Kažete: “Ovdje, na Zapadu, svode bilo kakav problem na politički sistem i tako ne vide razlike između Jugoslavije koja doživljava svoju veliku sudbinu i Čehoslovačke koja je u ropstvu, i Rusije koja komanduje tim ropstvom. To nijesu Istočne, već okupirane zemlje.” Hoćete li reći neku riječ o “velikoj sudbini Jugoslavije”?
- Ja sam zavolio Jugoslaviju na prvi pogled, ali ne osjećam se kompetentnim da govorim o Jugoslaviji, jer je ne poznajem dovoljno. Ja samo protestujem kad ovdje na Zapadu miješaju sve što se zove komunističko na Istoku. I zaista, danas postoji velika razlika između Jugoslavije i Čehoslovačke, mnogo veća nego između Jugoslavije i Francuske. Što se tiče intelektualne slobode, ona je neuporedivo veća od sloboda u režimima koji su pod ruskom dominacijom. Zbog političkog uprošćavanja, zapadna misao je nesposobna da shvati tu razliku. Ja sam vrlo tolerantan prema režimima koji imaju razumijevanje prema svakom pokušaju da se savladaju i riješe problemi modernog svijeta, a u te režime spada i socijalizam.
Spadam u one ljude koji su čvrsto uvjereni, nasuprot dogmatskom načinu mišljenja u zemljama lagera, da je onaj intelektualac, pisac ili teoretičar, koji objelodanjuje i razobličuje strahote staljinizma, prvoborac istinskog socijalizma, a ne njegov protivnik. Da li sam, po vašem mišljenju, u pravu?
Znate, može se reagovati na antistaljinistički duh na više načina. Ima ljudi koji su doživjeli staljinizam i za koje je staljinizam bio deformacija pravog socijalizma i oni su utoliko više vjerni pravom socijalizmu.
Ima drugih koji su živjeli pod staljinizmom i koji danas odbijaju sve što je socijalizam. I najzad, ima i treća vrsta ljudi koji su, pošto su živjeli pod staljinizmom, postali skeptični prema svemu i koji nijesu bezuslovne pristalice ničega. Oni vide teškoće modernog svijeta i ne vjeruju da postoji jedno pravo i prosto rešenje. Oni vide da je situacija modernog svijeta vrlo teška za čovjeka, da niko nema recept kako da je riješi.
Pisac, naučnik, umjetnik, uopšte intelektualac, i kad svim srcem pripada jednom pokretu, kao što je naš socijalistički, bio bi dužan da iznad svog opredjeljenja cijeni istinu u svom društvu i da je saopštava uvijek i bezuslovno, pa i kad je zbog takve istine nesrećan? Da li je to ono što nedostaje ogromnoj većini intelektualaca?
- Prije nego se izrekne istina, treba je spoznati.
Imamo mi Crnogorci, Južni Sloveni, a on pripada i cijelom čovječanstvu, Njegoša, koji kaže: “Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, to je ljudska dužnost najsvetija”. Vi spadate u neveliku plejadu velikana koji su ovu “svetu dužnost” shvatili kao svoju.
- Mnogo mi se sviđa ako tako mislite, ali nijesam siguran da moja knjiga zaslužuje takav stih.
Evo jednog izvanrednog sižea: grafomanija. Vi ismijavate pisce koji pričaju svoj život u detaljima, kao: “Naučio sam da vozim bickl kad mi je bilo šest godina”.
- To ide sa onim što sam prije rekao, to je potreba da se priča o sebi. Ovdje svaki Francuz hoće da napiše knjigu. Ako nije napisao knjigu, on se osjeća inferiornim u odnosu na druge. To su ljudi koji nemaju veliko iskustvo ni u pisanju, ni u tom zanatu... Sve su to zamaskirane biografije.
Kritičar Gi Dimir kaže: “Kunderino djelo je najvećim dijelom djelo humora, često crnog humora, a još češće gorkog humora. Ali ono što je zapanjujuće jesu riječi koje se najčešće pojavljuju u naslovima njegovih knjiga, a koje su vesele, kao: Smiješne ljubavi, Šala, Knjiga smijeha i zaborava. To znači da je pojam smijeha vrlo važan za njega”. Šta za Vas znači smijeh?
- Smijeh za mene prelazi sve granice, sve režime, on ima direktan odnos sa bićem. Zato i nijesam htio da napišem knjigu o Istoku (Knjiga smijeha i zaborava), nego o smislu i besmislu egzistencije.
Koje pisce volite?
- Ima nekoliko velikih djela koja su za mene ključna. Prvo mjesto zauzima Platon, što može da izgleda čudno, ali to je zbog njegovog dijaloga u kojem po prvi put neko karakteriše junaka kroz njegovu misao. U tom smislu Platon je vječita škola za romansijera, jer junak nije ni lice, nijesu to ni njegova osjećanja, nego je to njegov pogled na svijet, njegova filozofija. Ono što mene interesuje kod nekog junaka, jeste ono što on misli. A to je, na kraju krajeva, platonovski dijalog. U tom smislu ja obožavam Platona i njegov dijalog. To je za mene jedan od najvećih pisaca. Zatim dolazi Rable zbog njegove slobode i fantazije koje čak ni moderna umjetnost nikada nije dostigla.
Čak ni Vaš Žak i njegov gospodar?
- Odlično ste rekli, Žak i njegov gospodar su ponavljanje Rablea. Jer u XVIII vijeku ta velika sloboda i ta velika veselost nijesu postojale u svojoj prvobitnoj formi i Didro je napisao Žaka fatalistu u izvjesnom smislu kao uspomenu na Rablea. Ali to nije samo uspomena na Rablea. To je istovremeno i roman pun formalnih otkrića: da, Žak fatalist je još jedan među onim velikim romanima koji su za mene uvijek značili mnogo. XIX vijek ima manje značaja od prethodnog, iako volim i Flobera, i Stendala, i Tolstoja.
(Kraj naredne subote)
Bonus video:
