Trebaju li umjetnička djela koja prikazuju nago žensko tijelo biti zabranjivana na društvenim mrežama? Ovakvo se pitanje nameće zbog sve strožijih kriterija u prosudbi što se smije a što ne objavljivati na elektronskim platformama.
Poznat je bio slučaj jednog francuskog učitelja kome je bilo zabranjeno objavljivanje slike “Porijeklo svijeta” francuskog realističkog slikara Gistava Kurbea. Korisnik je tužio Facebook i nakon nekoliko godina pravne bitke dobio spor. Kurbeova slika predstavlja svojevrsnu paradigmu ovog problema i kao poseban primjer može barem donekle razjasniti nejasnoće po pitanju tretiranja ženskog tijela u likovnoj umjetnosti i njegovoj recepciji u javnosti.
Spomenuta zabrana, premda ne i jedina govori prvenstveno o licemjernom moraliziranju. Nismo li svjedoci česte upotrebe više ili manje obnaženog ženskog tijela koje svojim primamljivim erotiziranim izgledom služi reklami određenog proizvoda u savremenom društvu masovne potrošnje? S druge strane u eri agresivne ekspanzije pornografskih materijala koji u suštini s erotikom nemaju nikakve veze već su, da se tako izrazim, puko manirističko gimnasticiranje partnera što fingiraju ekstatično zadovoljstvo sjedinjenja tijela u spolnom aktu, zabraniti reproduciranje poznate slike francuskog umjetnika, jest u najmanju ruku neshvatljivo. Jer, zabrana u pravilu izaziva kontrareakciju i u osnovi neće postići željeni cilj.
Postavlja se pitanje zašto cenzorima i dušebrižnicima, čuvarima javnog ukusa i policajcima morala toliko može smetati jedno umjetničko djelo koje prikazuje detalj nagog ženskog tijela u smjeloj pozi intimne razgolićenosti? Iako je Kurbe govorio kako ne može slikati anđele jer ih nikad nije vidio, slikao je zato na izuzetan način ono što je posmatrao, što je pažljivo opservirao pretvarajući vulgarnu zbilju u slikarsku poetiku stvarnog umjetničkog svijeta. Tako je istančanim smislom za prikazivanjem realnog, ovaj “eleve da la nature”, “učenik prirode” oplemenjivao naturalizam motiva dajući mu onu neophodnu, da se poslužim Benjaminovim terminom “auru” svojstvenu svakom istinskom umjetničkom djelu.
Specifičnim senzibilitetom za realno Kurbe je slikao ono što je jedan od najvećih darova Boga ili prirode - žensko tijelo. Uostalom nije li nagost najnevinije i najprirodnije stanje, onakvo u kakvom je po judeo-hrišćanskoj kulturi i tradiciji biblijski praroditeljski par živio u Raju, kao savršena kreacija Božjeg stvaralačkog nadahnuća. Je li možda razlog zabrane objavljivanja reprodukcije Kurbeove slike i zgražanjem nad ljepotom njene prirode i senzualne izražajnosti ustvari neki hrišćanski srednjovjekovni recidiv kada se prema ženi odnosilo kao prema “đavoljem stvorenju” i prezirala se njena tjelesnost?
Poslije svih emancipatorskih procesa koji su se odvijali posebno od revolucionarne 1968. godine, nakon takozvane seksualne revolucije, takođe i novih pokreta koji se i danas manifestiraju na razne načine, ovakva nazadna shvaćanja ženskog tijela nepoželjnog na društvenim mrežama (napominjem da ovdje govorim o ženskom tijelu izraženom na umjetnički način u naslikanoj slici), predstavlja mračnu stranu naprednog modernog društva koje teži oslobađanju od predrasuda posvećujući se kao temeljnoj vrijednosti humanizma, osiguravanju čovjekove slobode.
U ovakvim delikatnim pitanjima treba biti jasan i prema zaštitnicama ženskih prava. Možda se nekoj feministici reproduciranje Kurbeove slike može također učiniti kao cenzorima Facebooka, nedopustiv čin s obrazloženjem da se žena zloupotrebljava kao muškarčev “predmet želje” ili “objekt požude”. Ovdje se radi o umjetničkom djelu pri čemu treba imati na umu pristanak žene - modela da bude slikana u takvoj provokativnoj pozi. Uostalom slika je odavno javno dostupna bilo neposredno u muzeju ili posredno putem knjiga, fotografija ili postera. Što se pak tiče korištenja ženskog tijela u reklamne svrhe riječ je takođe o pristanku žene da se dobrovoljno posveti zadacima koje traži manekenska profesija.
Treba podsjetiti na značenje ove francuske riječi Mannequin (lutka za izlog), i navesti kako piše u rječniku pojmova: “Zanimanje čiji je glavni zadatak izravno ili neizravno prikazivanje tijela u svrhu oglašavanja, porasta, prodaje ili prikaza estetike tijela.” Ovdje dolazim do granice koja bi se mogla otvoriti prema sociološkim i psihološkim problemima ove teme. Zato ostajem u sferi umjetničkog izražavanja. Potreba da se u umjetnosti oblikuje i pokazuje nago žensko tijelo postoji otkad je čovjek osjetio nagon da se stvaralački izrazi. Od vremena prethistorije, od Vilendorfske venere do današnjih modernih žena corpus femininum ne prestaje biti predmet ili tema umjetnikovog zanimanja.
Kurbeova je kompozicija kadrirana na način da se sva promatračeva pažnja usmjerava na središnji i dominantni detalj, na ženino spolovilo. Simbolika realizma ove naturalističke slike upravo otkrivajući žensko tijelo beskompromisno pokazuje ono što je bilo zabranjivano, od čega se ograđivalo ili kako bi rekao Berđajev “da se čovjek stidio svog ropstva spolu, tom žigu njegove grešnosti”.
Naturalistički detalj ženske anatomije s dominantnim Venerinim brijegom izravno je povezan s nazivom djela u smislu njegovog metaforičkog značenja i lišava ovu Kurbeovu sliku odbojne vulgarnosti. Riječ je o umjetničkom djelu kojim slikar demonstrira suveren i slobodan način svog izražavanja. Radikalni realist pruža gledatelju ljepotu tajne ženskih oblina. “Porijeklo svijeta” otvara razmišljanja o čovjeku kao svijetu za sebe, o ljudskom biću koje se razvija u ženinoj utrobi, u maternici, tom “sekundarnom spolnom organu ženskog reproduktivnog sustava”.
Naziv Kurbeove slike nas nužno vodi u domen teologije, o pitanju postanka života na zemlji nakon “praroditeljskog grijeha”. Nije li još sveti Augustin smatrao da ljudski život započinje u ženinoj utrobi. “Porijeklo svijeta” se neprestano produžava iz realizma umjetničke slike u stvarnost svakidašnjeg života.
Ova je Kurbeova slika izložena u stalnom postavu pariškog muzeja D’Orsej u prostoriji s drugim majstorovim djelima. Na suprotnom zidu od onog na kojem se nalazi “Porijeklo svijeta” izložena je Kurbeova monumentalna kompozicija nazvana “Pogreb u Ornanu”.
Platno tamnih i teških zemaljskih tonova odiše sumornom atmosferom. U prvom planu uz sam rub slike je iskopana raka u kojoj će se položiti kovčeg s pokojnikovim tijelom. Razmak između ova dva umjetnička djela, od svijetle slike jednog detalja obnaženog ženskog tijela i mračne scene pokopa umrlog, između erosa i smrti, na toj kratkoj distanci muzejske prostorije simbolično se odvija zemaljski, ovosvjetovni, kratkotrajni fenomen koji nam je rođenjem dat - Život.
Bonus video:
