Postavljajući sebe za protagonistu koji posmatra kako se život, a zapravo film, dešava pred njim, iza prozorskog okna, autor dokumentarnog filma “Povratak kući” Nikola Polić, stvara novu dimenziju života fiksiranog po pravilima i strahovima koje je nametnula neka viša, nevidljiva, a smrtonosna sila. Iako i autor i “junak”, Polić je istovremeno na distanci, sa Nikolom kojeg podstiče na brojna promišljanja koja i sam prolazi.
Smještajući film upravo tamo gdje se i sam nalazio, u vakuumu stana tokom pandemije virusa korona, Polić preispituje svakodnevicu, suočavanje sa strahovima, ali i samu smrt koja potencijalno prije iz skoro pa svakog socijalnog kontakta ili sirene kombija hitne pomoći.
“U potpunoj izolaciji, umjetnik preispituje gdje su nestali planovi za budućnost koje je nekad imao”, navodi se u sinopsisu koji na suptilan način otkriva i kako je, makar dijelom, došlo do ideje oko novi projekat “Kako sam preživeo pubertet”.
Film “Povratak kući” prikazan je i u Crnoj Gori, prvo na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma UnderhillFest, a zatim i na Cetinju u okviru Linden film festa. Na Underhillu je Polić za svoje ostvarenje dobio Specijalno priznanje žirija u jakoj kategoriji kratkih dokumentaraca. Mladi žiri je primijetio da je posebnost filma “Povratak kući” u iskrenom pristupu temi koja je, iako vezana za specifičan period, prisutna i danas, a podstiče na razmišljanje da li povratak kući zapravo predstavlja povratak samome sebi...
Njegov najnoviji kratki film “Vodi me, gde god” premijerno je u maju prikazan u Sjedinjenim Američkim Državama na Pandens festivalu, a izazvao je veliku pažnju javnosti.
O povratku (kući), filmu, procesu stvaranja, odnosu sa junacima, ali i planovima za dalje, Nikola Polić iz Srbije govori za “Vijesti”.
Kako je nastao film “Povratak kući” i kako je do realizacije došlo?
Prvo bih rekao da je film nastao u okviru Kino radionice, udruženja koje smo osnovali 2021. godine sa idejom da okuplja mlade umjetnike koji će razvijati svoj prvi film. Često su ti filmovi nastajali i bez budžeta tako što smo ustvari tražili konekcije autora koji se prepoznaju, da bismo zajedno radili i pomagali se. Ono što dokumentariste čini posebnim jesu oko i momenat kojim zabilježe nešto iz zajednice ili ono što iz sredine iskače. To je i stvar cijelog koncepta filma “Povratak kući”. Našao sam se u izolaciji i bio potpuno sam, a jedini i najveći moj prijatelj bila je kamera kojom sam bilježio razne situacije koje su se dešavale ispred mog prozora, razmišljajući i tražeći novi film u tome...
Naslov filma je donekle melanholičan i prve asocijacije nijesu baš u skladu sa onim što se kasnije vidi, ali zapravo veoma uspješno i dubinski film preispituje značenje “povratka kući”... Kakav je (bio) Vaš “povratak kući” i kompletan proces?
Mislim da je za umjetnika film zapravo taj povratak kući. To je i rečenica koja je izvučena iz filma, a koju junak filma govori - da će tu priču zvati svojim povratkom kući, jer je njegovo jedino sigurno mjesto i utočište zapravo film.
Cijeli film koketira sa dokumentarno-hibridnom formom, a zbog toga je bio prikazan i na Martovskom festivalu u Beogradu gdje je dobio nagradu za najbolji eksperimentalni film ili video art. Opet, smatram da film ima duboke korijene u dokumentarizmu, jer koristi dva izvora, od kojih je jedan video dnevnik, koji je moj, a drugi dio čine odlomci iz dnevnika Dejana Prćića, dramaturga. Kombinacija ta dva kanala je napravila priču o umjetniku i ja mislim da je to univerzalna priča zato što osjećanja koja su se probudila kod mene na nivou slike i situacije koje su se dešavale ispred zgrade, i onoga o čemu je on pisao u tim danima, ustvari su taj treći lik koji je nastao iz naše zajedničke saradnje. U tom smislu, mislim da ima dokumentarizma i u pisanoj formi, pisanoj riječi Dejana Prćića, a onda i u mom video. To je ustvari film o misaonom procesu i unutrašnjem monologu umjetnika koji on vodi dok pokušava da snimi film kroz kadrove koje živi.
Smatrate li da ste baš Vi taj umjetnik, protagonista filma?
Ne bih rekao, jer ja nekako ne osjećam da je to moj biografski film. Više osjećam da je to film o umjetniku čiji dio imam i ja i čiji dio osjećam. Zato i kažem da je film u svojoj formi pomjeren, pa se može tumačiti i kao dokumentarni i kao eksperimentalni, a neki opet kažu i kao video esej, odnosno dokumentarni esej. Ja sam Nikolu upoznao kao svog junaka kod koga zaista svakako cijenim neke vrline koje ima, u smislu upornosti, istrajnosti i slično...
U opisu se spominju i planovi za budućnost. Koliko ih mrsi sadašnjost i koliko se prošlost upliće u te planove za budućnost?
To je kompleksno pitanje. Mislim da su tu zapravo odnosi tih posljedica i uzroka koji vas tjeraju da i dalje nešto radite i istražujete u životu. Mislim da kroz film naš junak doživljava katarzu i postaje svjestan mjesta u kome u tom trenutku živi. Ali, kroz neku vrstu pročišćenja on zapravo dolazi do onoga što mu je najvažnije, a to je film.
Sve to u izolaciji, specifičnom trenutku na globalnom nivou, ali i u mikrokontekstu onoga što za Vas u tom trenutku znači izolacija. Da li je i koliko to za Vas bilo teško?
Ja svakako mislim da umjetnik, da bi uopšte došao do filma, mora da se izoluje i da svijet (po)gleda sa jednim otklonom, i to da bi vidio koje su to situacije ili momenti, specifični ljudi koje ćete vi portretisati kroz film. U suštini, film broji samo nekoliko scena. I zapravo ta glavna scena jeste scena postavljanja pitanja da li se u komšiluku dešava smrt i to kako on reaguje na nju, vidjevši da su ispred zgrade parkirana ambulantna kola i policija. Taj momenat je arhetipski, pitanje života i smrti, umjetnost, pronalaska sebe.
A rekla bih da se pokreće i pitanje vječnog života putem (umjetničkog) traga?
Pa da, to i jeste najveće pitanje filma, kako ga autor tumači. Nekako smatram da je film za mene poruka u boci, koju ostavljam i mislim da je nevezano od vremena i prihvatanja okoline u kojoj stvarate u tom trenutku, da tek posle što doživi ono vaše nebivstvovanje ovdje, ustvari ta poruka može da bude važna i bitna za neke sljedeće generacije. To je i neka moja ideja bila. Ja sam počeo da se bavim filmom sa 17 godina, moja ideja je bila ta da bih volio da u jednom danu neko pogleda moj film i da mu taj osjećaj, odnosno doživljaj, promijeni možda samo taj dan. To je sasvim dovoljno. Ne referišem na sebe, ali zaista mislim da neki filmovi kod čovjeka mogu da promijene i život i razmišljanje o životu.
Da li je sve to imalo uticaja i na Vas, bilo tokom snimanja ili montiranja?
Moram da kažem da je film izmontiran u jednom danu, makar ta prva ruka. Kao što sam rekao, film broji svega par scena, ali mislim da je dugo čekao završetak baš zbog tog osjećaja koji smo svi željeli da negiramo kod sebe, a to jeste ta usporenost vremena, tišina koja vlada filmom, miješanje različitih zvukova koje čujete kada ste u potpunoj izolaciji i mislim da mi je zbog toga s jedne strane bilo teško da završim film i da se nekako oprostim od njega, a opet sa druge strane mislim da je to i dobro za film, zato što, kao što kažem, ne bih ga gledao samo kroz prizmu te korone koja se čak i ne prepoznaje u filmu, jer se o njoj i ne govori, ali mislim da prati i čuva taj jedan trag vremena, kao i suočavanje umjetnika sa tim da kada nema šta da ponudi, on i dalje ima da ponudi svoj intiman prostor - sebe i to što njemu okupira pažnju u datom trenutku...
U Vašem fokusu su osjetljive i marginalizovane grupe... Preferirate li nešto posebno i sa kojim ciljem?
Ja mislim da se moje bogatstvo bivstvovanja ogleda u tome da prepoznajem koliko je svijet različit i koliko u cijelom svijetu postoji još podsvjetova koji su nam nepoznati... Nekako, često mislim da ti primjeri pronalaze mene, a ne ja njih. Meni kao umjetniku nije važno samo da završim film, već mi je važan cijeli proces rada, stvaranja i prepoznavanja sebe kroz neke drugačije situacije. Filmski aplauz traje pet minuta i posle toga je sve gotovo... Kako radim i kao saradnik na Fakultetu dramskih umjetnosti na dokumentarnom filmu, mogu da kažem da upravo to često govorim studentima - da je bitno napraviti svoje polje za igru i uživati dok nešto radiš, a ne zarad rezultata prolaziti kroz neke mnogo teške procese. Na osnovu iskustva, mislim i da umijem dosta dobro da prepoznam film i prije samog snimanja, jer se meni film desi već u pripremi...
Jesu li se dešavali takvi filmovi?
Pa da... Sjećam se jednog popodneva kada mi je drugarica predložila da idemo na radionicu vezanu za različitosti, na kojoj sam upoznao Stojana Simića koji je zapravo gluvonijema osoba koja se bavi plesom i čiji je rad nagrađivan ali se pritom njegov glas ne čuje. Istraživao sam o njemu i poželio da napravimo film... Kada sam došao kod njega, objasnio sam mu da želim da snimam film, što je on prihvatio... Ono što je bilo jako zanimljivo jeste da kada sam prvi put došao na snimanje krenuo sam da mu putem SMS poruke objašnjavam kako će sve teći, ali me je on zaustavio i objasnio mi da me razumije i da mi vjeruje. Tada smo počeli da kreiramo naš jezik... Mogu da kažem da sam kroz taj proces koji je trajao devet mjeseci zaista naučio neke tehničke djelove znakovnog jezika, a pritom smo se dosta oslanjali i na body language i ustvari je taj film i o tome koliko zahvaljujući tijelu možemo da komuniciramo bez riječi i da tako osjećamo nečija osjećanja.
Koliko razne društvene okolnosti doprinose Vašoj inspiraciji ili generalno stvaranju?
Iskreno, imam osećaj kao da sam u nekoj džungli. Ipak, ono što je super jeste što kada vas stvarno neko prepozna od starijih kolega onda vam pomognu da neke stepenice prođete lakše... Nekako mislim da sve uvijek dođe u svoje vrijeme, da je nemoguće juriti za nečim, jer na kraju nećete biti srećni, produktivni, prepoznati... Trenutno radim na dugometražnom dokumentarcu o sebi, što je moj novi projekat u okviru Kino radionice, a zove se “Kako sam preživeo pubertet”. Pored toga, sa Milenom Božić sam radio na jednom animiranom filmu, “Vodi me, gde god”...
Da li biste nešto dodali?
Samo bih poručio gledaocima da se prepuste, da maštaju, osjećaju i to će ih sigurno odvesti u neku divnu (životnu) priču.
Uči mlade autore i od njih uči
Kako je to raditi sa mlađim filmadžijama, a s obzirom na to i da nijeste mnogo stariji od njih?
Kao saradnik na dokumentarnom filmu radim sa studentima sa druge i treće godine i nekako mislim da je tu upravo veliki izvor novih ideja, novih pogleda na svijet, baš zbog toga jer mi nismo generacijski toliko udaljeni. Mislim da kroz časove dosta i sam učim od studenata u kontekstu kako se vidi svijet danas i koje su to teme koje njih zanimaju, koji su to drugačiji tipovi naracije filma, a sa druge strane mislim da iskustvom koje sam imao radeći na svojim filmova mogu dosta da im pomognem u tom odnosu potrage priča, ali i odnosu sa junacima.
Uvijek obuva cipele svojih junaka i razmišlja o njima
Kakav je Vaš odnos kao autora dokumentarnih filmova sa protagonistima, u ovom slučaju sa Nikolom, ali i drugima?
Kada pravim film, ja se uvijek stavljam u cipele junaka, razmišljam o njemu, gledam koliko sam kritičan prema njemu, koliko ga bodrim, ali i koje su granice do kojih ide sve to. I to je veliko pitanje rediteljske, odnosno dokumentarističke etike - kada ćete isključiti kameru i nećete publici pokazati sve što se tu dešava, kada ćete zaštititi svog junaka ili kada uopšte nećete uključiti kameru, a gledaćete kako se scena odvija i kako se dešava film. Gledaćete onda iz nekog drugog ugla da se to osjeti u filmu, a da ne bude eksplicitno. To je meni jako važno. Opet ću reći da film nije samo film, makar za mene, već mi je najbitnije iskustvo koje kompletan proces nosi sa sobom. Na kraju dana ostaje i pitanje kako će ti ljudi živjeti nakon tog filma, koliko će ih obilježiti i na koji način, kako će sredina reagovati na njih... Meni su to takođe važna pitanja koja smatram da dokumentarista treba da postavlja, jer u svijetu fikcije možete da budete i radikalni i surovi u prikazivanju raznih stvari, zato što je to fiktivan svijet i gledaoci će to znati...
Naturalistička scena nadražaja izazvala interesovanje
Film “Vodi me, gde god” nosi intenzivnu emociju, ali i ponovo upućuje na sebe, povezanost sa sobom, a u sinopsisu se navodi da se radnja dešava po povratku kući... “Milica (23) se vraća u prazan stan posle izlaska u grad i rasprave u alkoholisanom stanju sa bivšim dečkom. Postiđena zbog njegovog odbijanja da krene sa njom, želi sve da zaboravi, ali nemir je i dalje držii...”. Sa glumicom Milenom Božić ste ostvarili dobru saradnju, a film komunikaciju sa publikom?
Tako je... Milena je imala jednu jako specifično scenu u krupnom kadru u filmu “Vodi me, gde god”. Ta scena je izazvala veliko interesovanje, jer se u njoj Milena nadražuje, pritom koristi posebni rekvizit kako bi doživjela nadražaj iz spoljnog svijeta i osjetila se živom, potpuno prepuštena svojim emocijama i čulima. U pitanju je naturalistička scena koja je na kraju osnov svega i zahvaljujući kojoj smo izabrani i za talente Sarajeva. Tokom snimanja, ja sam bio tu, pored nje, jer sam jedan od onih reditelja koji su uvijek tu i nijesam od onih koji sjede iza svog stola ili monitora.
Bonus video:
