Crnogorska (umjetnička) energija, atmosfera Mediterana, ali i simfonija i ritam slika Dragana Karadžića, ovih dana pulsiraju Strazburom, gdje se predstavlja izložbom “Mediteran” koja je otvorena trećeg novembra u galeriji Savjeta Evrope (SE), a francuskoj publici je dostupna do 24. novembra.
Ovo je i prvi put da neki crnogorski likovni umjetnik izlaže u Palati SE, izložbenom prostoru Agora, a postavka je organizovana na osnovu Odluke o izboru, komisije Art kluba “Amicale” Savjeta Evrope čija je predsjednica Katarina Bikard. Akademskom slikaru bogatog iskustva i izgrađenog renomea, ta činjenica godi, ali ponajviše zbog doprinosa širenju izlagačkog prostora i umjetničke razmjene.
Koordinatorka izložbe “Mediteran” Elena Malagoni rekla je na otvaranju da su djela crnogorskog autora sjajan primjer raznolikosti i bogatstva umjetnosti u Evropi, a primijetila je i da njegovi akvareli, intimistički pejzaži “oslikavaju neku vrstu muzičke partiture”. I upravo, maestro svoje akvarele komponuje kistom, a sa njih odzvanjaju smirujuće note i moćne kompozicije koje leže u davno isprofilisanim Karadžićevim motivima.
Djela, ali i atelje Dragana Karadžića mogu se opisati kao carstvo kreacije, boja, lakoće pokreta, ljepote stvaralaštva, ali i djetinje mašte čiji putevi vode kroz “skrovite poruke” ka vječitim i nedostižnim tajnama umjetnosti, dok naslagana platna formiraju lavirint kojim autor, ali i budući posmatrač, hodi ka središtu suštine čovjeka i umjetnosti.
U razgovoru za “Vijesti”, Karadžić potvrđuje simbiozu umjetnosti na njegovim platnima, ali i u njegovom biću. Govori više o izložbi, motivima, potrazi za otkrivanjem vječite tajne umjetnosti, autentičnim nazivima iza kojih (se) krije mnogo toga, uz prisjećanje na početke, ali i osvrt na različite društvene okolnosti.
Znajući da su Šavnik kao Vaš zavičaj, ali i čitava Crna Gora u svem svom prirodnog bogatstvu, nezaobilazan segment Vaših djela, šta biste rekli da postavka “Mediteran” donosi publici, ovoga puta na prestižnoj izložbi u Strazburu?
Meni je Mediteran blizak i često sam taj naziv davao svojim djelima, pa bi se imena slika nerijetko i ponavljala. To je primijetila i komisija izložbenog konkursa za ovu izložbu i predložili su da se ova izložba nazove “Mediteran”. No, to ne mijenja koncept mojih radova i sve ono što oni jesu, a svi oni su nastali u Šavniku.... Koncept Mediterana je mnogo više od onoga što zamišljamo. Čitajući Brodela, velikog francuskog istoričara, ali i nekolicinu drugih koji su pisali o Mediteranu, kao što su Predrag Matvejević i Valeri, taj mi je koncept i kontekst postao bliskiji. Kako sam neko vrijeme živio u Beogradu, a onda i u Parizu, pa dalje u inostranstvu, kontekst Mediterana mi je postajao sve bliži, uzimajući u obzir mnogo stvari, ne samo to da li sam ili ne rođen na obali Jadrana, već prije svega sve ono što je unutrašnji duh koji se kroz struku apostrofira, a što donosi čitav dio Egipta, Francuske, Italije, Grčke i njihovih kultura. Tako čovjek kroz neku klimu, geografiju, mentalitet, ali i razne druge elemente spoznaje određenu bliskost. Više puta sam išao od Podgorice do Madrida i opažao tu specifičnu perspektivu Mediterana koji ostavlja dugotrajan utisak na osobu. Na mene možda najviše utiče ta njegova svjetlost. Razmišljajući o tome, shvatio sam da nije slučajno što se toliko vrednuju sunčani dani. Ipak, stičem utiasak da mi koji duže živimo na tom prostoru, te ljepote i privilegije često ni ne primjećujemo. Imam osjećaj da sami život sa nečim, nije uvijek prednost, a u to se uvjeravam posmatrajući ljude koji dolaze iz inostranstva i to kako se ophode prema onome što im je na distanci.
Kao renomiranom likovnom umjetniku, koliko Vam godi žirirana izložba u galeriji Savjeta Evrope i gledate li na to kao na svojevrsno priznanje za dosadašnji, praktično cjeloživotni rad?
Svakako da mi je drago što je do ove izložbe došlo. Tim više što imam neki osjećaj da se likovni i umjetnički prostor suzio otkad je došlo do rascjepa Jugoslavije. Naravno, uvijek mi je drago da izlažem u Crnoj Gori, ali ta satisfakcija se suzila, a pritom je uvijek u pitanju istih nekoliko gradova. Uz to, razumijevanje države i institucija kulture nije na zavidnom nivou, rekao bih da čak vlada i neraspoloženje da se izlaže vani, sve pod izgovorom da je skup transport, osiguranje i ostalo. Tako se brzo (iz)gubi i komunikacija, pa i među umjetnicima iz susjedstva. Umjetnici bi trebalo da su pomirljiviji, humaniji, sa pogledom u budućnost, ali nijesam siguran da i to što se ovdje nekada ratovalo ne utiče na neke potencijalne razmjene, pozive i gostovanja, odnosno njihov manjak. Imam osjećaj da je i Evropom zavladala neka desna struja, pa se svako ograničava nekim sopstvenim torovima, pa tako i Crna Gora ima svoje prioritete.
Govoreći o tome, šta biste rekli, koliko Vas je teritorija određivala, kao umjetnika i kao ličnost, bilo da je u pitanju Šavnik, Crna Gora, Jugoslavija ili pak Pariz u kojem ste živjeli, pa i Evropa širom koje ste putovali i izlagali? Sa druge strane, koliko su Vas teritorije ograničavale?
Imam osjećaj da svaki čovjek mora da ima neko životno utemeljenje, a meni je to Crna Gora i porodica. Ja sam vezan za Crnu Goru. To se mnogo više aktivira, a onda i shvati, kada čovjek osjeti neku distancu, jer tek tada zažive razni elementi unutar bića. Kada je slikanje u pitanju, okruženje me, ipak, nikada nije izazivalo da budem realističan u svom pristupu, ali sa druge strane me je podstaklo na pisanje. Imam neke privatne zapise u kojima to dolazi do izražaja. Još u studentskim danima sam opazio da je Lubarda često bivao okarakterisan kao “slikar Mediterana” i tako sam stekao neki osjećaj da čovjek, sve i da hoće to da izbriše u sebi - ne može, jer to je sastavni dio njegovog života, promišljanja, vizualizovanja, svega onoga što čovjek tokom svog života sabira... A čovjek ima gladne oči za sve oko sebe, upija, i sve to se u nekom smislu ugrađuje u mozak, a koliko od svega toga ostane..., možda samo neka istinska suština, dok se forma stalno mijenja.
A zahvaljujući Vašim radovima Strazburom ovih dana, makar u domenu kulture i likovne umjetnosti, ipak odzvanjaju Mediteran i Crna Gora. Pored same izložbe, rekla bih da su slike sazdane od impresija i ritmova prirode po kojima ste i prepoznatljivi. Šta biste rekli da je od posebnog ili presudnog uticaja na to?
Mislim da čovjek u svom životnom ili stvaralačkom, kreativnom iskustvu sabira mnogo stvari koje utiču na njega. Imao sam dugo školovanje: nakon više škole sam upisao fakultet, a onda i magistarske studije, jednu godinu sam boravio i u Parizu i sve to je imalo svog udjela. Sjećam se da sam već na trećoj godini fakulteta riješio da nešto u mom radu treba svoditi i transformisati. Pamtim i jednu od prvih slika koje sam naslikao tada... Imao sam na umu Šavnik, ali Šavnik sa fotografija snimljenih iz ptičije perspektive. Prostirao se pogled na Šavnik sa jednog obližnjeg brda, a izdvajala se na tim fotografijama bijela linija makadama, koja je bila vidljivija nego asfalt koji kao da je legao u pejzaž i utopio se u njega. Ta linija makadama bila je neprirodna, prosto nadrealna, ali je probudila nešto u meni. I tako sam naslikao apstrahovani Šavnik. Čitav prostor tih kanjona i rječica bio je obojen plavom, a ta bijela boja je ostala kao takva, dok je varošica prevedena u neko obojenje uglavnom crvene, oranž crvene boje. Sve tri boje na toj mojoj slici su bile redukovane i imam osjećaj da je to za mene bila neka hrabrost, pogotovo tada, na trećoj godini fakulteta... Sjećam se i da me profesor nikada ranije mimoilazio dok bih slikao, a za vrijeme nastajanja te slike me je prolazio. A onda, kad sam završio tu sliku, samo mi je pružio ruku. Znao sam da je to dobar znak. Bio je izuzetan pedagog.
To je, primijetila bih, bio početak Vašeg likovnog pravca i stila koji ste samostalno (iz)gradili i po kojem ste i danas poznati.
Imao sam neke stidljive pokušaje i u disciplinama koje su bile dio slikarskog programa: zidne slikarske tehnike, imam iskustvo u grafici, sa mozaicima i freskama. No, sve to mora da se pojednostavi i svede... Radio sam, sjećam se, i neke slike koje su bile dio enterijera, a primijetio sam da nijedan od mojih kolega koji su slikali, nije bio toliko apstraktan... Imam osjećaj da sam ja već tu stidljivo najavio moje buduće slike koje su počele sa Šavnikom.
Pored Šavnika i Mediterana, tu su i radovi koji nose razne druge nazive, poput “Iz japanskog vrta”... Poetika, simbolika i igra riječi(ma) karakterišu nazive Vaših djela koji pružaju dodatnu dimenziju i upotpunjavaju sliku.
Nazivi svih slika imaju neku lirsku bazu u odnosu prema umjetnosti, književnosti, filmu muzici... Razni su tu nazivi, ima nekoliko radova “Iz japanskog vrta”, zatim “Mandale” i slično. O japanskom vrtu sam često saznavao putem knjiga, filmova i drugih medija i čini(lo) mi se da je to zapravo neki pejzaž u malom, kao neka dopuna za sve ono što čovjek ne može da ima u gradu... Za neke slike imam osjećaj kao da su u pitanju forme, zapisi ili znaci koji kao da su ukorijenjeni i rastu, pa sam neke nazivao “Slikarsko rastinje”, često i nešto izmišljeno... Čitam dosta, od Suzukija sam saznao mnogo o japanskoj kulturi, a pamtim i poznatu Rilkeovu rečenicu koja kaže da male stvari nijesu manje od velikih, što me je podstaklo da upravo u japanskim vrtovima tražim neke forme koje su bliske tome. Takve forme bliske su i pismu, pa otuda i taj slikarski nagib, način rada i pristup koji je priložen, blizak kaligrafskom. Naravno, istorija pisma mi je uvijek bila bliska, ne samo kao nešto što je (bilo) dio školovanja...
Koliko Vam je riječ važna uz sliku i koliko Vam je stalo da budu međusobno usaglašeni nazivi sa djelom o kojem svjedoče, te da ih Vi sami osjetite povezanim?
Imam osjećaj da sve počinje od par možda telegrafskih rečenica. Jedna od mojih slika se zove “Istok upisanog tri” što, reklo bi se, ne znači ništa i potpuno je naopako, ali zapravo govori mnogo... Kultura Istoka i istočnih naroda mi je bliska, to je nešto ucrtano ili upisano, što je isto na Dalekom Istoku, a tu su i tri forme, tri znaka koji liče pomalo na neke forme znakovne prirode poput onih iz japanskog vrta ili nekih čak ostataka, dalekih odjeka figuracije... Istok upisanog tri... Ja volim da sebi ugodim u tome. Ne volim da moji nazivi budu bukvalna pojašnjenja, već volim neku daleku konotaciju. Mislim da to pokriva i potrebu umjetnosti za tajnom.
Da li je uopšte dostižna spoznaja te velike tajne umjetnosti?
Mislim da je to najvrednija kategorija umjetnosti koju ne mogu razjasniti ni kritičari, ni sami umjetnici. Stičem utisak da je moje imenovanje djela samo jedna od putanja ka određenju te tajni, mada daleko do toga da joj se približim ili u potpunosti spoznam tu tajnu umjetnosti. To je tek jedan pokušaj da neki drugi čovjek, moćniji po nečemu, pronikne u nešto dublje. Ja imam osjećaj da sve što radim, svi moji crteži i slike, tek su pokušaj dosezanja tajne umjetnosti i ništa drugo. A kada kažem pokušaj, onda to znači da ću raditi dok sam živ i da ću vječito pokušavati i tragati za tom tajnom... Govoreći o tome, nekada me je čak i sramota kada kažem “završio sam sliku”, a šta sam zapravo napravio, tek neki pokušaj! Omakne mi se pa nekada kažem i broj, ali ne daj bože da to čovjek stalno ima na umu, jer kad se spomene kvantitet onda to postaje neka neozbiljna stvar, značilo bi da samome sebi time objašnjavam i potvrđujem da nešto radim, što je onda daleko od kvaliteta, već biva samo kvanititet.
Crtež važi za osnovu vizuelnih umjetnosti, dok je akvarel najteža slikarska tehnika. Vi ih kombinujete...
Na prvoj godini studija imao sam jednog starog uglednog profesora, veliki pedagog, akademik Srpske akademije nauka i umjetnosti, Nedeljko Gvozdenović. Jednom prilikom sa njim je bio i jedan njegov prijatelj, slikar Vladimir Vlada Radović. Zajedno su oni na prvoj godini gledali neke moje crteže, sve lavirani tuš u nekim zemljanim bojama, ali blisko akvarelu. Vlada Radović je tada govorio o tome kako je sam naučio akvarel - od Burdela, a Burdel je veliko ime, vajar za kojeg nikad nijesam znao da je radio akvarel, Rodenov đak, zamislite samo! To je za mene bilo nezamislivo... Stalno nam je Radović govorio da za akvarel treba imati najprofesionalniji i papir i boju i četku. I od kada sam počeo to da praktikujem, prije nekih 30 godina, uvijek bih se sjetio njega i njegovih riječi, a tog pravila sam se držao i uvijek trudio da kvalitet materijala bude na nivou, iako ne na vrhuncu, jer to nijesam mogao pratiti.
Iz Vaših slika izvire umjetnost. Osjeća se ljepota i uzvišenost poezije, umijeće kompozicije, preciznost arhitekture, doza dramaturgije i teatralnog. Ipak, posebno bih izdvojila muziku liji se različiti ritmovi, ne samo osjećaju, već lako i čuju na osnovu viđenog...
Kada je u pitanju umjetnost, nema tu mnogo cjepkanja, to je sve jedno te isto, kada je umjetnost - umjetnost. Kad sam svojevremeno počinjao da radim neke slike, stalno sam sa sobom imao magnetofon, slušao ozbiljnu muziku, a tome sam težio i prilikom studijskih putovanja, ekskurzija i slično... I kada smo jednom prilikom putovali kroz Španiju, a ja sam bio za godinu, dvije stariji od ostalih i pritom sjedio u prvim redovima u autobusu, vođa puta je pitala šta ćemo da slušamo. Zatražio sam nešto izvorno, tipično špansko... I danas pamtim tu dugu liniju od Madrida do Sevilje kada sam se toliko saživio sa tom muzikom da sam pustio i koju suzu. Shvatio sam tada da neke zemlje poput Grčke, Španije, Sjeverne Makedonije, možda i Italije, imaju muziku koja u sebi nosi neku sjetnu atmosferu koja se posebno osjeća kada se čovjek udubi. Muzika i jeste jedan od elemenata mojih radova, jer imam osjećaj da sam u nekima od njih unio neke linije, bilježio neke svoje ritmove i komponovao sliku kao neku muzičku numeru. Makar mi se tako učinilo. Nije umijesno što sada sve ovo objašnjavam, ali kada se čovjek preda nečemu, onda on osluškuje neke svoje ritmove, unosi se u to što radi i onda njegovo djelo postaje njegov kardiogram.
Može li sve to stati u jednu sliku?
Sve ima svoj ritam, pa tako i slika. Sve što ima neko kretanje i što nosi život u sebi, ima ritam i muziku, nosi neku energiju. Ja u nekim slikama imam stvarne ritmove, u nekim djelima se bavim strukturom, a u nekim možda više Kandinskim... Čovjek ne slika (isključivo) ono što je u njegovom okruženju i njegovim mislima, već ono što priželjkuje, o čemu sanja, čemu teži. Ja se često našalim da se u svojim slikama ja odlijepim od ljudi i realnosti, jer sam možda i previše vezan za tlo..
Znatiželja u čovjeku se smanjuje kako se geografski prostor sužava
Iako su izložbe putem interneta lako dostupne, sve je komplikovanije umjetnicima predstaviti se van svoje zemlje, a ni razmjena u regionu nije na zavidnom nivou, kosntatovali ste. Koliko time gube autori, a koliko čitava kulturno-umjetnička scena?
Ja mislim da je to veliki minus za državu. Čovjek može da ima razna priznanja i titule, ali to nije ništa, jer to ne čini suštinu. Suština je rad, ovoga puta je to rad u ateljeu i predstavljanje publici. Suština je i podrška, razumijevanje, kolegijalnost, pa i na višem nivou. Nepristojno je reći, ali umjetnički prostor je toliko sužen da je poput zatvora, ne samo za moju struku, već za svakoga. Pa i Jugoslavija nam je postajala mala! Jer, znatiželja je uvijek prisutna u čovjeku, ali ona se smanjuje kako se geografski prostor sužava. Sigurno smo mi Jugoslaviju smatrali nekom realnošću i stvarnošću, misleći da je kao takva i trajna. No, nije slučajno što je danas nerijetko nazivamo "Velikom Jugoslavijom". Nije bila velika, ali velika je postala. Ne govorim ovo iz političkih razloga, govorim kao umjetnik i kao čovjek. Čovjek trpi više od svih životinja na ovom svijetu
Kazali ste na početku razgovora da desne struje zaživljavaju u Evropi. Koliko Vas takve, društveno-političke okolnosti okpiraju kao umjetnika?
Ja imam osjećaj da čovjek sve trpi i nekako živi. Nekada mi se čini da čovjek trpi više od svih životinja na ovom svijetu. Ja sam čitavog života bježao od onih najvećih stvari kojima mnogi teže - od žiriranja, recenziranja, od zvanja, titula, fukcija..., jer mi nije prijatno. Ja više volim da ćutim sam sa sobom nego da se sa nekim ubjeđujem, slažem ili ne slažem, jer nikoga u tome ne mogu korigovati.
A da li je i koliko politika prisutna u umjetnosti?
Neki ljudi se u tome dobro snalaze, ja izbjegavam te dvije sfere u jednom kontekstu. Imam osjećaj da se ne snalazim u tome i nekada volim da se unizim u odnosu na nešto što ne volim ili što ne mogu da razumijem, volim da sam prizeman. Jedino u slici nijesam takav, tu se vinem sa zemlje.
Slikar koga ispunjava pisanje
Spomenuli ste da pišete, a u jednom ranijem našem razgovoru to i potvrdili. Poznato je da mnogo čitate, vidi se i po ambijentu u kojem boravite, ali da li ste razmišljali o tome da nešto više od izložbi slika predstavite publici?
Pišem ja, ali ne objavljujem. Fragmentarno je, vezano za struku, neka je vrsta poetskog zapisa, ali nije za objavljivanje. Imam tih zapisa dovoljno za možda nekolike knjige. Iako ne planiram to da objavim, ispunjava me da pišem i znači mi. Desetak je ljudi koji su čitali moje zapise, među njima je bio i Mladen Lompar koji me je par puta i citirao, ali nije za javnost, već je više to neko moje osamljivanje.
A strastveno čitate?
Da, ali ne koliko mnogi drugi... Žao mi je što ne umijem da odaberem nekoliko stotina knjiga koje treba imati, sačuvati, čitati, a ostalo pročistiti nekako... Čitanje je spoznaja. Nalazio sam se svojevremeno tokom boravka u Parizu u društvu sa Danilom Kišom i zapamtio sam da je znao reći nešto poput: “Prvo čitanje je ništa, drugo čitanje je nešto, treće čitanje je suštinsko”. Tu je obično bivao bio njegov prijatelj Nikola Rodić koji me je dosta hvalio i zahvaljujući kojem sam i sjedio sa Danilom.
Bonus video:
