(Nastavak od prošle subote)
Nakon puča Miloševićevih poslušnika, tzv. AB revolucije, promjena ideoloških i nacionalnih prioriteta - prirodno, budući da je od početka bila čedo politike - promijeniće i Njegoševu nagradu.
U narednom periodu, do privremenog “gašenja” 2001, nagrada će biti dodijeljena tri puta. Prva i treća od tih dodjela izazvale su pravu buru i talas polemika i reagovanja. Nagrada je precizno odražavala nacionalnu politiku tadašnjeg (Bulatović-Đukanovićevog) režima: devedesetih su, naime, nagrađivani isključivo srpski pisci.
Od Dobrice do Matije
Dobrica Ćosić je nagrađen 1990. godine, u vrijeme kada je on sam bio mnogo više politička nego književna činjenica.
Reakcije crnogorske javnosti bile su, tradicionalno, podijeljene. Dobar dio je vjerovao da je Ćosić nagrađen kao nacionalni ideolog, a ne pisac. Uskoro će pisac Deoba i Korena postati i kratkotrajni predsjednik Miloševićevog državnog provizorijuma. Biće tužno kako su ga Milošević i Šešelj uklonili kada je počeo da im smeta. To je i kraj njegove političke avanture. Ali, važno je naglasiti: Ćosić jeste bio na ovaj ili onaj način inspirator pa i pokrovitelj srpskog nacionalizma u ocvaloj SFRJ fazi, ali njegov srpski nacionalizam nije ulazio u zonu četništva. A upravo se to devedesetih odvijalo na sve strane. Ćosić je bio rezervisan i prema SPC - i nerijetko je visoke sveštenike u dnevnicima nazivao “mračnjacima”. Zanimljiv detalj u njegovoj knjizi Piščevi zapisi je opis dolaska crnogorskog vladarskog trilinga (Bulatović, Đukanović, Marović) u posjetu Ćosiću dok je ovaj odmarao u Igalu. Crnogorski prvaci obećavaju mu čvrstu podršku za njegov i Panićev sukob sa Miloševićem. Ćosić je bio zapanjen kada je na samoj sjednici u Beogradu shvatio da su obećanja crnogorskih lidera, koliko god djelovala ubjedljivo, zapravo bila - lažna.
Iako je nagrađen 1990, zbog ratnih i političkih okolnosti Ćosiću je nagrada uručena tek 1992, za njegovog predsjednikovanja. Ali ne na Cetinju (zbog straha od protesta), već na Njegušima, gdje je, zajedno sa Momirom Bulatovićem došao helikopterom. Grupa liberala se probila do Njeguša uprkos brojnim policijskim kontrolama i Ćosić je, makar iz daljine, mogao vidjeti demonstrante. Namjera učesnika toga protesta bila je da piscu vrate njegove knjige iz svojih biblioteka (Hamsunova kazna), ali, tako blizu nisu mogli prići...
Suptilni pjesnički majstor Stevan Raičković (1928 - 2007) dobija Njegoševu nagradu 1993. godine. Nagrađivanje Raičkovića je jedna od onih dodjela koja nije izazvala negativne reakcije.
Ostarjeli bard gotovo bi se moglo reći nije pripadao vremenu potonuća koje mu je starost donijela. Novo vrijeme, novi običaji, zamah primitivizma... sve to je bilo daleko duhu Raičkovićeve poezije. Veliki liričar nije pripadao dobu epske ekstaze.
Inače, Stevanovi roditelji su bili prosvjetni radnici, budući pjesnik je rođen dok su bili na službi u Subotici, a porijeklom su iz Crne Gore. Rođeni stric Raičkovića je predratni komunista i robijaš, strijeljani partizan Vasilije Vaso Raičković. U razgovoru sa M. Maksimovićem Raičković lijepo i nježno govori o stricu kojeg se maglovito sjeća. “I jedna duga ulica u Podgorici nosi ime po njemu”, objašnjava u tom razgovoru.
Još jedan akademik SANU, takođe crnogorskog porijekla, nagrađen je 1997. Ta dodjela je bila jedna od najkontroverznijih, i to na nekoliko načina.
Nagrađen je Matija Bećković, popularni (pa i populistički) pjesnik i nacionalni radnik. Bećković je nerijetko bio čak surov u izjavama o Crnoj Gori, tako da je razumljivo što je laureat izazvao bijes dobrog dijela domaće javnosti.
U svojoj poeziji Bećković nerijetko reciklira jezik i logiku drevne epske književnosti, uključujući i Njegoša. (“Bože dragi, nema većeg čuda, no što pišu poslije Njegoša. Na vrhu je samo jedno mjesto, i nikad se neće uprazniti, a goremu niđe kraja nema... A da nije tako zagrmio morali bi mucat iz početka.”)
Ova vrsta obogotvorenja Njegoša i klasične epske starine (“Nema Crne Gore bez Turaka” veli Bećković) bila je idealna matrica za ordinarni politički konzervativizam - gdje je sve novo sumnjivo i gdje se očekuje da se isključivo držimo tzv. provjerenih vrijednosti, odnosno “propisanih” mišljenja. I devedesetih se sa Bećkovićem upravo to desilo. Postao je nacionalni tribun, koji kad govori kao da diktira...
Međutim, zanimljiva je i dodatna priča oko te dodjele.
Odluka o nagradi donesena je u vrijeme raskola u DPS. Uobičajeni dan predaje nagrade padao je u predsjednički mandat Momira Bulatovića koji se bližio kraju. Ali, nagrada tada nije dodijeljena - štoviše sve se uradilo, ponekad sa smiješnim obrazloženjima, samo da se dodjela što više prolongira. Đukanoviću je bilo važno da on uruči nagradu Bećkoviću. Vjerovatno je time htio da amortizuje “srpski korpus” u Crnoj Gori, budući da je iz podjele DPS izašao sa naglašenom “crnogorskom” retorikom. (Ako su htjeli srpskog pjesnika, zašto nisu nagradili Ranka Jovovića, bolji je pjesnik od Matije? Ali, očito nije imao trenutnu “upotrebnu” vrijednost kao Bećković.)
Da je ta dodjela bila predmet “dvorskih” intriga i kombinacija potvrdiće i jedan intervju Emira Kusturice, objavljen 1998. u Vijestima sa naslovom “Ja sam nagovorio Đukanovića da nagradi Matiju”. Kusturica je tada bio ugledni član Đukanovićeve dvorske ekipe.
Uzgred, protivkandidati Bećkoviću bili su, između ostalih i Radomir Konstantinović i Aleksandar Tišma. Koliko god bi nagrađivanje jednoga od ova dva velika srpska (i evropska) pisca bilo primjerenije trenutku emancipacije Crne Gore, koliko god bi bilo važnije i za ljetopis same nagrade, vjerovatno je presudilo to što njih dvojicu Đukanović nije mogao konvertovati u “politički ćar” kao što je to uradio sa Bećkovićem. Jednostavna je to bila politika: nadvaravanje i kalkulacije uvijek imaju prednost nad bilo kojom formom emancipacije. Zato je i završila tako kako je završila.
Konstantinović i Tišma biće kandidati i prilikom naredne dodjele. Koja se nije desila.
Pauza i lutanja
Od nagrađivanja Bećkovića do 2009. i nagrade Mirku Kovaču, Njegoševa nagrada nije dodjeljivana. Kako je do toga došlo?
Uoči redovne dodjele 2001. godine javnost je saznala da su u užem izboru crnogorski moderni klasik Čedo Vuković, pisac Hazarskog rečnika Milorad Pavić, Aleksandar Tišma, Radomir Konstantinović i pomalo zaboravljeni Branimir Šćepanović (“Usta puna zemlje”).
Žiriranje se odvijalo do najužeg izbora u koji su ušli, kako je objavljeno, Milorad Pavić i Brana Šćepanović.
Uslijedile su žestoke reakcije javnosti - ignorisanje Vukovića, Konstantinovića i Tišme - jasno je upućivalo da nagrada nastavlja u istom tonu kao od 1990. godine.
Žiri koji je radio u sastavu - Slobodan Tomović, predsjednik, i članovi - Vuk Minić, Radomir Ivanović, Aleksandar Jerkov, Branko Banjević, Žarko Đurović i Vladimir Osolnik, u svom vijećanju probio je zacrtane rokove. To je dovelo do polemika među članovima, i na kraju do prilično iznenađujućeg - samoraspuštanja žirija, nakon što je predsjednik Tomović podnio neopozivu ostavku.
Nagrada nije dodijeljena ni tada ni narednih osam godina. Referendumska atmosfera, ali i potreba da se proces crnogorske emancipacije institucijalno redefiniše ispostavili su jasan zahtjev pred političku elitu: potrebna je nova (i drugačija) Njegoševa nagrada.
Koliko će rješenja koja su uslijedila biti valjana možda govori i to da je od obnove zakonski okvir (uključujući i propozicije nagrade) mijenjan nekoliko puta, a ljetopis nagrade ni u tom periodu nije bio lišen kontroverzi.
(Kraj sljedeće subote)
Bonus video:
