... Tu su i brojke. Koristim(o) se statistikom, a statistika je neoboriva. Pogledajte samo koliko muškaraca dobija određene književne nagrade, a u Hrvatskoj imamo jednu noviju nagradu koju do sada nikada nije dobila žena, već je isključivo dobijaju muškarci... Sa druge strane, statistika pokazuje da autorke zapravo čine veći broj objavljenih naslova. Naravno, nikada nam neće biti objašnjeno, ali je to prosto tako - veći dio književnih djela su napisale autorke, a autori, odnosno muškarci redovno uzimaju nagrade i bivaju nagrađeni.
U književnosti je često prisutna i ona odrednica “žensko pismo”, čime se nekako regularno i po navici ženska djela inkriminišu kao manje kvalitetna u odnosu na muška... Šta mislite o normalizaciji samog tog izraza?
Rado ću se osvrnuti na to čuveno”žensko pismo”, jer ako šta ne podnosim i istinski ne trpim, to je onda zaista taj termin “žensko pismo”. Ako već imamo to žensko, ja bih onda voljela da vidim i muško pismo i jasnu kategorizaciju. Ukoliko je neko koristio taj termin “muško pismo”, a mislim da nije, ili sam ja to propustila, onda bih voljela da vidim i saznam kakvo je to muško pismo i po čemu se razlikuje...
Vjerovatno nema jasne normative, osim roda?
Apsolutno se slažem sa Vama, ali ako smo već ustanovili tu podjelu i postojanje ženskog pisma, onda ću ja umisliti da je to barem za zeru bolje od muškog pisma...
Zarad vidljivosti, osnaživanja i popularizacije autorki/a, publike i same književnosti, šta biste rekli koliko su značajni međunarodni književni festivali, pa i sajmovi knjiga?
Ja mislim da su od izuzetne važnosti, pogotovo danas u vrijeme mejnstrima i u vrijeme jednog uglavnom divljeg marketinga, gdje se mi uopšte gubimo po svim pitanjima i ne znamo šta je šta, ali i kako pristupiti tome, a onda i gdje se gubi razlika između kvaliteta i kvantiteta. Stvarno mislim da su ovakvi događaji velika potreba, ali i hrabrost i neka velika ljubav i istrajnost onoga ko to organizuje. U ovom slučaju je to gospođa Varja Đurkić koja zaista sve to priređuje s određenom ljubavlju i ne posustaje u vremenima koja su teška za sve, a naročito za kulturni segment. Na sve ovo prethodno o čemu smo govorile ću se nadovezati i temom literature i istaći da smatram da je opstajanje u ovakvim uslovima, a da se pritom ne izgubi energija, snaga i volja, zapravo dokaz jedne jakosti žene, odnosno ženske snage i izdržljivosti, što i jeste u skladu sa temom.
Kako Vam se dopada festival?
S obzirom na goste koji su nastupali i koji su najavljeni, a tu su i kolege koje su mi mnogo drage, čitav program mi je veoma zanimljiv. Pored toga, čini mi se i da je energija prekrasna, dobra atmosfera se osjeća. Festival je pravi primjer neke dobre razmjene iskustava, profesionalnog, ali i možda i nečeg privatnog što ćemo podijeliti, a ja se veselim svemu tome. Tu sam od prvog dana, pa do samog kraja, a time sam beskrajno počašćena i drago mi je što sam dio ovog festivala.
Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima?
Jedino što bih rekla je jedna poruka čitaocima, a to je da se u što većem broju odazovu ovakvim programima i da budu dio festivala. Smatram da je to od izuzetne važnosti za identitet samog grada, pa i države, ne samo festivala kojem je publika veoma potrebna. Sasvim sam sigurna da u Podgorici postoji veliki broj ljudi koji predstavljaju onu pravu publiku koja će uživati u festivalu zajedno sa nama koji smo dio programa, a kako sada, tako i u budućnosti...
Mjesto gdje bi bogovi živjeli, a kojim su ljudi počastvovani - Durmitor
Putovanja su praktično dio prirode Vašeg posla, ali i važan segment života, svakako. Koliko su Vam važna i nadahnjujuća? Takođe, s obzirom na to da smo u neformalnom razgovoru pričale i o Vašem doživljaju Crne Gore, voljela bih da i čitaocima otkrijete neke impresije koje nosite odavde?
Meni su putovanja od izuzetne važnosti. Svako putovanje je novi izazov. Moram spomenuti da sam ja osoba koja je za Saharu putovala preko planinskog vijenca Visoki Atlas u Maroku... To je bilo jedno ozbiljno putovanje, a ne ono šminkersko ili turističko. U svojim nogama imam zaista mngo putovanja.
Međutim, jednom prilikom prije nekih četiri, pet godina otišla sam i na Durmitor i ostala totalno šokirana... Sjećam se odlično da sam se pitala kakvo je to mjesto takve ljepote i prirode, ali se sjećam i toga osjećaja koji je najbliže moguće opisati spoznajom da tu vjerovatno žive bogovi i da sam ja sama počašćena mogućnošću da budem tu. Taj moj osjećaj gore bio je toliko lijep, toliko nezemaljski lijep da ga je zaista teško pojmiti takvoga kakvog sam ja doživjela. Pored toga ja volim Crnu Goru, volim i Podgoricu, uvijek rado dolazim ovdje, jer u Podgorici uvijek osjećam neki topao i prijatan duh ljudi. Hrana je uvijek veoma dobra, na primjer, kao i energija grada takođe... Crna Gora, iako nije pitoma u smislu prirode i geografije, meni je vrlo bliska, prijatna i pitoma, izuzetno privlačna, puna nevjerovatnih ljepota, još neotkrivenih. Nadam se da ću uskoro ponovo poći na Žabljak i popeti se na Durmitor, jer je to zaista neprocjenjivo iskustvo.
Bonus video:
