Nemoguće je pobjeći, pobrine se život

Neka sjećanja nikada ne izblijede, a neki događaji urežu duboke ožiljke na duši. Nemoguće je pobjeći, pobrine se život.

Ima nerazriješenih događaja koji obilježe i proganjaju i čitavo društvo. Jedan od njih za crnogorsko društvo, ali i brojne porodice, a onda i pojedince je zločin zvaničnog naziva Otmica u Štrpcima iz 1993. godine. Za otmicu i ubistvo 20 civila odvedenih iz voza Beograd-Bar, na željezničkoj stanici Štrpci, a odabranih samo na osnovu imena, bili su odgovorni pripadnici paravojne formacije Osvetnici, pri Vojsci Republike Srpske.

Na fonu tog događaja kreirana je i priča film “Sirin” u režiji Senada Šahmanovića koji zajedno sa Klaudijom Botino potpisuje scenario. Nakon Sarajevo film festivala i Herceg Novi Film festival - Montenegro Film festival, “Sirin” je u ponedjeljak veče prikazan i u Podgorici, na otvaranju Džada film festa. Uoči projekcije, Šahmanović je kazao da mu je veliko zadovoljstvo, ali i neka vrsta pozitivne teme što film dijeli sa podgoričkom publikom, ali i da mu je čast što upravo “Sirin” otvara Džadu, festival debitantskog dugometražnog igranog filma.

Brojnu publiku ispred Narodne biblioteke “Radosav Ljumović” u Njegoševoj ulici, u priču uvodi djevojčica, putnica voza koja svjedoči prozivci putnika i njihovom izvođenju iz voza. Domaća publika odmah naslućuje o čemu se u radi. Povratak tome izaziva grč i tjeskobu. Da li svaki voz vraća sjećanja na onaj koji se ispostavio kobnim?

Film nam predstavlja advokaticu Natali Kolins koju je vrhunski iznijela Danica Ćurčić. Ona putuje sa koleginicom Valeri Fišer ka mjestu Krivi Do gdje imaju advokatski zadatak. Njih dvije dolaze iz Amerike, a za Natali će to biti putovanje života, pa i slučaj koji će je suočiti sa njenim vlastitim slučajem. Iako se spomenuti događaj provlači kroz par sekvenci na početku, o njemu više nema govora, ali je za junakinju Natali sudbonosan. Nakon skoro 20 godina u inostranstvu, Natali se vraća u Crnu Goru, naizgled poslovno - da realizuje ispunjenje testamenta klijentkinje, žene koje se niko ne sjeća, a čiji brat osporava njenu posljednju, zapečaćenu volju - gradnju kapele u rodnom mjestu.

Reditelj Šahmanović se pobrinuo da svakim elementom filma publiku vrlo brzo i lako pridobije i uvuče je u svoje debitantsko dugometražno igrano ostvarenje.

Film ne zalazi duboko u detalje određenih događaja, odluka ili postupaka, ali koncizno i jasno prikazuje boljke crnogorskog društva i različite gordosti njegovog mentaliteta. Prikazane su decenijske porodične nesuglasice preko kojih se ne može preći, djetinjstva koja su prekinuta, ukradena i koja su grijesi odraslih prerano privukli k sebi, bol roditelja za izgubljenim djetetom, požrtvovanost i istrajnost roditelja, želja za odlaskom, a tu je i slika klasičnog korumpiranog političara koji ne misli na običnog čovjeka već na sopstvenu dobit, šef gradilišta koji će sve uraditi da objekat uskoro (!) bude priveden kraju, težnja ka evropskim vrijednostima koja je samo prividna ne i iskrena, ali i nebriga prema ljepotama prirode ili objektima koji su svjedoci davno prošlog vremena... Vremena i života u prošlosti koji se i danas živi.

Tragajući za odgovorima i razrješenjem slučaja na kojem radi i koji je razlog njenog dolaska u Crnu Goru, Natali prepoznaje sebe, što uporno odbija. Bježi od sebe same, misli da je tako lakše, kao što je otišla iz svoje zemlje, pa i od svoga imena koje ju je nekada i te kako moglo odrediti, a tako bježi od svoga identiteta, djeluje kao da se sama deklarisala kao stranac u zemlji svog porijekla. Istovremeno, Natali je i stranac u zemlji u kojoj živi, što se jasno osjeti kroz samo jednu rečenicu. Djeluje da u strahu odbija dobrodošlicu i da se sukob brata i sestre koji treba pravno da riješi, sve više preslikava na nju samu, smekšava je, čini sve emotivnijom i krhkijom. A krhkost je u njenom poslu gotovo pa nepoželjna.

Atmosferi filma, emociji i pažnji, doprinose bledunjave boje fotografije, kadrovi, totali, krupni planovi, svi dugog trajanja, opservacijski, koji uvode gledaoce u tokove misli i borbi same protagonistkinje, a istovremeno oslikavaju i prostor iz kojeg potiče i u koji dolazi. Životi svih likova u filmu su, reklo bi se, obilježeni, što tom malom mjestu daje teret koji zajednički moraju nositi. Suptilan, ali izuzetno emotivan i snažan, film budi želju da se priča nastavi, ali i da se svaki segment dodatno produbi i otkrije.

Oživljavajući i otkrivajući gledaocima slovensku legendu o mitološkom biću “Sirin”, podstiču se različita čitanja identitetskih slojeva i težnji. I dok se jedan dio putovanja privodi kraju, naredni se tek naslućuje, a dodatno ga naglašava pjesma Amire Medunjanin “Pjevaćemo što nam srce zna” koja, savršeno ukomponovana u scenu, pojačava emocije, izaziva i suze, kojih je bilo i među publikom u Podgorici.

Crnogorski kandidat za “Oskara”

Juče je objavljeno i da je film “Sirin” crnogorski kandidat za 96. nagradu Američke akademije filmske umjetnosti i nauke “Oskar” u kategoriji Međunarodna filmska nagrada u 2023. godini.

Odluku je jednoglasno donijela Selekciona komisija Ministarstva kulture i medija kojom je predsjedavao producent Sehad Čekić, a čiji su članovi: direktor fotografije Relja Eraković, reditelji Gojko Berkuljan i Vuk Marković, glumice Vesna Vujošević Labović i Julija Milačić Petrović Njegoš i producentkinja Biljana Vušović.

“Sirin” je bio i jedini prijavljeni kandidat na javnom konkursu.

Producent filma je Veliša Popović (Cut-Up), a uloge tumače: Danica Ćurčić, May-Linda Kasumović, Jasna Đuričić, Marko Baćović, Nikša Butijer, Lidija Kordić, Jelena Simić, Momčilo Otašević, Tihana Ćulafić, Mišo Obradović, Izudin Bajrović, Fatmir Spahiu, Simon Shkrelli, Bashkim Alaj i drugi.

Koproducenti su Jure Pavlović (“Sekvenca”, Hrvatska), Dritan Huqi (“On Film Production”, Albanija), Fatmir Spahiu (“Buka”, Kosovo) i Alen Babić i (“Dokument”, Bosna i Hercegovina). Direktor fotografije je Aleksandar Jakonić, scenografi Ognjen Smolović i Dragana Baćović, kostimografkinja Lina Leković, a menadžer produkcije Filip Poleksić. Projekat su podržali Filmski centar Crne Gore, Hrvatski audio-vizuelni centar, Filmski centar Albanije, Filmski centar Kosova, kao i filmski fond Savjeta Evrope Eurimaž (Eurimages).