Jedan je od najpriznatijih srpskih igrača narodnih igara, baletski umjetnik i koreograf, Bojan Dimitrijević koreograf je za budvansku produkciju “Kosara i Vladimir” na ljetnjem festivalu “Ćirilicom”.
Dimitrijević za “Vijesti” govori o svom neobičnom poslu, o važnosti narodnih igara za identitet jednog naroda i za Balkan opšteuzevši, kao i o projektu “Kosara i Vladimir” za koji kaže da je sasvim novi i potpuno jedinstveni scenski format.
Glavna ste ličnost u kreiranju plesa na projektu “Kosara i Vladimir”. Ovo je za Vas jedno novo, neobično djelo. Kakve su Vaše rekcije na njega, danas sa nešto veće distance?
Plesna predstava “Kosara i Vladimir” je za mene kao projekat bio apsolutno, sa razlogom, jedan od najvećih kreativnih izazova do sada. Zbog svoje specifičnosti i kompleksnosti samog formata, bogatog stečenog iskustva u samom kreativnom procesu, sa ponosom mogu reći da je predstava “Kosara i Vladimir” najdragocjenije koreografsko iskustvo koje imam. Iako na samom početku stvaranja predstave nisam mogao u potpunosti da predvidim njen sadašnji izgled, danas se ponosim i veoma radujem što sam imao priliku da budem kreator jedne ovakve predstave. Zakoračivši u potpuno novu dimenziju koreografskog stvaralaštva kakav je projekat “Kosara i Vladimir” sa sigurnošću, bez ikakve sumnje, verujem da će u budućnosti ovakvi formati biti još jedan od načina mog umjetničko-scenskog izražavanja.
Kosara i Vladimir, a ne Vladimir i Kosara. Kako ste vi doživjeli tu neobičnu promjenu?
Sam naziv predstave “Kosara i Vladimir” u odnosu na origanalan naziv legendarne priče o Vladimiru i Kosari, na prvi pogled, ne ukazuje na značajnu promjenu. Međutim, suštinska promjena se i te kako može uočiti u samom pisanom tekstu i kontekstu u kojem se izvodi predstava. Tendeciozna je bila ideja da se iz ženske perspektive, a prvenstveno kroz Kosarin lik i djelo prikaže njena vizura i pogled na život, način donošenja odluka i rješavanje raznih životnih situacija. Iz tih razloga u ovom slučaju predstava je imenovana kao “Kosara i Vladimir”, sa ciljem da se prvenstveno apostrofira lik Kosare, a istovremeno ukaže i na značaj žena u svakom društvu.
Priče o ljubavi su najčešća osnova svih priča od davnina. Koliko je u vašem radu inspiracija ljubav i koje su još za vas važne teme da ih iskažete u svojim djelima?
Ljubav je apsolutni pokretač svega! S razlogom se kaže: “Bez ljubavi nema života”. U mom slučaju ljubav jeste glavni pokretač i inspiracija, međutim, nije i jedina. Ljudski životi su toliko isprepleteni odnosima, stanjima, događajima, raznim emocijama koja zaokupljaju i određuju ljudsku sudbinu da je ponekad, čini mi se, veoma teško odlučiti se kakvu i koju temu izabrati. Da li teme iz istorijskog ili savremenog doba, svakodnevnog života, svakako, mislim da umjetnici treba da se bave i drugačijim emocijama, ljudskim sudbinama, odnosima, društvenim temama, fenomenima i sl. Mislim da umjetnost ima apsolutnu smisao ako se bavimo i temama koje su sastavni dio života, na jedan odgovoran i kreativan umjetnički način.
Ovog ljeta imate priliku da prvi put budete i domaćin i gost na festivalu “Ćirilicom”. Do sada niste imali tu priliku. Kakav je Vaš osjećaj o tome?
Prije svega, beskrajno sam zahvalan na prilici da budem učesnik 7. festivala “Ćirilicom”. Zaista je čast i privilegija istovremeno biti domaćin i gost festivala ovakvog formata. Do sada nisam imao ovu vrstu divnog iskustva. Ovo je prvi put da kao koreograf i autor budem učesnik jednog međunarodnog, regionalnog festivala. Uzbuđenje je ogromno, svi sa nesetrpljenjem očekujemo premijerno izvođenje predstave.
Koliko je za Vas važno da se očuva tradicija ćiriličnog pisma i kulturnih djela koja su sa ćirilicom usko povezana?
Beskrajno je važno! Ćirilično pismo kao i sva kulturna djela povezana ćirilicom predstavljaju identitet našeg naroda koji ima bogatu istoriju i kulturu. Naš zadatak i obaveza je da s ljubavlju njegujemo, čuvamo i prenosimo ćirilično pismo na buduće generacije.
Niste do sada bili čest gost ljetnjih festivala sa svojim projektima. Kakav je za Vas izazov raditi na ljetnjim festivalima, pod otvorenim nebom, u neobičnom ambijentu?
Saznavši da će premijera predstave “Kosara i Vladimir” biti na festivalu pod otvorenim nebom u vrlo neobičnom ambijentu, za mene je ta činjenica bila pravo iznenađenje. Zaista je bilo podjednako izazovno i uzbudljivo raditi na ovakvoj sceni. Ograničeni uslovi koje scena na otvorenom pruža, u određenoj mjeri iziskuje prilagodljivost, drugačiji pristup i metodu rada. Međutim, sam ambijent u kojem ćemo premijerno izvesti našu predstavu je toliko inspirativan da smo se trudili maksimalno da iskoristimo sve pogodnosti koje ima.
Mnogi autori tvrde da su razlike između ambijentalnog pozorišta i klasičnog pozorišta na otvorenom jako velike. Da li Vi više preferirate ambijent ili je dovoljna i konačna inspiracija scena na otvorenom, bez zanimanja za nešto drugo?
Kao mlad koreograf nemam mnogo iskustva sa scenama na otvorenom. U prvom, i u drugom slučaju inspiracija je ključni faktor svakog kreativnog procesa. Izbor scene može zavisiti od uslova koje scena ima, (tehničkih, produkcionih), ličnih preferenci i afiniteta koreografa - reditelja i još mnogo drugih faktora. Upravo sam za 7. festival “Ćirilicom” imao prvi put priliku da kreiram na sceni otvorenog tipa, iskustvo je zaista dragocjeno. Poučen divnim iskustvom na otvorenoj sceni, sa sigurnošću vjerujem da će u budućnosti biti još prilike da se izrazim na sličan način kroz sopstvena djela.
Principom mozaičkog sjedinjenja muzike, plesa, pjevanja, recitativa, glume i dr. pratećih, scenskih elemenata, kreirali ste novu formu u plesnoj predstavi “Kosara i Vladimir”?
Upravo tako. Predstavom “Kosara i Vladimir” kreira se jedan novi format u scenskom stvaralaštvu. Na samom početku kreativnog procesa pojedini elementi koji sada čine tzv. mozaik su bili u najvećoj mjeri samo sredstvo izražavanja. Međutim, potpunim uklapanjem i oblikovanjem “kockica”, predstava dobija novu dimenziju, a mozaik se našao kao ključni faktor novog formata. Na ovom primjeru možemo uočiti, da umjetnost sama nameće potrebu da se razvija, preoblikuje i probija postojeće granice. Važno je biti kreativan, vješt i osluškivati intuiciju, a za sve drugo će se sigurno pobrinuti sama umjetnost.
Može se reći da se bavite sasvim neobičnim, jedinstvenim poslom koreografa narodnih igara. Kako vi na to gledate?
Bio sam veoma mlad, takoreći dijete kada sam počeo da pokazujem sklonost ka umjetnosti i kreativnom stvaranju. U prvom trenutku zaista, nisu postojali jasni znaci koji bi ukazivali na nešto ozbiljnije, međutim, analizirajući sa ove distance svoje odrastanje i ogromno interesovanje za narodnu igru i kreativnu umjetnost. Skoro kroz čitavo odrastanje vidno je bila prisutna ogromna želja za profesionalnim bavljenjem igrom, i nerijetko potreba da se kroz neki vid kreativnosti izrazim. Nakon srednje škole i više godina profesionalne igre završavam studije na AMTII, gr. Plovdiv, ostvarujem dječački san i postajem dipl. koreograf. Uloga koreografa je višestruka, da kreira, razvija umjetnost kojom se bavi, da edukuje i vaspitava. Posebnu odgovornost i izazov imaju koreografi narodne igre. Njihov zadatak je da kroz umjetnost prezentuju i čuvaju narodnu igru. Koreografija je ozbiljna nauka. Biti koreograf je više od zanimanja. Koreograf sa svim svojim kvalifikacijama, kvalitetima i osobinama koje posjeduje izgrađuje kroz svoj rad poseban umjetnički identitet i rukopis koji vremenom postaje veoma prepoznatljiv.
Rad na koreografiji podrazumijeva i prenošenje znanja na mlade i djecu, što je u našim društvima zadnjih godina vrlo težak posao koji daje sve lošije rezultate. Kako Vi na to gledate i koja su Vaša iskustva?
Istina je. Posljednjih godina praksa pokazuje da je stanje u društvima zabrinjavajuće. Prema mojim saznanjima mnogi u regionu se susreću sa istim problemom. Zašto je tako? Razlozi mogu biti brojni: nedovoljno interesovanja kod djece i mladih da se bave narodnom igrom, deficit stručnog i kvalifikovanog pedagoškog kadra, uslovi rada itd. Mislim da je neophodno sistematično pristupiti rješavanju problema, jer ukoliko zanemarimo postojeću činjenicu, strahujem da bi epilog mogao biti strašan, a posljedice nepopravljive. Gašenjem društava opstanak narodne igre bi se doveo u pitanje, a samim tim i veoma važan faktor identiteta jednog naroda.
Budva je još jedan grad regiona koji se, nakon Novog Sada, kandiduje da bude Evropska prijestonica kulture 2028. Zašto je po Vašem mišljenju to važno za jedan mali grad i državu?
Evropska prijestonica kulture je najveći projekat u kulturi Evropske unije. Sama titula donosi veliki broj benefita. Grad se mijenja, transformiše, napreduje, postaje ljepši. Mijenja se kultura i kvalitet života samih građana. Nadam se da će Budva dobiti titulu Evropske prijestonice kulture 2028. Srećno!
Stvarajmo zajedno nešto kreativno i uzbudljivo
Koliko je važna interakcija među državama Balkana u smislu razmjene znanja te razmjene priča o zajedničkom kulturnom nasljeđu kakva je npr. Kosara i Vladimir i slično?
Interakcijom i saradnjom dviju država upoznajemo druge i dajemo prostor i mogućnost da drugi upoznaju nas. Razmjenom bogatog znanja i priča o zajedničkom kulturnom nasljeđu, u potpunosti može uticati na razumijevanje pojedinih istorijskih činjenica, događaja, junaka. Takođe, zajedničkom kooperativnošću se mogu otkloniti određene nedoumice ukoliko postoje. Kultura nas spaja, približava, pružimo ruku jedni drugima i stvarajmo zajedno nešto kreativno i uzbudljivo.
Dužni smo da kao narod njegujemo kulturu i poštujemo tradiciju svojih predaka
Zašto su narodne igre važne za identitet jednog naroda, naročito balkanskih naroda?
Apsolutno su važne! Nekada davno kroz istoriju, narodna igra naših naroda je bila dio skoro svakodnevnog života. Najprisutnije i najrasprostranjenije su bile igre zabavnog karaktera, takođe, nerijetko su se i za vrijeme obreda izvodile tzv. obredne igre. Svaka narodna igra ima istorijat, svoje osobenosti, karakteristike, porijeklo, naziv, stil. U svakoj narodnoj igri je utkan duh naroda sa svim svojim specifičnostima, osobinama jedne oblasti, regije ili predione cjeline, koje igru čini autentičnom, jedinstvenom. Narodna igra je dragocjeno predanje naših naroda koje živi, čuva se, i vjekovima prenosi, sa koljena na koljeno, kao nerazdvojiv element identiteta jednog naroda. Dužni smo da kao narod njegujemo kulturu i poštujemo tradiciju svojih predaka.
Bonus video:
