Slobodan Ivanović je nakon dvije knjige poezije objavio treću, „Pet sa pet“, koja predstavlja poetski dijalog kroz koji autor povezuje različite junake i njihove sukobe, isprepliće teme i emocionalna stanja, unutrašnje konflikte i složenost postojanja, istražuje moć jezika i tjera na razmišljanje i promišljanje.
Književni klub „Poenta poetika“, JU „Zahumlje“, nikšićkoj publici predstavio je pomenutu knjigu, a moderator večeri Goran Radojičić, urednik u „Zahumlju“, je kroz razgovor sa Ivanovićem predstavio „drugačiji glas poezije“ od onog na koji su mladi stvaraoci „Poente poetike“ navikli. Podsjetio je da „Poenta poetika“ skoro deset godina radi na promociji poezije i stvaralaštva mladih darovitih autora, predstavnika savremene književne scene i onih autora koji još uvijek traže svoj put, afirmišući ujedno poeziju književnost.
„Nasov knjige ima osnovno dvojako značenje – prvo je značenje zatvorenog prostora koje je istovremeno geometrijski pravilno, a drugo je formalno: imamo pet likova i svaki od njih ima svojih pet pjesama. Međutim, bilo mi je previše skučeno pa sam uveo pet programskih pjesama, i u epilog dodao još pet, pa bi knjiga trebalo da se zove 'Sedam sa pet'“, objasnio je Ivanović koji je rođen u Nikšiću, a živi i radi u Beogradu gdje prevodi s francuskog i engleskog jezika.
Likovi iz knjige, prema njegovim riječima, mogli bi se, svaki ponaosob, objasniti jednom rečenicom, ali kada se „uđe“ u njihova emocionalna stanja, sukobe i dileme, shvata se da su oni mnogo više, ili manje, od tog epiteta koji ih opisuje.
„Vajsmit je udbaš, Meri je revolucionarka, Tomica je poniženi, Reka je silovan, a Klajv je isključen. Neki od njih nestaju, neki su smiješni, ali javili su se sami od sebe, došli su tu i morao sam da uradim nešto sa njima“, kazao je autor.
Svjestan da je „život veliki ulog sa potpuno nejasnim dobitkom“, da „društvo, vrijeme, režimi, u svojim najizražajnijim oblicima“ sužavaju čovjeku prostor bitisanja, ali i stvaraju „skučenost u glavi“, Ivanović ukazuje na to je potrebno naći balans u svemu tome.
„Ako se izopštimo iz toga mi onda moramo da budemo potpuno izlovani od svega, od društva u potpunosti. Mislim da je to dosta teško i da je bitno naći balans u svemu tome. Najteže je izbjeći taj precizan ishod, da se u tom društvu i dalje ostane članom, a da se ne dozvoli da se nad nama sprovodi strahovlada na bilo koji način. Junaci knjige su u nekoj očajnoj atmosferi, ali na kraju svi nađu svoj put. Ovo jeste društvo ekstremnog individualizma, gdje je, na najgori način, svima ostavljena sloboda da nešto biramo, a na kraju nemamo slobodu da nešto budemo“.
Zbirka je nastajala u periodu od skoro deset godina, a jedan dio nje je pisan za vrijeme početka pandemije Covid19, pa je Ivanović na svom FB profilu organizovao javno pisanje.
„Ljudi su se javljali, komentarisali i značajno mi je bilo jer me tjeralo da pišem pod pritiskom online javnosti, ali su mi i pomogla različita gledišta ljudi. Mislim da ne bi bilo ove zbirke u ovom obliku da nije bilo toga“.
Goran Radojičić je ukazao na to da je atmosfera zbike sumorna, a da je mali mir suština izlaska iz tog sumornog stanja i jedan od prozora koji donosi svjetlost.
„U knjizi se ističu egzistencijalni motivi, čak i dramski. Autor gradi likove koji su u naglašenom ili tihom sukobu sa sobom i okolinom. Osjeća se napetost i u njima i oko njih. Sredina sa kojom se bore je urbana sredina koja ih usisava i proždire im identitet. Od pjesme do pjesme mijenja se ritam i nosi čitaoca“, ukazao je Radojičić.
Ivanović je istakao da obraća pažnju na sve stilske figure koje mogu da „ozvuče stih“ da ga često zvučnost neke riječi više privuče od njenog smisla. Kako ja kazao, u knjizi je odslikao ovaj razuđeni, napušteni svijet, ali i alternativu.
„To je neki svijet učešća, taktilni, ne posmatrački, svijet ideja, ne predstava, svijet akcije, ne priče, svijet gdje mi vidimo nesagledive promjene koje nas iz objašnjivih ili neobjašnjivih razloga pritiskaju, tište. Alternativa tome je da ne ignorišemo svijet na koji ne možemo da utičemo, a da utičemo na ono što ne smijemo da ignorišemo“.
Na njegovo stvaralaštvo je, kako je istakao, najviše uticala poezija savremenika, „zanimljivi glasovi“ Bojana Vasića, Marka Pogačara, Vladimira Đurišića, Anje Marković, Ane Marije Grbić, Bojana Savića Ostojića, Bojana Markovića…Tu je i poezija koja je na njega ostavila utisak – Vojislava Despotova, Oskara Daviča, Fransisa Ponže Filipa Žakote, Majakovskog, dok je, prema riječima Ivanovića, na zbirku “Pet sa pet” najviše uticao američki pjesnik jezičke poezije Ron Silimen i njegov “Alfabet” koji su mu pokazali šta sve poezija može da bude.
Ivanović je prethodno objavio zbirke „Adresa sna“ i „Osobine“, jedan je od organizatora čitanja poezije ARGH u Beogradu. Pjesme su mu prevođene na slovenački i ruski jezik, uvršten je u desetak antologija, pjesme su mu prisutne u periodici i na brojnim internet portalima. Muzičar je i za sebe kaže da je polu-kompozitor.
Bonus video:
