Može li se umjetnost posmatrati izolovano u odnosu na autora?

Može li se lik udaljiti od svoga djela, odnosno može li se umjetnost posmatrati izolovano u odnosu na autora? Da li je moguće razdvojiti riječi pisca u književnosti od njegovih riječi na društveno-političke teme u javnosti? A posebno onda kad javni istupi siju podjele, mržnju, negaciju, relativizaciju...

Hrabrost, preispitivanje, ogorčenost, srdžba, poziv na svijest i savjest, pitanja, ali i brojni odgovori, odlikuju predstavu i ekipu okupljenu oko predstave “Projekat Handke ili pravda za Peterove budalaštine” koja je izvedena u nedjelju veče u okviru Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2023. koji se održava pod sloganom “Parabola”.

Na samom početku predstave ansambl vrhunskih glumaca koje predvodi poznati Arben Bajraktaraj, a među kojima je i crnogorska glumica Anja Drljević, upozoravaju da ova predstava nije namijenjena šovinistima, fašistima, homofobima, anti-Romima, bilo kome ko podržava neku sličnu ideologiju...

Oni pozivaju sve gledaoce da, ukoliko pripadaju takvima, napuste gledalište, jer “Projekat Handke” onda nije za njih. Nije ih bilo. Kako emancipovana publika, konstatuje se. Ko nikada nije prebio migranta, neka ustane, poručuje ansambl. I svi ustaju. Malo zatim se dešava interesantan momenat kada se, pak, iz publike javlja osoba koja kaže da prisutni u publici nijesu igračke, vojnici ili pioni koji će da rade šta im se kaže i da se to ne slaže sa njenim konceptom koji je očekivala kada je došla na predstavu. Ona očekuje da predstava govori o onome što je i naslov, a ne da tretira publiku kao bilo kakav objekat. Svi su pomalo zbunjeni, glumci sa scene ulaze u dijalog sa njom i objašnjavaju se, reakcije u publici su vidljive, ali tihe, komešaju se, dijalog traje, a zatim je glumci pozivaju da im se pridruži. Ona to i radi, tako na scenu stupa Ejla Bavčić.

Predstava pozorišne trupe “Quendra Multimedia” iz Prištine, u saradnji sa italijanskim Mittelfestom & Teatro della Pergola, njemačkim Theater Dortmund, bosansko-hercegovačkim Narodnim pozorištem Sarajevo i Međunarodnim festivalom scene MESS krenula je zatim direktno, predstavljajući Pitera Handkea, laureata Nobelove nagrade za književnost iz 2019. godine, ali i pisca poznatog po kontroverznim istupima, komentarima koji negiraju genocid, relativizuju zločine, podržavajući ideologiju Slobodana Miloševića koja je išla sve do govora na njegovom grobu.

Preispituje se odluka Kraljevske švedske akademije nauka koja dodjeljuje Nobelovu nagradu Handkeu, a koju kontroverznom čini upravo njen dobitnik. I nije samo da se on predstavlja publici, već se izuzetno snažno prikazuju svi argumenti, skoro pa sve izrečene sumnje i negacije koje svjedoče njegovom liku.

Na sceni se pak nije govorilo o njegovim djelima, niti o njegovoj književnosti, već o riječima i postupcima koji ga anuliraju kao velikog čovjeka, jer negiranje smrti, ubistava, zločina, negiranje i podrugivanje boli, prebrojavanje grobova i vrednovanje tih brojeva, preispitivanje dovode do toga.

“Ovo je veoma osjetljiva tema”, uporno upozorava glumica na sceni. I jeste, ali istovremeno i tema oko koje nema debate, jasno poručuju oni.

“’Projekat Handke’ je pozorišna predstava o piscu koji je svojim knjigama i mišljenjima izmišljao i preokretao činjenice o ratovima u bivšoj Jugoslaviji; podsticao je i podržavao ideologiju ‘spaljene zemlje’; uspio pjevati hvalospjeve militantnim pjesnicima i filmadžijama pretvorenim u inženjere genocidnih projekata”, navodi se, između ostalog, u opisu.

Iako djeluje da je predstava fokusirana isključivo na Handkea, moglo bi se reći da pod njegovim imenom u predstavi može stati još mnogo kontroverznih i problematičnih likova.

“Nismo mi tu da osuđujemo nekoga, on je zapravo presudio sebi. Šta on piše kao umjetnik je jedna stvar, a šta je uradio i kao pisac u stavu koji je uzeo, da bude negator, što je njegov izbor, sam je izabrao zločin. Pošto negacionizam jeste najveći zločin, ne samo za žrtve, već i za nove generacije. I on nije sam u tome. Kada je on zauzeo takav stav, s njim i uz njega je bila cijela klapa evropskih intelektualca, ponajviše Francuza”, rekao je Bajraktaraj medijima nakon predstave.

Poznat crnogorskoj, ali i regionalnoj, te evropskoj i svjetskoj publici po brojnim ulogama kako u pozorištu, tako i na filmu, ali i u televizijskim serijama, u “Projektu Handke” pokazao je raskošnu lepezu svojih glumačkih sposobnosti i alatki kojima snažno uvlači publiku u ono što se zbiva na sceni. Posljednja od konstatacija ili upućenih poruka ansambla koji vrhunski rešeta brojne probleme, jeste i da je Handke produkt vremena u kojem živimo. Kakvo je onda ovo naše vrijeme i kakvo je društvo kad produkti koje ova predstava tretira ne samo da opstaju, već i rastu, bivaju ovjenčani raznim priznanjima?

“Čovjek je takav kakav je, da li je to ciklično ili ne, ne znam. Ali uvijek je lakše prebacivati krivicu na drugoga nego se suočiti sa sopstvenim postupcima. Handke je, na neki način, više neki isfrustrirani perverznjaković nego išta drugo. Naravno, i isfrustrirani perverznjaković može dobro pisati, da budemo iskreni. Ima mnogo takvih koji su napravili veoma dobre filmove. Neke od njih znam”, kazao je Bajraktaraj odgovarajući na pitanje “Vijesti”.

On je dodao da je za njega posebno lijepo iskustvo bilo vratiti se pozorišnoj produkciji Kosova nakon dugo godina i nakon 20 ponovo sarađivati sa autorom Jetonom Nezirajem koji je pisao tekst, dok režiju potpisuje Bljerta Neziraj, a uz Bajraktaraja, Drljević i Bavčić, u predstavi igraju i: Adrian Morina, Klaus Martini, Verona Koxha.

Bajraktaraj je podsjetio da je Neziraj napravio mnogo drugih predstava u kojima tretira i “sasijeca” baš i kosovsko društvo, što je važno istaći, jer u svom dvorištu, u svojoj zajednici najteže je prihvatiti problem i (ne)djelo i iznijeti kritiku. Anja Drljević sagledava upravo to, stanje u svojoj zemlji i sebi najbližem prostoru.

“U ovoj našoj političkoj situaciji u Crnoj Gori takvoj kakva je, očigledno je da je situacija loša već neko vrijeme. Mnogo je podjela među ljudima. Podjele nas udaljavaju, podižu barijere između nas i predstavljaju izvrstan alat za manipulisanje našim životima. Ja ih ne razumijem. Tako nešto je poražavajuće i glupo. Kreirane podjele zapravo vrijeđaju intelekt. Jednostavno, te stvari mene uznemiravaju”, kaže ona i dodaje:

“Žao mi je što ljudi ne razumiju da smo mi svi isti, iako govorimo drugim jezicima, živimo na različitim djelovima planete ili šta već, ali smo svi suštinski isti ljudi, obavljamo iste stvari, nosimo iste boljke, osjećamo... Žao mi je što moram da se deklarišem kao bilo šta osim kao čovjek”...

Tvrdi da je romantik i optimista, pa iako i sama nekada preispituje stvarnu moć i uticaj pozorišta i umjetnosti, tvrdi da predstave poput ove mogu promijeniti svijest, a onda i svijet. Makar pojedinca ili nekolicine...

“Želim da se osjećam kao ravnopravni građanin čitavog ovog svijeta. Voljela bih da barijere među ljudima nestanu. Da budemo slobodni, u izražaju, mislima, ljubavi, zagrljaju, poljupcu..., jer zapravo smo svi isti”, zaključila je Drljević.

Na poklonu, bilo je jasno, niko nije ostao imun na predstavu. To je pokazao aplauz, kao i ovacije - snažne, ali i sramežljive, uz dijelom stojeće ovacije.