“Mogu samo da zavidim što ovaj grad ne odbacuje svoje ljude. Naprotiv, čuva ih, prepoznaje i daje im ono što zaslužuju”, kazala je čuvena glumica Ljiljana Blagojević na otvaranju Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću kada je glumcu Vladanu Gajoviću uručena nagrada “Veljko Mandić”, koja se dodjeljuje bijenalno za izuzetan doprinos pozorišnoj umjetnosti.
A Gajović nije uspio da zadrži suze što ga se njegov grad sjetio. I nekoliko dana nakon uručenja nagrade, u razgovoru za “Vijesti”, iako se trudi, ne uspijeva da suzbije emocije.
“Nijesam očekivao da će me se moj rodni grad sjetiti. Zbog nekih privatnih gluposti prestao sam da dolazim u Nikšić i tako se zalomilo da nijesam dolazio skoro 20 godina. Sada sam vidio koliko sam pogriješio i da više neću dozvoliti da mi bilo kakve gluposti kvare susret sa mojim rodnim gradom, ovim divnim ljudima iz Pozorišta, ovom predivnom publikom”.
Iako mu nagrade nijesu strane, ova ima posebno mjesto - što zbog toga što je to nagrada njegovog rodnog grada, što zbog imena glumca čije ime nosi, “takvog formata i takve osobene ličnosti čiji su umjetnički tragovi i danas vidljivi na cijelom prostoru one velike države”.
“Kad su mi javili da sam dobio nagradu, prvo sam se pitao zašto Veljko Mandić jer ja nijesam toliko na televiziji i filmu. Mislio sam da je nagrada za to. Tek kad sam vidio obrazloženje saznao sam da je to nagrada za pozorište. Nijesam ni znao da je Veljko bio toliko u pozorištu dok nijesam ovdje došao i vidio fotografije - malo malo i Veljko u pozorišnim kostimima. Prvi put sam ušao u ovu salu, jer kada sam iz Nikšića otišao 1974. tada je ovdje bio bioskop, a kada sam dolazio sa predstavama izvodile su se na drugim scenama”.
Nada se da će nagrada biti početak njegovog druženja sa Nikšićkim pozorištem i publikom.
“Ne bih volio da ovdje gostujem sa predstavama već da budem dio projekta i da sa njima radim predstavu”.
Iako je ostvario zapažene uloge na malim i velikim ekranima, Gajović je prepoznat kao pozorišni glumac. I on priznaje da mu je pozorište više priraslo srcu, da “daske koje život znače” njemu i te kako znače.
“Mnogo više volim pozorište jer sam tu u direktnom kontaktu sa publikom. Na filmu ili u serijama morate po deset i više puta da snimite jednu scenu, a u pozorištu je to trenutak koji ne može da se vrati. Sjećam se kada je prvi put trebalo da plačem u kadru. Bilo je to u filmu ‘Sve će to narod pozlatiti’. Imao sam sreću da je Petar Kralj igrao mog oca. Razmišljam - nije problem da zaplačem, povući će me emocija, ali kako ću kada mi kažu da to moram da ponovim. Zahvaljujući Peru, ni to nije bio problem - kako se on okrene prema meni i vidim njegove oči, počnem da plačem. Suza suzu stiže, emocije kreću, a ja sam po prirodi emotivan čovjek. Mislim da je za glumu potrebno da se bude emotivan, a sve moje uloge su bile emotivne. Koliko su tek za život potrebne emocije, ne moramo ni govoriti”.
Iako nije lako ponoviti suze, ističe da je mnogo teže smijeh ponoviti, da se vidi da je iz srca, da nije neko glumatanje. A ovom narodu je, kaže, smijeh prijeko potreban.
“Ovom narodu treba komedija. Uvijek bih prije pravio dobru komediju, nego tešku dramu. Međutim, gdje god se okrenem uvijek naletim na dobar tekst koji bih rado uradio, ali dramski težak i onda se pitam - šta će ovom narodu na svu muku, umjesto da se orasploži dok je u pozorištu i zaboravi na realnost, još da im i mi dodamo”.
On i Stanić oživjeli dvorište Kapetan-Mišinog zdanja
Priznaje da do nedavno nije volio da igra Nušića.
“Uvek sam imao želju da ne igram Nušićeve i Sterijine komade, jer se uvijek igraju po nekom šablonu. Kad pročitam tekst ništa mi nije smiješno i kad pomislim kad meni nije smiješno, kako će publici biti smiješno. Međutim, Vesna Stanković je napravila sjajnu dramatizaciju predstave ‘Dr’, gdje igram Životu. Ispala je dobra predstava i sad kad sam ‘probio led’ vidim da je baš zanimljivo”.
Predstava je premijerno izvedena ljetos na sceni u dvorištu Kapetan-Mišinog zdanja u Beogradu, u “Teatrijumu”, pozorištu koje su osnovali Gajović i Tihomir-Tika Stanić.
“Tri godine ‘Teatrijum’ već traje. Uskočio sam u pozorište ‘Dvorište’, u čuvenu ‘Mušicu’, gdje su igrali Neda Arnerić, Lazar Ristovski, Ivica Klemenc i Goran Bukelić, a ja zamijenio Gorana. Dvorište je tad bilo puno publike. Nakon godinu-dvije pojavio se i Tika koji je studirao u Novom Sadu. Igrali smo ‘Venecijanku’ s Nedom Arnerić i Majom Lalević. Krajem osamdesetih scena Dvorišta se ugasila. Tika me pozvao prije tri godine i krenuli smo sa idejom da taj prostor ponovo oživimo, pogotovo što se u Beogradu ljeti ništa ne dešava. Počeli su prvo ljudi iz kraja da dolaze, koji su se sjetili da su nekad tu nešto gledali i nakon desetak dana vidimo ljudi se vraćaju”, priča Gajović.
Prve sezone uradili su “Don Žuana”, a druge “Tesla, svetlopis u vremenu”. Zadovoljan je posjetom jer je dvorište Kapetan-Mišinog zdanja od 1. jula do 1. septembra opet puno i opet se u njemu odvija pozorišni život.
Niz projekata, penzija, Nikšić i more
Zahvaljujući Staniću, kaže da se vratio na male ekrane i drago mu je zbog toga, mada, priznaje, da povratak i nije bio lak.
“Vratio sam se zbog Tike koji je isforsirao da izađem na kasting za ‘Ubice mog oca’. Dobio sam ulogu Mileta i drago mi je što sam dobio tu ulogu. Povratak je bio težak, ali mi je drago zbog povratka. Kažu da je odlično ispalo. Ja ne umijem sebe da gledam jer čini mi se da je uvijek moglo bolje. Nikad nijesam zadovoljan time što sam uradio”.
Prije nekoliko dana je sa Stanićem završio snimanje serije o Ivu Andriću, “Nobelovac”.
“Ja sam moj dio završio, a snimanje se završava 21. novembra u Višegradu. Tika igra Andrića, a ja Rodoljuba Čolakovića. Nijesam ni znao da su bili toliko bliski i takvi prijatelji. Mislim da će biti odlična serija. Imaće osam epizoda i prikazivaće se vjerovatno sljedeće jeseni”.
Završio je snimanje serije “U klinču”, a za nekoliko dana u njegovom matičnom Narodnom pozorištu treba da počne rad na predstavi “Sveti Sava” koju će, po tekstu Milovana Vitezovića, režirati Milan Karadžić. Gajović će igrati Vukana.
Igrao je i u filmu “Poslednji strelac”, akcionom trileru čija premijera se očekuje u januaru.
“Čitao sam na Internetu da treba da se snima film ‘Poslednji strelac’, kad jednog dana me zove kolega Miki Krstović. Kaže da je u prilici da može da bira ko će da mu igra mlađeg brata koji je sveštenik pa da me pita hoću li da igram. Odmah sam prihvatio. I tu je trebalo da plačem. Ma nije problem, sad me krenulo i mogu slobodno”, sa osmijehom kaže Gajović koji treba da se penzioniše za godinu i po.
Već je napravio planove.
“Drago mi je što ću uskoro u penziju. Zadovoljan sam učinjenim, iako je moglo još. Uvijek može više. Kad vidim ovu djecu koja tek počinju, šta ih sve čeka, bolje mi je sa odem. I zbog još jedne stvari mi je drago - u Beogradu je takva gužva da ne možeš više ni pješke da ideš, a ne kolima. Popelo mi se na glavu sve to. Kad odem u penziju idem iz Beograda. Eto me u Nikšiću i na moru”.
Bonus video:
