(Tatjana Đurišić “Sveto trojstvo”, Nova knjiga, Podgorica, 2023)
Nikada nijesam umio da pišem o dobrim knjigama. To je, valjda, stoga, što dobra knjiga ne zahtijeva prezentera, jer se otkriva sobom. Takvoj knjizi, sve su prilike, nije potrebno obasjanje interpretatorskog alibija, jer je sva u dobrom jeziku. Zato, ovaj moj smjelac koji čitate, nije toliko o Tatjaninoj knjizi koliko je o putu ka meni. Zato se, valjda, knjige čitaju i iščitavaju - da bi se objasnilo neko Ja, koje preispituje utemeljenost uvijek nedorečenog identiteta.
Dan prvi
U danu prvom odričem se biografizma da bih ga iznova posvojio, ili da bi se neke činjenice prometnule u samo moju impresiju. Zbog toga, ovaj tekst nije samo predstavljanje knjige. Da je tako, bilo bi lako - predstavljanje teksta kroz tekst. Bilo bi lako kao što je lako kazivati o nečemu što ti je svojina po duhu i biću. Takvo dokazivanje teksta bilo bi kurtoazan i novinski korektan naklon tekstu i autorici. Dakle, lijepo naučen način i lijepo sročen tekst o nečemu što je, po sebi, dio i mog čitalačkog identiteta. Ali, ja, u Danu prvom, imam potrebu da pišem o sebi, kao svaki čitalac koji dopisuje sebe čitajući tuđu knjigu.
Bila mi je profesorica. Bila nam je profesorica. Nije tada, zaista, bila mala stvar biti profesor Filozofskog. Biti profesor nama koji smo tih godina velelepno trućali o naciji, rodu i krvi. Kad sam i ja postao srednjoškolski profesor, shvatio sam kako, stvarno, nije mala stvar biti profesor. Oni skloni registru gornjih laga kazali bi: Glas prosvećenja koji odzvanja onako kako odzvanja pustinja u kojoj postoji onaj za kojim se ide! Onaj koji varvare krštava samo jezikom. Tanja je tih godina bila to na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Bila je, da oprostite, vještica. Bila je vještica sa šmekom panka. I jednim zvukom, samo njenim, koji je silazio niz stepenice. Ne znam kako je sada, ali su tada učionice naših jezika i književnosti bile tamo dolje, negdje na prvom spratu. Da, svi predavači su silazili, samo se Tanja čula, izdaleka. Čula se da bi se dočekala - da bi se prema njoj odredilo. Studentarija koja oštri zube, ili uči princip pro et contra. U tim mojim poratnim godinama, ako se NATO agresija računa kao rat, a ja kao patetična gesta poraženog dobrovoljca, ona je kao nastavnica bila mjera nečega velikog. Danas se usuđujem kazati kako je to bilo znanje, a ona njegov pronosilac. Jedan mi čovek, seljački odeven, ispriča: “Znaš, ona je mogla biti crnogorski Nikola Milošević, da je htjela”.
Dan drugi
Knjigu Sveto trojstvo čine govori, polemike i eseji, sabrani u tri cjeline Otac govori, Sin polemike, Sveti duh eseja. Polemike i eseji objavljivani su između 2008. i 2022. godine, najčešće u dnevnim novinama Vijesti, a govori u zbornicima Njegoševi dani. Dakle, Sveto trojstvo je zbir, gnjevni zbir, onoga najboljeg što je Tanja, tih godina, pisala i govorila da bi se progovorilo i objasnilo to svakojako-i-opasno-kič-čudo u koje je stasavala Crna Gora. Zato ne čudi uputnica ispod naslova Hronika domovinskog terora. Ovi tekstovi to i jesu, svojevrsna hronika mogućih i nemogućih anomalija i iskliznuća ideje koja se jednog rodoljubivog trenutka ostrvila, animalizovala, pozvjerinjala, poprimila iskeženost gnusobe - korupcije i kriminala. Da je Vođa, kome sam i ja na izborima davao legitimitet, domovinu obdržavao isprobanim mehanizmima državnog terora, znalo bi se na čemu smo, ali domovinska ljubav, sa kič-sentimentom, i optužbom da svako onaj ko digne glas protiv bezakonja, istog trenutka postaje mrzitelj i izdajnik domovine, nije mogla završiti nigdje drugdje do u oksimoronu kakav je domovinski teror.
Žanrovi koje autorica praktikuje nikada ne ostaju u samodovoljnosti jezičkog konstrukta, prije svega literarnog. Oni provaljuju vani, tražeći sagovornika ili slušaoca, ili onoga trećeg ko i sam škrguće zubima, vjerujući jedino još u jezik - u jasno i glasno izgovorenu riječ onom popu da je pop, a onom bobu da je bob. Sveto trojstvo je i trojakost jezika: u govoru (monolog), odgovoru (dijalog) i zapisu (esej). Zato govor, polemika i esej teže prostoru bijelog svijeta - prostoru u kome je moguće njihovo konkretno aktiviranje. Toliko konkretno da pretenduje na iluzije kako može mijenjati svijet, nabolje, naravno.
Prva cjelina, Otac govori, obiluje razaranjem kanonskih formi - političkih, istorijskih, ideoloških i kulturnih. Ton jeste podignut, ali nema galame, one krčmarske buke, svojstvene balkanskom osjećaju za javni govor. U svakom od ovih tekstova na prvom mjestu je intelektualac, znaven i kreativan, onaj koji je odgovoran prema nasljeđu, kakvo je recimo ono u vezi sa Njegošem, i koji ne dozvoljava njegovu profanizaciju, po mjeri ideologije, moćne i strašne, kao što je moćan i strašan kontekst nastao na ruševinama jugoslovenske semiosfere. Ili, odgovorni intelektualac-profesor koji govori pred studentima Filozofskog i Filološkog fakulteta u Nikšiću: Kao što sam govorila juče, i kao što ću govoriti dovijeka, pobuna se rađa prvo u riječima, zato sabirajte verbalnu magiju i prste punite vradžbinama, neka im gestovi vašeg nezadovoljstva pošalju jasnu poruku da ćete budućnost uzeti u svoje ruke. Uzmite mač Duha - moćnu Riječ, i budite jaki u svojoj verbalnoj Vatri.
Šta je, do sto đavola, verbalna Vatra? To je izgleda strast bez koje nema stvaranja, strast u jeziku. Strast da se iskaže i objasni tjeskoba osviješćenog pojedinca pred diktaturom sistema stvaranog, ne bez ironije, po uzusima razvijene demokratije. Takvi su Tanjini govori - stvaralački i pobunjenički.
Druga cjelina, Sin polemike, odaje duelistu. Rukavica se dostojanstveno prihvati, a onda se odgovori. Kako? Odgovori se tako da sve pršti. To nije odgovor, to je vatromet! I sve naslonjeno na tekstove iz ogromnog čitalačkog iskustva profesorice Đurišić. Zato su tekstovi druge cjeline štivo za sladokusce, a zašto ne i sladostrasnike u čitanju. Ti tekstovi nijesu gnjevni, oni su estetski. Postupak ide ovako: predmet polemike uzima se kao dobrodošla stvarčica na kojoj će biti pokazano kako se, zahvaljujući moći jezika, neko može istresti iz gaća. Gdje ćeš ljepšu prolegomenu za dramu apsurda na akademski način ili tužnu komediju u tri lika.
Treću cjelinu Sveti duh Eseji sačinjaju veoma uspješne analize fenomena kakvi su Njegoš, Lalić, crnogorski identitet i njegova semioza. Esej je zahvalna forma jer prihvata sve diskurse, ne dajući nijednom da bude dominantan. Ova cjelina potvrđuje autorkino visoko mjesto u nauci o književnosti, obezbjeđujući joj, autoritet one endemične rijetkosti kojoj se vjeruje na riječ.
Dan treći
Sveto trojstvo nije samo skrhani Tekst koji prati uspon i pad jedne partije, koja je sebe podlim političkim vradžbinama pretvorila u državu. Tako pisati umiju i nišči duhom. Trojstvo je, prije svega, Tekst koji umije da doraste do uzora nepristajanja. Tekst kome nije potrebna tačka da bi se zaslužilo veliko slovo (ili crveno, ako ćemo po logici “oslobodilaca”). Ova knjiga je otkrivanje jezika na kome se pobuna najljepše čita. Ako ima smisla buniti se, a ima.
Bonus video:
