Gostovanjem Miraša Martinovića na Trgu pjesnika, sinoć je nastavljen književni program 37. festivala Grad teatar, a moderatorka večeri je bila pjesnikinja Barbara Delać.
Tokom večeri predstavljeno je kompletno Martinovićevo stvaralaštvo kao i posljednja knjiga “Živa antika”, a Delać je kazala da je riječ o knjizi u kojoj je sabrano 69 kritika, pet intervjua i 40 autorki i autora te da se, osim kritičkih esejističkih prikaza, u njoj nalaze intervjui i mini studije.
Martinović je na samom početku izrazio zadovoljstvo što su na Trgu pjesnika sve njegove drage Budvanke i Budvani.
“Drago mi je što sam u Budvi na ovoj važnoj civilizacijskoj trasi u čijim temeljima spava legenda koja hrani grad. Ovdje višemilenijumsko trajanje mjeri ovaj prostor i ovdje je riječ posebno obavezujuća. U obilju zemaljskih časovnika, ovdje otkucava i časovnik koji mjeri vječnost.”
On je objasnio da “Živa antika” i jeste i nije njegova knjiga.
“To je knjiga sabranih tesktova o meni i mom stvaralaštvu. Takve knjige se prave kad se presabirate šta ste uradili. Dođe trenutak i vrijeme kad se okrenete za sobom i zapitate se šta ste to radili, u kakve ste to njive sjeme sijali, što bi rekao veliki libanonski pjesnik Halil Žubran", kazao je Martinović.
Dodao je da se tako okrenuo za sobom i došao na ideju o toj knjizi, ali nije imao koncept.
"On se rađao u toku oblikovanja knjige. Onda sam došao na ideju da iz svojih djela, pjesničkih knjiga uzmem po jednu pjesmu, iz proznih po jedan prozni segment i tako napravim lanac koji će sve to povezati. Na kraju je i pet mojih odabranih intervjua kao i blok fotografija iz mog života”, otkrio je Martinović.
Tako se, kazao je on, uobličila ova knjiga.
“Miraš je pisac, možda jedinstven, koji je sve svoje knjige proputovao na terenu” rečenica je kojom je Božena Jelušić započela jedno književno veče posvećeno Mirašu Martinoviću. On je na Trgu pjesnika kazao da je Jelušić postavila tačnu dijagnozu.
“Kad sam ja došao na more, a da nisam došao ne bi mene bilo ovakvog, ja sam imao direktan dodir sa civilizacijom, sa starim gradovima koji je će postati moja fascinacija i opčinjenost. Među tim starim gradovima, Butua ili Budva zauzima centralno mjesto. Risinijum je, ipak, vrelo moje inspiracije, taj stari ilirsko-grčko-rimski grad koji je imao 50 hiljada stanovnika, to je bilo čudo. Tu sam ja nalazio svoje teme zajedno sa arheolozima, među kojima je za mene jako važan Ilija Pušić koji mi je osamdesetih godina otkrio stari antički grad u Risnu. Ovih dana sam se sreo sa profesorom Dičekom, jednim od poljskih arheologa koji istražuju taj lokalitet i kazao sam mu da nije njih bilo, misleći na arheologe i njihove radove, ne bi ni mene bilo”, kazao je Martinović objasnivši da je to taj dodir sa arheologijom koji je njegovu literaturu učinio takvom kakva jeste.
Govoreći o knjizi “Mit o trešnji” Martinović je kazao da je Radovan Zogović ključna figura crnogorske literature koji mu je bio uzor, prije svega, u moralnom smislu, ali i u pjesničkom.
“Ja sam Zogovića kao mlad upoznao u Beogradu i smatram to poznanstvo značajnim događajem u svom životu. On zaslužuje mnogo veću priču, a “Mit o trešnji” je meni došao s neba, ja sam to napisao za deset dana. Bio sam zaljubljen tada u jednu djevojku i rekao sam da ću joj napisati seminarski rad o zidanju Skadra na Bojani, ali sam želio da ona meni napiše pismo. To pismo nikad nije stiglo, ali ja sam ispunio dug i napisao rad “Mit o trešnji”. Najbolje su knjige koje dođu i nađu vas same, koje ne smišljate mnogo i ne skicirate nego se spuste iz nekog arhetipskog rukopisa. Te knjige kad bi nestale, one bi bile napisane ponovo", rekao je Martinović.
On je kazao da je pisanje poezije, ali i sama poezija najveće duhovno stanje.
“Govorim o velikoj poeziji. Mirko Kovač je u nekom intervju rekao da kad god putuje u torbi nosi velikog pjesnika. Ne proznog pisca nego pjesnika. Poezija je eliksir, nešto što je iznad svega i sublimat svega. Zato veliki pjesnici nikad ne prolaze, oni su stubovi, imaju auru. Tako sam uvijek doživljavao velike pjesnike", dodao je Martinović.
“Dan i noć u Butui” naziv je knjige koju je Martinović napisao o Budvi, a za koju je kazao da se bavi metafizičkim silaskom u njeno biće.
“Mnogo su mi pomogli Lucija Đurašković i njeni saradnici tokom rada na toj knjizi. Pjesme iz te knjige su bile najveće iznenađenje jednog festivala poezije u Francuskoj na kom sam bio 2019. godine, oni su bili oduševljeni otkrićem Crne Gore i njenih gradova. Tako da mi je drago što naš trud nije bio uzaludan. Ja sam u jednoj knjizi pronašao podatak da je Sofokle došao u Butuu kao šef diplomatije i nisam mogao da vjerujem. On je bio službenik u državnoj administraciji pored toga što je bio i pjesnik. On je dolazio u Budvu da pregovara i razgovara o važnim pitanjima odbrane. Tu leži ključ mog rada. Ja sam zamislio Sofokla kako šeta budvanskom plažom, on u predvečerje šeta u mojoj priči, gleda u zrnca pijeska i razmišlja o životu i vječnosti, ali i o sastanku o zajedničkoj odbrani. To je prvi dodir s Budvom kroz moju literaturu, kasnije sam se vraćao Budvi na razne druge načine. Ja koristim istoriju, hroniku, zapis", okupljenima je rekao Martinović.
Fikcija zna da bude trajnija i stvarnija od stvarnosti, naglasio je Martinović tokom razgovora na Trgu pjesnika.
“To su ti arhetipovi koji mene zanimaju. Sve veliko je u suštini fantastično. Fantastika je najveće stanje umjetnosti, preko toga se ne može, ona sve sadrži i nju je nemoguće izbrisati. Stvarnost možeš da izbrišeš, gradove možeš da srušiš, možeš sve izbrisati, ali to fikcijsko, fantastično je trajno živuće stanje koje živi u ovom vazduhu i ono će se pojaviti u času kada treba da se pojavi. Sve je negdje povezano i sve na sve utiče. Ako sam dostigao nešto fantastično, onda sam dostigao i to da budem nazvan piscem. Sve što sam radio, radio sam jer je to mene zanimalo. To je jedna divna igra koja mene zanima i bez koje ja ne mogu”, kazao je Martinović.
Dodao je i da nikada nije uspio da pređe crtu između stare i nove ere jer je uvijek bio u staroj eri.
“Međutim, prije desetak godina mene počinju da zanimaju bogumili i njihova sudbina. Idem na razne lokalitete po Hercegovini, Bosni, Crnoj Gori, gledam te nadgrobnike i čitam sve o njima, a o njima su napisane biblioteke. Samo jedna knjiga koju mi je prijatelj poslao iz Osijeka je bila teška pet kilograma. Bogumili su stradali jer su htjeli da budu slobodni, a oni koji hoće da budu slobodni uvijek plaćaju slobodu. Oni koji ruše kanone, plaćaju životom. Njih bije jednako i istočno i zapadno hrišćanstvo, njih biju jednako Carigrad i Rim", rekao je Martinović.
Oni kažu, kazao je on, da mogu da se mole Bogu bilo gdje, a ovi kažu da se moraju moliti iz crkve, iz insituticije.
"To je bilo najstrašnije stradanje i katastrofa. Ti nadgrobnici su čitavo jedno pismo stradanja, a ja nisam mogao ništa da napišem. Jednom sam čitao knjigu “Gnostici” Žaka Lakarijera, francuskog pisca koji je obišao te nekropole u Hercegovini i Bosni. Napisao je briljantan tekst “Čistote planina” u kom u jednoj rečenici kaže “Od tog naroda su ostali samo grobovi”. Ta rečenica je meni sve otvorila i ja sam napisao čitavu knjigu “Bogumilske pjesme”. Moj prijatelj Stijepo Mijović Kočan, hrvatski reditelj mi je kazao da skinem ovo “pjesme” i da ostanu samo “bogumilske” i tako je ostalo”, kazao je Martinović nakon čega je pročitao pjesmu iz “Žive antike” čime je završeno veče na Trgu pjesnika.
Bonus video:
