Ako se išta od “učiteljice života” (istorije) može naučiti to je iskustvo - pa i zakonomjernost - da kada se god mijenja i remeti ravnoteža političke moći velikih sila u svijetu, civilizacija je u smrtnoj opasnosti. Tada je ambis realan ljudski horizont.
U čitavom XX vijeku opasnost od ambisa je utoliko veća, jer su vojne, medijske, finansijske i brojne druge moći globalnih državnih sila, planetarno opasne. Posebno od Drugog svjetskog rata na ovamo.
Sa suprotne strane, strah od ambisa i “kraja istorije” (F. Fukujama), pokreće društvo na otpor i upućuje ga ka stvaranju nove ravnoteže.
Tako je oduvijek bilo i biće. Ništa novo.
Klatno ljudske civilizacije i “rad” sila moći uvijek ide od jedne do druge tačke. Stoga, ne bi bilo pogrešno kada bismo istoriju ljudskog “klatna” dijelili po istorijskim događajima a ne po kalendarskom vremenu. Lako bi istoriju mogli podijeliti od jednog do drugog događaja kojom globalne sile usmjeravaju tok ljudske svijesti u svom interesu.
I upravo, govor kakvog elitnog pojedinaca (državnika i sl.) lako može zategnuti ili opustiti “klatno istorije” i biti međaš istorije.
Dakle, ti govori su što i svjetionici koji opominju ljudski rod u burnom vremenu: kuda društvo treba a kuda ne treba uputiti; s kim treba a s kim ne treba ići; kojim sredstvima se treba boriti a kojim ne; koji su ciljevi i zadaci elitnih pojedinaca realni u “smutnjim vremenima” a koji ne itd.
Takvi pojedinci i njihovi govori su blago jedne države.
Navedimo primjer velikog govora upućen ljudima sa vrha jednog “svetionika” Sjedinjenih Američkih Država.
Riječ je o govoru Džona F. Kenedija iz 1963. godine koji je poznat pod nazivom “Govor Mira”.
Stanje svijesti u državi
U tom govoru Dž.F. Kenedi opisuje tadašnje stanje svijesti u svojoj državi, ali i u svijetu tokom tzv “Kubanske raketne krize”. Ta kriza je kulminirala na svjetskoj političkoj i vojnoj sceni oktobra 1962. godine.
Da podsjetim.
Komunistički SSSR je bio ideološki, vojni i politički rival pa i protivnik Sjedinjenih Američkih Država. Sovjetski Savez je pokušao tokom 1961/2. godine da instalira svoje raketno nuklearno naoružanje na Kubi blizu američke granice. To je bio odgovor Sovjeta na prethodno instaliranje raketa SAD-a u Turskoj blizu sovjetske granice. (Turska je članica NATO-a od 1952. godine.)
Dakle, vrijeme Kenedijevog govora (1963. godina) je vrijeme kada su rakete sa atomskim nabojem bile u pripravnosti na obje strane.
Znači, početkom 60-tih godina ravnoteža globalnih sila je bila u temelju poremećena. Bilo je potrebno uspostaviti novu, “višu” ravnotežu moći. Drugim riječima, u interesu mira bila je potrebna pacifistička svijest sa obije “zaraćene” strane. I sa strane SAD i sa strane SSSR-a.
Kapislu pacifizma pokrenuo je Dž. F. Kenedi.
Bile su potrebne čovječanstvu hrabre riječi umjesto kukavičkog zveckanja oružjem.
Tako mediji postaju epicentar događanja i političkog života. Nižu se brojni govori zvaničnika sa obije “zaraćene” strane. Politička scena je bila krajnje opasna i zapaljiva. Mediji tj. oni koji njima upravljaju su držali preko medija prst na orozu.
Tada je bila velika hrabrost založiti se za mir i suprotstaviti se skrivenim djelovima svog establišmenta koji samo u ratu vidi pobjednički izlazak iz krize.
I upravo u tako užarenoj i borbenoj atmosferi, predsjednik SAD-a Džon F. Kenedi je 10. juna 1963. godine održao polučasovni govor u prilog borbe za globalni mir. Hrabrost dostojna divljenja. Doduše, samo par mjeseci kasnije će svoje zalaganje za mir životom platiti.
Dž. F. Kenedi je svoj govor održo u rajskom ambijentu pred probranim američkim pojedincima i pacifistima (univerzitetskim profesorima, kongresmenima, senatorima, probranim političarima, intelektualcima, novinarima). To je, dakle, značilo da je govor namijenio prvenstveno svojoj elitnoj publici ili publici u koju je imao povjerenje.
Bjekstvo od borbe za globalnu moć
I već kada smo kod toga kojim probranim ušima (mozgovima) je govor upućen, navedimo da Kenedi nije držao ovaj govor pred Kongresom, što bi bilo politički prirodno, ili kakvoj holivudskoj sceni, što bi mu bilo populistički korisno. Naprotiv. Mjesto i odabir “publike” je bio jasan Kenedijev znak da je svoju viziju i odgovornost za tu viziju okrenuo onamo gdje treba: američkoj eliti.
Šire gledano, govor je bio namijenjen i ušima u SSSR-u i tamošnjim uglednicima i vođama.
Sve kratko rečeno, Kenedi je pružio na sve strane ruku mira.
Malo skrivenije, zapazimo da Dž. F. Kenedi nije bio čisti populista što je pravo čudo za američku političku scenu. On je svojim miroljubivim i koegzistirajućim političkim idejama dao viši i univerzalni značaj. Time je i svojoj viziji politike dao dimenziju bjekstva od borbe za globalnu moć i prevlast koju po pravilu vode nizovi prizemnih političara. Kako u SAD tako i u SSSR-u. Ali i svuda.
Prioritet je, dakle, dao viziji miroljubive koegzistencije u obostranoj korisnosti tih ideja koje su imale susretan karakter i značaj.
Štedeći novinski prostor, veoma kratko da nevedem nekoliko krucijalnih ideja ovog Kenedijsvog govora. Mnoge dimenzije govora neću ni pomenuti.
„Najvažnija tema na zemlji”
Kenedi je mir nazvao “najvažnijom temom na zemlji” a odrekao se ideje o supermoći američkog oružja tj. “Pax Americane koja se nameće svijetu”. Potpuni i sveopšti rat Kenedi je vidio “da nema smisla u doba kada velike sile mogu da imaju neranjive (?) međusobne odnose”.
Troškovnom aspektu oružja Kenedi daje posebni naglasak jer “praznim (atomskim-V.P.) zalihama - koje nikada nećemo koristiti - ključno je za održavanje mira u svijetu i naš je doprinos takvom miru... Shvatam da potraga za mirom nije tako dramatična kao potraga za ratom... i trajaće dok god lideri Sovjetskog Saveza ne zauzmu prosvjećeniji stav”.
Ovdje se zakratko zaustavimo i naglasimo da su komunistički Sovjeti veoma prosvijećeno i posvećeno se takođe borili za mir. Za razliku od politike Amerikanaca u svojoj džinovskoj atomskoj bazi “Indžirlik” u Turskoj, hitno su demontirali svoje već postavljene lansirne atomske rampe na Kubi. Ne kao znak nemoći, već kao znak globalne odgovornosti. Pri tome, produžimo razmišljanje još unaprijed, Sovjeti su zadržali Kubu u svojem ideološkom okruženju.
Dakle, Sovjeti su hrabro i odgovorno podigli rukavicu koju im je Govorom Mira Kenedi bacio u lice.
Vratimo se Kenedijevom govoru.
Kenedi je bio i veoma samokritičan. Traži i “preispitivanje sopstvene (misli se na američku javnost - prim.V.P.) odgovornosti... a da svaki građanin počne da gleda u sebe ispitujući svoj stav prema mogućnostima sopstvenog mira, prema SSSR-u, prema slobodi i miru ovdje kod kuće”.
“Naši problemi su napravljeni od ljudi, dakle, oni mogu biti riješeni od čovjeka a čovjek može biti veliki koliko želi... jer ni jedan problem nije van ljudskog bića... pri tome usredsredimo se na praktičan realan mir... koji nije magična formula koju bi usvojili jadna ili dvije moći. Istinski mir mora biti proizvod mnogih naroda, zbir mnogih djelova.”
Bez obzira što Kenedijev govor prirodno ima u sebi američku ideologiju, samoljubivost pa i uobraženost, navedimo njegove riječi da “još uvijek možemo da pozdravimo ruski narod zbog njihovih brojnih dostignuća u nauci, u ekonomskom i industrijskom razvoju, u kulturi i hrabrosti... Nijedna naša razlika nije jača od našeg odbacivanja rata... Nijedna nacija u istoriji bitaka nije pretrpjela toliko žrtava kao SSSR tokom Drugog svjetskog rata”.
Opet se za trenutak udaljimo od Kenedijevog govora da bi jasnije vidjeli njegovu važnost. Uočimo da danas gotovo niko ne vidi niti izražava u svojem protivniku mjeru pa i sjenku prijateljske vrijednosti i veličine. Kenedi je vidio i javno na svjetskoj sceni to iznio.
On je u govoru znatno kritikovao besmislenu prirodu i karakret Hladnog rata. “Oboje smo uhvaćeni (misli se na SAD i SSSR - V.P.) u zloban i opasan ciklus u kojem sumnja s jedne, rađa sumnju i sa druge strane).”
Kenedi takođe podstiče druge nacije i države da ostvare svoje vizije jer “svi smo mi jednako smrtni”.
Kenedi je svojim govorom inicirao i uspostavljanje telefonske linije za hitnu komunikaciju između predsjednika SAD-a i SSSR-a i prestanak testiranja atomskih bombi. (Doduše, osim podzemnih.)
Boriti se za mir je veoma opasno
Ali politika najčešće nije racionalno, etičko, pacifističko i životno promišljanje o konkretnoj stvarnosti. Naprotiv. Tamne sile je vječito nadjačavaju, pa i pobijeđuju. Svijet se uvijek i kreće između straha i nade, zla i dobra da citiram po sjećanju junaka jednog Tolstojevog romana.
Ali boriti se za mir je veoma opasno.
Samo nekoliko mjeseci poslije ovog govora Dž. F. Kenedi je 22. novembra 1963. godine u Dalasu (Taksas) ubijen. A ubistvo bilo kojeg predsjednika - a posebno svjetske sile kakva je SAD - ne izvode niti mogu da izvedu divlji i neuračunljivi pojedinci. Naprotiv.
Očito da Kenedijev “Govor Mira” nekim američkim ratnim huškačima (“jastrebovima”) nije odgovarao.
Ko zna, možda “Govor Mira” nije odgovarao i nekim moćnicima sa rivalske, sovjetske strane.
Dž. F. Kenedi je ubijen pod (“još uvijek” - CIA) nerazjašnjenim okolnostima. Kraci sumnje upućuju na sve strane. A to znači - nigdje da nikoga ne dodirne. O atentatu na Kenedija se prave razne analize, istraživanja, zaključci pa i onaj da ga je ubila neka (američka!) militantna državna tajna služba željna rata, slave i - profita. A možda je ubijen i zajedničkim sovjetsko-američkim snagama iz podzemlja. Ko to više zna?
Kamufliranje prošlosti
Zaključimo nešto o Govoru Mira i iz ugla današnje Crne Gore.
U kontekstu Kenedijevog “Govora Mira” i XX vijeka, državna i svaka druga samostalnost je narativ koji ima - blago rečeno - sumnjivu upotrebnu vrijednost.
Danas su se izborile za svoju suverenost samo nekoliko velikih država i njihove vladajuće “nove klase” (M. Đilas). (Danas se “nova klasa” najčešće naziva “establišment”. Neki je zovu i “duboka država”.)
Zamjeriti se ili suprotstaviti tim dubokim, mračnim i krajnje opasnim slojevima društva i države, mogu samo “glupaci” kakvi su bili Dž. F. Kenedi i Milovan Đilas.
Crnogorci su sve do početka XX vijeka bili samostalni u odlučivanju i odlični, dok je god u Crnoj Gori bilo Turaka-Osmanija. (Tako su i SAD bile odlične, dok im je suparnik bio SSSR.) Kasnije su i jedni i drugi sve manje i manje bili odlični, dok nijesu skliznuli u...
Očito je da se “učiteljica života” (prošlost) zna presvući i pokazati u svom novom, modernom, prevarnom ruhu. Zna da se kamuflira. Tada istorija nastoji da se prikaže i pokaže kako se društvo - pa i crnogorsko - danas može živjeti na krilima prošlosti i stare slave.
Dž. F. Kenedi je ovim govorom otkrio, pokazao i dokazao kako se (svako) oboljelo vrijeme mora liječiti na nov način a ne starom naracijom. Tu je muka Crne Gore.
Bonus video:
