Živimo u medijacentričnom svijetu, sa svih strana okruženi informacijama. Da ne bismo bili izmanipulisani, moramo da budemo medijski pismeni, poručuje u razgovoru za “Vijesti” dr Violeta Kecman, docentkinja na Visokoj školi za komunikacije u Beogradu.
Ona je autorka knjige “Medijska pismenost i kritičko mišljenje” koja je nedavno predstavljena u Podgorici, na Internacionalnom sajmu knjiga, a sa promocije nosi lijepe utiske, s obzirom na to da je pokrenuta komunikacija, ali i da je većina posjetilaca praktično slučajno tu završila.
“Knjiga je namijenjena svima koji žele da saznaju nešto više o mogućnostima odbrane od medijske manipulacije kroz obrazovanje”, jasno kaže autorka.
Ona u razgovoru za “Vijesti” komentariše i vezu između medijske pismenosti, kritičkog mišljenja i kulture i umjetnosti, ali i sistem obrazovanja.
“Obrazovali smo se da budemo heroji. Mnogi su postali zastrašeni, neosjetljivi i nedostupni. Kao da je od svih ciljeva obrazovanja i umjetnosti ostao neispunjen baš onaj najvažniji, ključni za ljudsko dostojanstvo, toliko puta prepisan u raznim reformama obrazovanja u balkanskim državama posljednjih trideset godina - kritičko mišljenje. Pitanje je mogu li aktuelna školska lektira i popularna kultura da se odupru izmijenjenoj kognitivnoj i društvenoj stvarnosti današnjih mladih ljudi, podstičući ih na razmišljanje o besmislu viševjekovnog kretanja klatna od trpljenja do činjenja nasilja”, kaže ona i o svemu govori detaljnije.
Kakvi su utisci sa promocije knjige u Podgorici i šta mislite zbog čega je ova knjiga važna i za crnogorsko društvo, da li zbog nečega posebno?
Kvalitet jedne promocije knjige mjeri se radoznalošću posjetilaca i brojem kupljenih knjiga nakon promocije. Stekla sam utisak da je nemali broj posjetilaca Sajma slučajno čuo razgovor o knjizi i odlučio da događaj isprati do kraja. Prema pitanjima koja su se po završetku čula i činjenici da mi je jedna gospođa nakon promocije srdačno mahala kupljenom knjigom na parkingu, rekla bih da smo uspjeli da posjetiocima približimo značaj kritičkog mišljenja i medijske pismenosti danas. Hvala profesorima Vuku Vukoviću i Janku Ljumoviću za podršku, kao i Sekretarijatu za kulturu i sport, na čiji poziv sam se odazvala.
Knjiga “Medijska pismenost i kritičko mišljenje” važna je jer osvjetljava osjetljive tačke u procesu demokratizacije i ozdravljenja društva - preispitivanje odnosa vlasništva i medija, sposobnosti da kritički tumačimo informacije, spremnost da razmatramo sopstvena uvjerenja i mijenjamo ih, ukoliko su neutemeljena. Na promociji u Podgorici ljudi su željeli da čuju više o odnosu kulture sjećanja i kritičkog mišljenja. U pjesmi “Potres” Sima Pandurović bolno ponavlja jedan stih: “Higijena nesećanja vida…” Potreba da se iznova sagleda kolektivna prošlost i pocrta odgovor na pitanje: Ko jesmo?, u osnovi je odbrana pred nerazumijevanjem djelovanja kolektiva u sadašnjosti. Ta oluja informacija koja dolazi iz medija o nama samima i svijetu čiji smo dio, anestezira nas od uvida u to ko jesmo, za šta smo kadri i za šta nismo.
Istakli ste više puta da “medijska pismenost nije samo čitanje i slušanje vijesti ili bilo kog medijskog sadržaja”. Sa druge strane, šta biste rekli da medijska pismenost jeste i zbog čega nam je važna danas?
Prvi i najvažniji korak je osvijesti činjenicu da medijski sadržaji ne dolaze samo iz novina, sa radija i televizije, već i putem Interneta - preko društvenih mreža, raznih aplikacija, u podkastima, svuda odakle se informacija usmerava ka javnosti. Medijski ste pismeni ako zapažate da vijest od javnog značaja neki mediji jesu prenijeli, dok drugi nisu, ukoliko umijete da odgovorite na pitanja zašto baš određeni mediji jesu o tome izvijestili, a drugi ne. Medijski pismen pojedinac istovremeno percipira i preispituje sadržaje sa kojima se sreće u medijima - provjerava informacije prateći različite izvore, prepoznaje mehanizme kojima vlast preusmjerava pažnju sa važnih problema u društvu na nevažne, uviđa da mnoštvo nebitnih informacija u medijskom sadržaju doprinose zanemarivanju argumenata i slabijem razumijevanje opšte slike. Onaj ko je medijski pismen razotkriva taktiku stvaranja problema tamo gdje ga nema, znajući da kontinuirano ukazivanje u medijima na egzistencijalnu ugroženost, spoljašnje i unutrašnje neprijatelje i ekonomsku krizu doprinose lakšem prihvatanju ograničavanja slobode kretanja, razvijanju mržnje prema pojedincima i društvenim grupama, kao i uvjerenju da je u kriznoj situaciji trpljenje jedino realno rješenje, jer uvijek “može biti i gore nego što jeste”. Istovremeno, medijski pismena osoba u stanju je da prepozna proračunato raspirivanju sukoba na drugom polju, kako bi se zanemarilo žarište problema, dešifruje manipulaciju emocijama, jer zna da se korišćenjem emocionalno sugestivnih fotografija i video-snimaka potiskuju mehanizmi kritičkog mišljenja, podstiče nesvjesno reagovanje i prihvatanje nametnutog narativa.
Ove kvalifikacije medijski pismenog pojedinca samo su prividno teško dostižne. Suština je u sučavanju sa činjenicom da su sve medijske poruke poslate sa određenom namjerom i da pred svakom treba postaviti pitanja: Ko je poslao ovu medijsku poruku i zbog čega? Kome je ona namijenjena? Koju idelogiju i životni stil ona ističe? Čime je poruka privukla moju pažnju? Na koji način bi ostatak javnosti reagovao na istu poruku? Živimo u medijacentričnom svijetu, sa svih strana okruženi informacijama. Da ne bismo bili izmanipulisani, moramo da budemo medijski pismeni.
U kakvoj su vezi medijska pismenost i kritičko razmišljanje?
Kritičko mišljenje je alat za medijsku pismenost. Ono je pojam višeg reda - i u epohama prije prvih medija, kritičko mišljenje je bilo dragocjena, nekad i opasna kompetencija.
Kritičko mišljenje nije urođena intelektualna operacija. Može se uspostaviti u adolescenciji, s pojavom apstraktnog mišljenja, i cjeloživotno se unapređivati, ali i zapostaviti i potisnuti. Njegov kvalitet određen je dubinom ispitivanja određenog sadržaja koja, pored intelektualnog kapaciteta pojedinca, zavisi i od iskustva i znanja iz te oblasti. Pojedinac s razvijenim kritičkim mišljenjem postavlja pitanja i ukazuje na ključne probleme, formulišući ih jasno i precizno, prikuplja i procjenjuje relevantne informacije koristeći apstraktne ideje, kako bi ih efikasno protumačio, obrazlaže i iz održive argumentacije izvodi zaključke dolazeći do rešenja, proverava validnost rješenja prema relevantnim kriterijumima i standardima, razmišlja nezavisno od stereotipa i predrasuda, ne izbjegavajući ni alternativna rješenja problema, preispituje sopstvene pretpostavke, implikacije i posljedice ranijih zaključaka i rješenja. Takođe, onaj koji kritički razmišlja u stanju je da efikasno komunicira s drugima u pronalaženju rješenja za složene probleme.
Prisustvo i nivo razvijenosti kritičkog mišljenja prepoznaje se po načinu na koji se razmišlja o stvarnosti - globalnoj, individualnoj, kulturnoj, ekonomskoj, socijalnoj i političkoj.
Kome je namijenjena ova knjiga i kako je čitati? Pored toga, koliko je kritičko mišljenje važno zapravo za društvo i demokratiju, ali i u borbi protiv propagande, lažnih vijesti, manipulacije i slično?
Knjiga “Medijska pismenost i kritičko mišljenje” namijenjena je svima koji žele da saznaju nešto više o mogućnostima odbrane od medijske manipulacije kroz obrazovanje. Ova knjiga je podrška roditeljima adolescenata, nastavnicima u srednjoj školi, univerzitetskim profesorima i studentima medija, dramskih umjetnosti, psihologije, pedagogije i sociologije, kreatorima obrazovnih i medijskih politika, kao i autorima udžbenika i pomoćnih didaktičkih sredstava u nastavi.
Izuzetno je važno podsticati kritičko mišljenje adolescenata, jer upravo oni postaju biračko tijelo, spremni ili nespremni dobijajući određenu političku moć. Istraživanja pokazuju da se stavovi i uvjerenja utemeljuju u mladosti, a da se u kasnijim godinama teško mijenjaju. Kritičko mišljenje se potvrđuje u promišljanju o socijalnim i političkim okolnostima koje oblikuju našu stvarnost, razmatranju djelovanja socijalnih i političkih činilaca i njihovog uticaja na naša stanovišta, analizi odnosa moći i ljudskih djelovanja, ali i utvrđivanju uzroka izostajanja društvenog aktivizma i odgovornosti.
Može li i kako kritičko mišljenje da se razvija kroz umjetnost i kulturu?
Ukoliko je kritičko mišljenje zasnovano na sebičnim ciljevima i ako je pragmatično, manifestovaće se u manipulaciji idejama u sopstvenu ili korist neke interesne grupe. Na taj način ostvareno, kritičko mišljenje predstavlja intelektualnu manu. Kada se zasniva na intelektualnom integritetu, ideji dobrote ili opšteg interesa, ono podrazumijeva intelektualnu operaciju višeg reda i etički je uzorno.
Oni koji kritički misle imaju kapacitet da osvešćuju druge i unapređuju društvo. Istorija potvrđuje da su u svim represivnim sistemima umjetnici s posebnom pažnjom ispraćeni kao potencijalno opasni i subverzivni članovi zajednice.
Kroz pozorište, književnost, film možemo spoznati okolnosti i stvarnost u kojoj živimo, a možda onda na osnovu toga i odrediti stav prema određenim pojavama. Koliko su ovi aspekti važni za razvoj tumačenja svijeta oko sebe, ali i za medijsku pismenost, te kritičko mišljenje?
Književnost, pozorište i film nam potvrđuju da je oduvijek bilo heroja, nasilnika, dželata i doušnika. Kritičkim promišljanjem stvarnosti pojedinac se protivi poremećenom poretku koji ga okružuje. Uprkos mržnji Osmanlija prema hrišćanima, Andrićev turski vezir Mehmed-paša Sokolović uspijeva da se mostom oduži zavičaju. Junak Miloša Crnjanskog, Vuk Isakovič, osjeća bezdano ništavilo i prazninu života, ali ne odustaje od potrage za okončanjem lutanja kolektiva. Kočićev David Štrbac iskreno i strasno ljubi istinu i slobodu, neustrašivo staje pred moćnika austrijske vlasti, iako je “prezren i gladan kao pas”. Duboka dilema vladike Danila trebalo je da probudi kritičku svijest i podstakne kritičko mišljenje. Obrazovali smo se da budemo heroji. Mnogi su postali zastrašeni, neosjetljivi i nedostupni. Kao da je od svih ciljeva obrazovanja i umjetnosti ostao neispunjen baš onaj najvažniji, ključni za ljudsko dostojanstvo, toliko puta prepisan u raznim reformama obrazovanja u balkanskim državama posljednjih trideset godina - kritičko mišljenje. Pitanje je mogu li aktuelna školska lektira i popularna kultura da se odupru izmijenjenoj kognitivnoj i društvenoj stvarnosti današnjih mladih ljudi, podstičući ih na razmišljanje o besmislu viševjekovnog kretanja klatna od trpljenja do činjenja nasilja.
Šta ima najviše uticaja na naša društva, prvenstveno na mlade i njihovu moć rasuđivanja, odlučivanja, kreiranja, ali i kritike i bunta, te mapiranja problema i slično?
Esencijalni element medijskog sadržaja koji podstiče kritičko mišljenje je poetski stilizovana kritika društvenog konteksta. Sa tim elementom strukturiran medijski sadržaj angažuje, pokreće i obavezuje. Humor ostvaren ironijom i satirom, kao izražajnim oblicima društvene kritike, posljedica je namjere da se komičnim sredstvima postigne ravnoteža u odnosu na tragično ukupnog konteksta. Ovaj zaključak izveden je iz rezultata empirijskog istraživanja, koje je predstavljeno u knjizi “Medijska pismenost i kritičko mišljenje”. Utvrđeno je da konzumiranje satiričnih medijskih sadržaja, poput igranog filma “Majstori, majstori” Gorana Markovića ili TV emisije “24 minuta sa Zoranom Kesićem”, podstiču kritički stav i kreativnost adolescenata pri pisanju eseja, raznovrsnost leksike i njenu precizniju upotrebu, što je jedna od odlika kritičkog mišljenja. Estetizovana kritika podstiče kritiku. Ovaj rezultat istraživanja može se smatrati značajnim za uspostavljanje obrazovnih politika i kreiranja strategija.
U kom smjeru se krećemo i na čemu bi trebalo dodatno poraditi?
Polazište u razvijanju medijske pismenosti treba da bude etička dimenzija - razlikovanje dobra i zla u stvarnom svijetu, isticanje značaja istine, plemenitog ponašanja, uvažavanje potreba drugih ljudi, njegovanje humanističkih ideja. Čvrsto uspostavljena moralna načela obezbijediće moralno ponašanje, nezavisno od tehnološkog konteksta istorijskog trenutka. Obrazovanje je provjereno siguran put za razvijanje kritičkog mišljenja i svih oblika pismenosti.
Medijski sadržaj je oblikovan prema mjeri čitalaca
Kazali ste ranije da su čitaoci “istovremeno konzument, ali i sredstvo i cilj tog medijskog sadržaja”... Na koji način i da li je to uvijek očigledno? Uz to, rekli ste i da je važno znati ko je pošiljalac neke poruke... Koliko pošiljalac igra važnu ulogu u medijskoj pismenosti?
Svi medijski sadržaji upućeni su sa određenim ciljem određenoj ciljnoj grupi kao konzumentima. Medijski sadržaj je oblikovan prema njihovoj mjeri: sklonostima, željama, slabostima… Ta ciljna grupa je istovremeno i sredstvo za dalje djelovanje pošiljaoca medijskih poruka. Informacije o pošiljaocu otkrivaju njegove namjere. Zbog toga je važno poznavati izvor - znati odnos medija i vlasništva, načine finansiranja medija i uređivačku politiku. Kad govorimo o novim medijima, svemu onome što se medijski predstavlja putem Interneta, važno je znati da broj pregleda donosi pošiljaocu poruke profit, da influenseri reklamiraju određene proizvode i potrošački životni stil.
U Crnoj Gori i Srbiji eksploatisan pojam medijske pismenosti
Šta biste rekli, na kom nivou se nalaze medijska pismenost i kritičko mišljenje u državama regiona i zbog čega?
Odgovornost odraslih prema djeci i adolescentima prepoznaje se u obrazovnim politikama. Države u kojima se više radilo na sigurnosti građana i demokratizaciji društva, pokazale su veću spremnost za sistemsko bavljenje medijskom pismenošću i kritičkim mišljenjem građana.
Tendencija u obrazovnim sistemima Zapada je uvođenje medijske pismenosti kao cilja nastave nastavnih predmeta koji nisu neposredno usmjereni na obrazovanje o medijima, kao što su: maternji jezik, književnost, društvene nauke, čuvanje zdravlja i umetnost. Kao obrazovni sistemi u koje je najuspješnije implementirana medijska pismenost u svijetu, pokazali su se sistemi srednjeg obrazovanja Kanade, Velike Britanije, Australije i Finske.
U regionu je na tom polju najdalje otišla Slovenija. Korjenita reforma obrazovnog sistema ‘90-ih godina donijela je uvođenje medijske pismenosti u osnovno i srednje obrazovanje. Kao samostalni predmet, medijsko obrazovanje implementirano je u kurikulum za sedmi, osmi i deveti razred osnovne škole. Značajno je i uvođenje kursa Odgoj za medije (Medijska vzgoja) na nastavničke fakultete u Ljubljani (Fakultet za društvene nauke, Pedagoški fakultet). Program kursa podrazumijeva uspostavljanje i jačanje kompetencija budućih nastavnika za analizu i produkciju medijskih poruka kroz nastavne sadržaje.
Što se Crne Gore i Srbije tiče, čini mi se da je više ekspolatisan sam pojam i činjenica da je proces evrointegracija podrazumijevao veće prisustvo medijske pismenosti među ciljevima nastave, nego što je nešto u praksi zaista urađeno. Mnoga dokumenta potvrđuju da su realizovani projekti, održane obuke, tribine i stručni skupovi na temu medijske pismenosti, ali da li smo postali medijski “pismenije” društvo? Ključno pitanje je da li su državi potrebni građani koji kritički promišljaju o medijima, da li se vlast i drugi centri moći spremni na preispitivanje i procjenu od strane građana u javnom diskursu.
Bonus video:
