Tragovi prošlosti na zidovima jedne od ruiniranih željezničkih stanica duž nekadašnje (za mnoge i nikad prežaljene) pruge Nikšić-Bileća, podstakli su likovnog umjetnika Darka Karadžića na preispitivanje društveno postavljenih ili porušenih temelja na osnovu kojih gradimo budućnost. U tome je pronašao i ideju za svoj autorski rad “Željezničke tuge” kojim je upotpunio postavku Paviljona Crne Gore na nedavno završenom Bijenalu arhitekture u Veneciji.
Kustos Paviljona Crne Gore Zoran Lazović , postavku na 18. Međunarodnoj izložbi u Veneciji, na temu “Laboratorija budućnosti”, koncipirao je sa oko 150 radova 52 autora iz naše zemlje i svijeta. Njegov poziv iznenadio je Karadžića koji je, kaže, pokušao u najkraćem periodu da realizuje novi rad.
“Poziv da predstavim svoj rad na Bijenalu je velika čast i zahtijeva ozbiljan pristup i odgovornost. Trebalo mi je malo više vremena da prihvatim poziv, prije svega zbog kratkog roka, ali i zbog bojazni da neću uspjeti da izvedem rad koji će biti na visini zadatka i odgovarati renomeu ovakvog događaja. To je bio i čudesan susret, baš tu u Veneciji, sa svijetom iz kojeg sam otišao, prije više od tri decenije, vozom sa nikšićke željezničke stanice. Sjećanje na taj krajolik je izraženo kroz ovaj rad. Nije ni slučajno što je to bila ljetnja avgustovska noć”, priča Karadžić koji je kao odgovor na poziv da bude dio crnogorske postavke, ali i odgovor na temu Bijenala kreirao “Željezničke tuge”.
“Tražeći vezu rada sa temom Bijenala koja je okrenuta ka budućnosti, pronašao sam neke moje fotografije od prije petnaestak godina, a koje prikazuju tragove prošlosti na zidovima jedne od željezničkih stanica u raspadanju duž bivše pruge Nikšić-Bileća. Tako sam došao na ideju da posvetim moj projekat očuvanju arhitektonske i istorijske baštine... Kakvi su nam ti temelji takve su nam i perspektive”, priča umjetnik...
Bez obnove i poštovanja prethodnih graditelja, na čijim temeljima je, naglašava on, i naša budućnost, teško je vidjeti budućnost ili išta učiniti održivim.
Kritičarka Nina Živančević u tekstu “Željezničke tuge (šetanje sa Darkom Karadžićem)” dodaje da je Karadžić prije nekog vremena obišao devet napuštenih željezničkih stanica u Crnoj Gori, na nekadašnjoj pruzi Nikšić-Bileća, kuda je prolazio popularni voz “Ćiro”.
“Pored naizgled zapuštenog izgleda stanica, umjetnik je u njima pronašao tragove života. Ili, bolje rečeno, zagrobnog života u čekaonicama stanica, kao i na njihovim poluokrečenim zidovima i plafonima. Na čvrstim kamenim zidovima živi patina, kao znak da je život ovdje bujao, ali je iznenada nestao, avaj, ugasio se, prednost ne-životu, zagrobni život ili pak nekom čudnom razvoju svega što obični ljudi nazivaju smrću”, piše Živančević.
Njegov projekat se sastoji od video rada i instalacije i zamišljen je kao rad velikih dimenzija u potpuno zamračenom prostoru sa trodimenzionalnim zvučnim efektom gdje je posmatrač uronjen u nadrealan i senzibilan prostor, u jednu vrstu fantazmagorije, sna, a čiji je i sam dio, objašnjava Karadžić.
“Otuda i potreba za monumentalnošću. Međutim, rad sam morao redukovati i prilagoditi prostornim i tehničkim mogućnostima. Instalacija naizgled nema nikakvo uporište u stvarnosti i jedna je vrsta himere sačinjene od elemenata sasvim suprotne prirode, kako u formalnom tako i u simboličkom smislu: fluorescentno vlakno i ultraljubičasto, crno svjetlo naspram ručno pravljenih grudvi od pijeska i kreča. Video rad je linijska kompozicija gdje se naizmjenice pretaču elementi prošlog i sadašnjeg, figurativnog i apsrtaktnog, monohromatskog i hromatskog. Prelazi traju dugo tako da to dovodi do jednog novog konfuznog stanja, iluzije, fatamorgane (mirage). Zvuk vjetra u pozadini ima za ulogu da odredi prostorno-vremenski okvir za ovu utopijsku viziju svijeta”, priča Karadžić predstavljajući “Željezničke tuge” u kojima Živančević vidi još mnogo toga...
“Od pamtivijeka do danas umjetnici i filozofi pokušavaju da ostvare jedinstvenu cjelinu u svom viđenju života i umjetnosti. Devedesete su bile svjedok kolapsa jednog od najambicioznijih političkih projekata tog vijeka, multinacionalne i multietničke Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ta tragedija je veliki dio ovdašnjih umjetnika gurnula u egzil i učinila ih žrtvama koje su na različite načine pokušavale da kroz umjetnost izliječe svoja sjećanja i prežive bol. Darko Karadžić je rođen i odrastao u Crnoj Gori, ali se nakon raspada Federacije preselio u Pariz, gdje svojom umjetnošću pokušava da plati emocionalni i psihički danak izazvan pomenutim gubitkom. Kroz umjetnost pokušava da se pozabavi osjetljivim temama poput gubitka zavičaja, gubitka identiteta, gubitka pamćenja i (ili) psihogeografskog pejzaža, što smo imali prilike da vidimo u njegovoj postavci ‘Željezničke tuge’”, navodi ona.
S obzirom na to da je Bijenale nedavno završeno, može se očekivati da pripreme za naredno već počnu, pa u tom kontekstu Karadžić naglašava da bi bilo poželjno pronaći novi, atraktivniji prostor, zarad što boljeg predstavljanja Crne Gore i samih umjetnika.
“Nadam se da će na sljedećem Bijenalu Crna Gora biti prestavljena u većem i izazovnijem prostoru kao što je ‘Arsenal’ koji je srce bijenala gdje je i posjećenost veća i gdje bi vrijedjelo staviti akcenat na vizuelnu konceptualizaciju postavke... Nadam se i da će Crna Gora više ulagati u obnovu zapuštenog i brinuti o svom kulturnom nasljeđu”, poruka je umjetnika.
Komentarišući crnogorsku postavku, Karadžić kaže da tema “Laboratorija budućnosti”, odnosno “Mirages of the future”, otvara velike mogućnosti autorima.
“Umjetnici mogu na razne načine da pruže svoje viđenje budućeg, gdje se ujedno podrazumijeva valorizacija prirodnih resursa, povratak tradicionalnim vrijednostima, briga o životnom prostoru i kulturnoj baštini, kao preduslov za jedini mogući način trajnijeg opstanka životne sredine i bolje organizacije društva” kaže on i ocjenjuje da radovi koji su prikazani na izložbi u dobroj mjeri daju odgovore na te teme.
“Što se tiče same postavke, mislim da je u relativno malom prostoru uspješno prikazan veliki broj radova različite prirode. Katalog po svojoj sadržini i dizajnu odgovara visini ove manifestacije”, dodaje Karadžić.
On sumira impresije iz Venecije koja mu je poznata kroz Bijenale umjetnosti, što se nakon Bijenala arhitekture promijenilo...
“Veneciju sam poznavao isključivo u svjetlu Bijenala umjetnosti, tako da nijesam imao unaprijed izgrađenu sliku te manifestacije, kao ni prirode radova i načina na koji se oni predstavljaju u istim prostorima u kojima se odvija i likovna verzija manifestacije. Pa i sam grad je jedan veliki arhitektonski spomenik, otvoreni muzej koji svjedoči o neraskidivoj vezi između arhitekture i umjetnosti gdje često granice ni ne postoje. Ovo je za mene bila prilika da, za razliku od prethodnih puta, steknem kompletan doživljaj i viziju o ulozi arhitekture u istoriji, u organizaciji društva u svim njegovim aspektima. Iznenadila me je određena sličnost, naročito u scenografiji i nekim od prostornih radova, odnosno instalacija, sa onim što je karakteristika Bijenala umjetnosti”, priča Karadžić o svom doživljaju Bijenala arhitekture.
Dalje dodaje i da su u postavci prisutne tendencije i izazovi pred kojima se savremeno društvo nalazi, a među nekima koje izdvaja i prepoznaje kao najupečatljivije su klimatske promjene, zagađenost životne sredine, ugroženost i izumiranje biljnog i živitinjskog svijeta...
“Mnogi od prestavljenih radova su istraživanja u tom pravcu, pokušaj da se popravi ono što je posljedica prebrze industrijalizacije, urbanizacije i pretjeranog komfora. A tu je i potreba za stalnim preispitivanjem i traženjem trajnih rješenja”, kaže Karadžić.
Djeluje da je rad “Željezničke tuge” odjek utihnulog života i piska lokomotive koja će fascinantnim vijugavim predjelima iza zidina tvrđave “Onogošt” zamaći oku negdje u dalekim glavicama čuvene prugom Nikšić-Bileća, ali je i opomena na važnost čuvanja i njegovanja onoga što je izgrađeno i ostavljeno budućim generacijama, dok svojim stvarnim stanjem podsjeća na stvarnost i realnost koju živimo ili smo proživjeli. Pored brojnih pitanja, ovaj projekat svakako donosi i ideju o predstavljanju autora u zemlji iz koje potiče, možda i u rodnom gradu...
Karadžiću nova nagrada salona “Novih realnosti”
Darko Karadžić je rođen 1965. u Nikšiću. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1991. godine od kada živi i radi u Parizu i Normandiji.
Karadžić se bavi skulpturom, slikarstvom, grafikom, instalacijom i raznim drugim medijima, a izlagao je samostalno i na grupnim izložbama u Jugoslaviji, kasnije i u Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Islandu, Brazilu, Holandiji, Njemačkoj, Kini...
Iako ga je iznenadio poziv Zorana Lazović da se predstavi na Bijenalu arhitekture, ističe da arhitektura ima utcaja na njegov likovni izraz, što se vidi i na djelima čiji je autor.
“Za mene je bilo iznenađenje, samim tim što nijesam arhitekta, kad sam dobio poziv od Zorana Lazovića, koga znam od devedesetih godina prošlog vijeka iz njegovih pariških dana, da učestvujem na Bijenalu arhitekture. U trenutku nijesam imao nikakvu ideju na koji način se mogu uklopiti i prilagoditi moj likovni rad tom projektu, prije svega, zato što nijesam arhitekta. Na studijama sam, u okviru istorije umjetnosti, izučavao istoriju arhitekture. Kasnije sam radio na restauraciji i realizaciji vitraža, mozaika i na sličnim projektima. Sarađujem i družim se sa arhitektama tako da mi taj svijet nije nepoznat. Interesovao sam se za radove Van der Lana, Korbizijea, Fibonačija…, koji su uticali na moj likovni izraz”, navodi Karadžić.
Pored brojnih drugih priznanja, Darko Karadžić je krajem oktobra dobio prestižnu nagradu fondacije Tejlor (Fondation Taylor) za skulpturu. U pitanju je najznačajnija nagrada na salonu “Novih realnosti” (Realites Nouvelles). Zapažene nastupe na ovom salonu Karadžić je imao i ranije i bivao nagrađen...
Salon “Nove realnosti” sa radom je počeo poslije Drugog svjetskog rata, 1946. Internacionalnog je karaktera i okuplja najeminentnije umjetnike iz cijelog svijeta koji su orijentisani na apstrakciju u bilo kom vidu likovne umjetnosti.
Bonus video:
