Nepregledna ljudska glupost je obnovljivi izvor energije za stvaranje svake satire, a vlast je neiscrpan izvor toga, kaže u razgovoru za “Vijesti” Velizar Radonjić čije su satirične priče najvećim dijelom vezane za vlast... Takva je i priča “Izbori za cara” koja je osvojila prvo mjesto na konkursu za najbolju satiričnu priču, u okviru festivala Nušićijada u Ivanjici.
Priča o caru koji caruje na račun neusaglašenih kandidata, realno poznata mnogima, izdvojila se među više od 30 radova iz zemlje i okruženja. Selektor, srpski satiričar i aforističar, Bojan Ljubenović, odabrao je najbolje od pristiglih rukopisa, a posebnu pažnju zavrijedila je Radonjićeva priča. Autoru iz Podgorice priznanje je uručeno u sklopu festivala, krajem avgusta, a ceremoniju su uveličali i praunuk čuvenog Branislava Nušića - Nebojša Nušić koji je upravnik Nušić fondacije i direktor Centra za kulturu Ivanjica Milan Krunić.
Nagrađena priča “Izbori za cara” nastala je relativno skoro i ono što je odlikuje je njena univerzalnost i prijemčivo opisan tok izbornog procesa...
“Ja sam tu priču pisao negdje zimus, a sada se pokazuje da je to bila i neka vrsta predskazanja... Neki koji su čitali priču, a dolaze iz Srbije, rekli su mi da su se prepoznali u njoj, kao i njima bliske okolnosti, dok su mi neki drugi rekli da su u njoj prepoznali Crnu Goru... To samo znači da je priča iznad lokalnog i da opisuje pojave kako kod nas, tako i u regionu, pa i šire”, kaže autor.
On ne otkriva mnogo o samom sadržaju priče, već sve zainteresovane upućuje da je pročitaju na sajtu montenegrina.net (gdje su zastupljene i druge njegove satire) ili na sajtu sipakrs.blogspot.com.
“U pitanju je jedna basna čija se radnja dešava u carstvu, šumi Gori čiji stanovnici žele da biraju novoga cara. Kandiduju se tako medvjed, pa zatim vuk, konj i ostali redom. Baš kao što se dešava i u stvarnosti - svako sebe kandiduje i niko neće drugog da podrži. I to tako traje sedmicama, mjesecima, godinama, a car caruje i nastavlja da caruje zahvaljujući njihovom nesuglasju”, kratko, jasno i precizno opisuje Radonjić.
I iz toga se vidi da se mnoštvo motiva nalazi u našoj svakodnevici, ali je vidljiv i onaj element “predskazanja” o kojem je govorio.
“Kao što sam i rekao - nepregledna ljudska glupost je obnovljivi izvor energije za stvaranje svake satire. Što se tiče vlasti - vlast je neiscrpan izvor toga, tako da su sve moje satirične priče najvećim dijelom vezane za vlast. Tako je od moje prve satirične priče koju sam napisao 2016. godine i koja je dobila plasman za Nušićijadu, pa dalje, a sve one su dostupne čitaocima na Montenegrini”, upućuje Radonjić.
Poznato je da satira dekonstruiše razne društvene falinke i ukazuje na brojne političke i ljudske manjkavosti i mane, ali sa pikantnim prizvukom humora, podsmijeha, uz jasnu kritiku, opomenu i potrebnu dozu mudrosti, nerijetko angažovanosti. Tako piše i Radonjić.
“Ja satiru stvaram sa željom da ukažem na neke slabosti u društvu, na razne gluposti koje pravimo i da sve to prokomentarišem na jedan drugačiji način kako bih uputio ljude da malo drugačije razmišljaju o svemu što se dešava... Sve to sa ciljem da počnemo malo da mijenjamo neke stvari kako bi svijet bio ili postao neko ljepše mjesto za život”, objašnjava on.
Ipak, opominje i da ipak treba biti obazriv i vispren prilikom pisanja tekstova ovog književnog oblika. Tako on u svojim satirama, kaže, nikada ne spominje ljude po imenu i trudi se da se uvijek uzdigne iznad personalnog, kako ne bi zaplesao sa banalnošću, ali i nekog povrijedio...
“Satira je vrhunac književnosti i književnog stvaralaštva i bilo bi ružno putem nje bilo koga povrijediti, jer bi to onda bilo kontraproduktivno. Slično je i sa aforizmima, pa i sa karikaturama”, kaže Radonjić i dodaje:
“Istovremeno, satira je i neka vrsta protivotrova, antidota protiv svih naših gluposti koje pravimo. Tako bih mogao reći da je satira neki protivotrov, a ljudska glupost obnovljivi izvor inspiracije ka stvaranju satire. Ja koristim upravo taj obnovljivi izvor, tako da inspiracije ne fali i ona uvijek postoji, jer ljudska glupost ne poznaje granice... Samim tim, što se tiče satire, bez obzira na razne granice i ograničenja, ona ima svijetlu budućnost”, konstatuje Radonjić.
Tako je sâm nametnuo pitanje popularnosti satiričnih rukopisa danas kada je, čini se, ljudski um sve više svođen na minimum trošenja energije, pa se samim tim troši i kapacitet za razumijevanje, tumačenje, ali i stvaranje satire...
“Jednostavno, satira je u zapećku”, kaže Radonjić i nabraja zbog čega:
“Dijelom je tako zbog samih satiričara, dijelom i zbog toga što niko ne voli da bude kritikovan... Povod razgovora je nagrada na Nušićijadi, pa ću onda navesti adekvatan primjer, a vjerujem da to znate i sami, da je i sami Nušić čekao oko 30 godina da se u pozorištu postavi njegov ‘Pokojnik’... S obzirom na to, ništa nije novo danas. Niko ne voli da u ogledalu vidi sliku drugačiju od one koju je sam o sebi stvorio i to je problem...”, priča Radonjić.
On situaciju u Crnoj Gori na polju satire posmatra na širem nivou i komentariše generalno položaj kritičkih umjetničkih pravaca...
“Kada su karikature u pitanju, mi u Crnoj Gori se možemo pohvaliti dvojicom od najvećih svjetskih karikaturista današnjice - Darkom Drljevićem i Lukom Lagatorom. Takođe, imamo i veoma dobre aforističare, satiričar, pa i čuvene ‘The Books of Knjige’, dakle, imamo mnogo vrijednih i kvalitetnih stvaralaca, ali su svi oni neorganizovani i međusobno nepovezani, pa tako i bez adekvatnih finansijskih sredstava. Smatram da Ministarstvo kulture ne posvećuje dovoljnu pažnju tome da bi se izdvojila neka sredstva za unapređenje ove vrste stvaralaštva u Crnoj Gori. Ono čime se možemo pohvaliti je to što u Pljevljima imamo manifestaciju Dani Vuka Bezarevića koja traje već 37 godina, tu je i Dragan Mitov Đurović koji organizuje Crnogorski festival humora i satire u Danilovgradu, ali se i on i svi drugi muče da skrpe neke pare i organizuju taj zamišljeni program”, sumira Radonjić.
On dodaje da je i dalje u regionu prisutna jedna istrošena vrsta humora na račun Crne Gore i Crnogoraca, te da mnogo regionalnih autora piše o Crnoj Gori, što bi zapravo trebalo da potekne upravo sa našeg područja.
“Prodaju nam neke stare, prežvakane i isprane fore i to o nama koji smo iz Crne Gore, a na neki njihov način i njihov humor... Zašto to ne bi mogao da bude crnogorski proizvod, da to bude naša satira, ali naravno da je neka kvalitetna i reprezentativna?”, pita (se) Radonjić...
S obzirom na sve to, postavlja se i pitanje u kom pravcu bi trebalo djelovati kako bi se situacija promijenila. On vjeruje da je ključ u udruživanju snaga.
“Trebalo bi, kao prvo, malo mi satiričari da se oslobodimo možda nekih sujeta koje imamo, pa i da ih se u potpunosti odreknemo i da se udružimo i povežemo u kontekstu nekog esnafskog povezivanja... Možda bi, tako organizovani, mogli biti glasniji prema Ministarstvu kulture i lokalnim samoupravama kada je u pitanju obezbjeđivanje nekih sredstava, te organizovanje festivala humora i sličnih manifestacija, ali i pokretanje više različitih konkursa. Jedan od značajnih konkursa je bio i ovogodišnji konkurs za karikaturu u Kolašinu koji je bio svjetskog nivoa, a na temu Uroša Toškovića. Koliko mi je poznato, konkurisalo je više od 250 autora iz cijelog svijeta što je za veliko poštovanje i što predstavlja pravi kulturni događaj godine”, naglašava on i upućuje:
“Ako se imalo više povežemo, pritom se oslobodimo svoje sujete, mogli bismo organizovati više takvih događaja, a samim tim bismo i turistima bili zanimljiviji i imali mnogo više da ponudimo”.
Od građevinarstva i novinarstva, do terapije satirom i brojnih priznanja
Radonjić je naglasio da satire piše od 2016. godine, a podsjetio je i da je radni vijek posvetio i proveo građevinarstvu. Prije dvije godine je objavio svoje kapitalno, životno djelo, “Hronika graditeljstva u Crnoj Gori”, na 800 stranica, a za koje je princ Nikola Petrović pisao predgovor. Mijenjao je mnogo poslova, kaže, bavio se i novinarstvom, pisao kolumne, a onda se mnogo toga promijenilo po njega i tako je otkrio satiru kao vrstu terapije za brojna stanja.
“Satira je kod mene kao ono što kažu da je bolest školjke. Kako nastaje biser, pa biser nastaje tako što voda u utrobu školjke nanosi pijesak koji povređuje školjku i koja se od njega na neki način razbolijeva. A da bi se odbranila i ogradila ona luči sedef kojim se oblaže i iz kojeg nastaje biser. Tako i ja oblažem nešto svoje i stvaram neke moje bisere”, objašnjava on.
Među najznačajnijim priznanjima koja je osvojio za satiru izdvaja ovogodišnju prvu nagradu i dvije treće sa Nušićijade, kao i dvije nagrade “Vuko Bezarevć”, tu je i Zlatna priča i Zlatni aforizam u Mrkonjić Gradu, kao i prva nagrada za satiričnu priču u Danilovgradu. Dodaje i da su neke od njegovih satiričnih priča i aforizama prevedeni na makedonski i slovački jezik i objavljeni u Humorikonu i časopisu Balkanium. Rođen je 1952. godine u Jasenovi, Opština Kolašin, a živi u Podgorici.
U pripremi knjiga, ali i inscenacija teksta “Krst sa petokrakom”
Na pitanje kada se može očekivati zbirka rukopisa, s obzirom na to da prva nagrada na konkursu Nušićijade podrazumijeva upravo štampanje knjige, Radonjić otkriva da je to blizu realizacije.
“Prva nagrada na Nušićijadi podrazumijeva objavljivanje zbirke satira. Ja tu knjigu imam u rukopisu, mislim da će biti dobra, u B5 formatu na oko 230 stranica. Sve što je ostalo da se uradi jesu lektura, korektura i neki završni koraci. Knjiga će imati nekoliko cjelina: jedna su satirične priče, druga cjelina su aforizmi koje takođe pišem i za koje sam osvajao nagrade, treće poglavlje su epigrami, a u četvrtom poglavlju naći će se moj dramski tekst, drama ‘Krst sa petokrakom’ koji je 2019. godine na Konkursu Crnogorskog narodnog pozorišta odabran među tri najbolja i predložen za izvođenje”, kaže Radonjić i otkriva još jedan novitet.
“Kako ni pobjedničke priče u CNP-u nisu postavili na repertoar, tako je poznati crnogorski reditelj Zoran Rakočević, u saradnji sa Centrom za kulturu Kolašin odlučio da postavi taj tekst na scenu. Sredstva su obezbijeđena, a ja računam i da će ubrzo početi sa pripremama”, kaže on.
Bonus video:
