Književni program 37. festivala Grad teatar završen je sinoć na Trgu pjesnika gostovanjem Mirjane Novaković koja je govorila o svom romanu “Mir i mir” koji je u bio najužem izboru za NIN-ovu nagradu.
Moderatorka večeri je bila Petra Bjelica, književna kritičarka, šekspirološkinja i pozorišna stvarateljka. Ona je kazala da se književno stvaralaštvo Mirjane Novaković može svrstati u domen postmoderne književnosti koja se bavi temama nestabilnosti ili nepostojanja izvora vrijednosti.
“Potragom za smislom koje je u biti kontradiktorno, istovjetnošću ili sličnošću istine i laži, društvom spektakla u kome je maska istinski identitet. Njeni tekstovi predstavljaju kombinaciju kriminalističkih i fantastičnih zapleta, intertekstualnih veza sa grčkim mitovima, tragedijama i drugim velikim djelima svjetske i naše književnosti. U pitanju su kompleksne kompozicije bogate referencama i metapoetskim komentarima čije se značenje formira putem suptilne igre semantičkih signala i direktnih referenci na društvenu stvarnost. Iako se djelo Mirjane Novaković bavi istorijskim ili društveno-političkim temama, moj utisak je da je glavni lik sama književnost i njena pripovjedačka moć”, kazala je Bjelica.
Novaković je kazala da je romanom “Mir i mir” htjela da ispriča priču o svojoj generaciji.
“Mislim da svaka generacija ima neku svoju priču da su baš oni ta generacija koja je bila preskočena, sve druge generacije su bolje prošle, a mi smo ona koju su svi zaboravili. Tako ja osjećam o svojoj generaciju koja je ušla u to neko stanje koje je bila klica ratova osamdesetih godina, kako smo se tada ponašali i kako smo to uopšte razumjeli. Onda sam htjela da preskočim ratove, zato se knjiga tako i zove, pa da se ponovo vratim svojoj generaciji u nekim zrelim godinama kad mi već svi znamo šta smo uspjeli ili nismo uspjeli u životu. U osnovi priče su očekivanja koja smo imali kada smo bili mladi, a s druge strane razočarenja koja smo doživjeli u međuvremenu.”
Bjelica je zatim citirala rečenicu iz romana “laž koja anksiozno pokazuje na istinu” i pitala autorku šta je iz te perspektive mir, a šta rat. Novaković je objasnila da je suština u riječi “mir”.
“Ako se negativno odredi, mir može da znači nepostojanje rata. Čini mi se da je u našem slučaju to najbolja definicija jer kod nas mir nije normalno stanje već rat, pobuna, frka, kriza. Mir je nešto što mi nazovemo kad baš ne padaju bombe. Igra riječi je “mir i mir” jer onaj mir iz osamdesetih godina i prije ratova nije isti kao ovaj mir koji imamo sada, a ista riječ određuje oba mira. To ne piše nigdje u romanu jer sam htjela da bude prilično tragičan, ali se nadam da, sada kada znamo i prepoznajemo klice ratova u onom miru i prepoznajemo šta je ustvari dovelo do rata, ovaj novi mir ne sadrži takve elemente koji će omogućiti novi rat. S druge strane u ovom vremenu već nazirem i osjećam dosta toga što smo vidjeli osamdesetih i mislim da smo osuđeni na te ciklične, jadne i bijedne mirove i ratove”.
Jedna od važnih tema romana je ono što se zove mogućnost promjene društvenog položaja, kazala je Novaković.
“To znači da ako ste rođeni u nekoj siromašnijoj porodici, kakve su vaše šanse da se obogatite ili postanete nešto mnogo bolje od onoga što su vaši roditelji bili. Ono što ja znam iz svog života i života drugih ljudi, mislim da su nažalost šanse jako male da idete mnogo visoko unaprijed u odnosu na to iz kakve ste proodice potekli. To je jedna vrlo bitna tema koja je zapostavljena i zaboravljena u našoj književnosti jer za vrijeme komunizma ta ideja uopšte nije postojala. Sada opet imamo takve situacije da svako može da se obogati. Mislim da ni ono nije bilo tačno, a tek ovo sada nije tačno. Mislim da se može obogatiti samo onaj koji ima određenu poziciju do koje mi obični smrtnici ne možemo doći”, istakla je ona i dodala da mi danas nemamo junake i heroje.
“Nemamo nekog ko će da uradi nešto veliko, a da to veliko bude dobro. Nažalost mi imamo samo onu drugu stranu, nekog ko će da uradi nešto veliko što će biti jako loše. Ne mogu da se sjetim posljednjeg puta kada je neko došao u situaciju da stvarno bude junak za zemlju i narod. Samo imamo antagoniste, nemamo protagoniste.” Govoreći o društvenoj ulozi književnosti, Novaković smatra da književnost treba da bude svjedok vremena, da inspiriše i nervira čitaoce. “Ne vrijedi knjiga ako bar jedanput nije iznervirala čitaoca. Ne zato što je loše već zato što ga možda natjera da misli malo drugačije od onoga što je mislio. Što se tiče angažovanosti, davno je prošlo to vrijeme kad je bilo ko uradio nešto zato što je to pisalo u nekoj knjizi i ta vremena se nikad neće ponoviti, ako su ikada i bila. U našim vremenima je i broj čitalaca toliki da je to, nažalost, jako zanemarljivo. To ne znači da književnost ne treba da bude angažovana, ja mislim da apsolutno treba jer čemu služi onda. Ja pišem iz ličnih razloga, volim da pišem, uživam u tome, lijepo je smišljati zaplete i likove, lijepo je čuti od ljudi da im se to svidjelo. Finansijski svakako nisu jer od toga ‘leba nema.”
Bjelica je kazala da se u djelima Mirjane Novaković mogu pronaći uticaji Dostojevskog, Andrića, Crnjanskog, Mana i Kafke, a Novaković je kazala da je u mladosti jako voljela Dostojevskog te da se to kasnije promijenilo.
“Intenzivno sam ga čitala u srednjoj školi i bio mi je fenomenalan, a onda sam uzela ponovo da ga čitam sa trideset godina i zapitala se šta se meni tu svidjelo. Tako da se mijenjaju te stvari, Pinčona sam jako voljela dok mi nije dosadio. Možda ću im se ponovo vratiti, ko zna, ali se mijenjaju životno i čitalačko iskustvo. Volim Virdžiniju Vulf najviše zbog stila, a ne toliko zbog radnje zapleta. Njen stil, posebno u djelu “Ka svetioniku” me dosta toga naučio”.
Novaković je naglasila da je umjetnost jedina stvar na svijetu za koju možemo biti sigurni da je laž.
“Umjetnost je sto odsto laž. Kada pročitate nešto u novinama to može biti laž, a može biti istina. Gledate nešto na TV-u isto tako. Ali književnost, film ili drama to je sto odsto laž, nemate šta da razmišljate o tome. Istovremeno je najiskrenija stvar koja postoji jer ne pokušava da vas prevari, da vam ispriča nešto iz stvarnog svijeta i da vam kaže da je to tako ili nije tako, a pošto nije tako natjera vas da se zapitate zašto je to tako predstavljeno.”
Cilj romana “Mir i mir” je da svjedoči o istoriji jednog vremena, dodala je ona.
“Istorija uvijek hoće da prikaže nešto lažno. Ja ne znam kako će za sto godina neko pisati o vremenima u kojima smo mi živjeli, a voljela bih da ovo ostane kao neki trag o tome kako smo mi kao generacija shvatili ta vremena. Kad sve drugo propadne možda će ostati neke knjige ili filmovi koje će nam govoriti o prošlim vremenima. To je bio jedan od ciljeva ovog romana, da zapamti ona vremena koju su prošla, ali i ova vremena sada jer će i ovo biti prošlost jednog dana. Nemoguće je bilo predstaviti sve, ali ja sam se trudila da povadim neke motive, priče, događaje koji su bili bitni za to vrijeme i koji su obilježili sve što će se kasnije desiti”, kazala je Novaković.
Bonus video:
