Umjetnički sistem u Crnoj Gori i na Balkanu manje je korumpiran, kontaminiran i ukazuje više poštovanja prema autorima nego što je to slučaj u Italiji, gdje je nemoguće živjeti od umjetnosti koja se kao profesija i ne prepoznaje.
To u razgovoru za “Vijesti” kaže Andrea Sbra Perega, čija je izložba slika kolaža “Odredišta u pokretu” otvorena u Podgorici u Modernoj galeriji.
Svoja zapažanja vezana za odnos ljudi i okoline, prvenstveno grada, ali i o globalizaciji i sadašnjem trenutku, Sbra Perega iznosi kombinujući ulje na platnu, sprej i kolaž. To daje posebnu živost i nerv izložbi u Podgorici koja je preuzela zidove bijelog prostora i okupira i posjetioce, šireći autorova promišljanja i stvarajući energičan svijet urbanog pejzaža, na koji je nemoguće ostati ravnodušan.
Vibrantna umjetnička djela pružaju drugačiji doživljaj onih prometnih, tranzitnih, naizgled usputnih mjesta, u čemu Sbra Perega krije posebnu simboliku, budeći pitanja i preispitivanja, ali i emocije, sve u erupciji brzih boja života. Inspirisan putovanjima i svijetom u kojem stvara, čovjekom kao epicentrom, autor daje drugačiji odgovor na zadati tempo života.
“Postoje mjesta, kao što su unutrašnji djelovi željezničkih stanica, podzemnih stanica, aerodroma i trgova, koje je sociolog Mark Ože definisao kao glavna “ne-mjesta” u gradu, sa velikim kretanjima i tokovima ljudi koji se ne sretaju baš svakog dana... Kroz paletu boja ekspresionističkog nadahnuća, prikazane figure izgledaju kao bez identiteta i uronjene u samoću koju određuje kratki prolaz između staza i eksterijera. Kroz slikarstvo opisujem koncept brzine koji proizilazi iz ritma našeg vremena, koristeći metropolitanski pejzaž koji sam prethodno lično posjetio i fotografisao. Na platnu prikazujem svoje iskustvo neumornog putnika. Moja umetnička djela imaju za cilj da prikažu sadašnjost i budu njen aktivni dio, uranjajući u ritam društva, prevazilaze rezultat rada samo u studiju”, naveo je Sbra Perega o svom radu.
U razgovoru za Vijesti on prenosi utiske sa izložbe u Podgorici, ali i impresije iz Crne Gore i Balkana, priča o umjetnosti, položaju umjetnika, Crnoj Gori i Italiji, globalizaciji, putovanjima, svojim planovima...
Kakve utiske nosite iz Crne Gore i izložbe kojom ste se predstaviti u Podgorici?
U suštini, u Crnoj Gori sam bio na umjetničkoj rezidenciji “Ode to Life” 2017. godine. Na poziv vašeg multimedijalnog umjetnika Damira Murseljevića proveo sam ovdje jednu sedmicu. Tom prilikom sam, pored umjetnika, upoznao ljude iz Ambasade Republike Italije u Crnoj Gori. Kada su me nedavno kontaktirali i pitali da ponovo dođem i samostalno se predstavim u Podgorici i Crnoj Gori bio sam počastvovan i moj odgovor je odmah i definitivno bio potvrdan. Imao sam uvid u prostor, a na osnovu toga sam i izabrao, odnosno selektovao radove.
Sva djela su dio projekta na kojem radim otprilike od 2017. godine, pa do danas. Nakon što sam pogledao prostor i odabrao neke radove, u dogovoru sa kustoskinjom sam izabrao najbolje koji će na pravi način ispričati jednu malu priču o svakom pojedinačnom mjestu, jer je svako mjesto drugačije, pa tako i moje slike. Veoma sam srećan i imam samo riječi hvale za sveukupnu realizaciju. Mjesto je veoma adekvatno i dobro, organizacija profesionalna, a momak koji je postavio izložbu bio je zaista profesionalan i predan, pa tako i svi ostali u JU Muzeji i galerije...
Postoje samo dvije slike na ovoj izložbi koje prikazuju isto mjesto, a u pitanju je London, primijetićete te radove na kojima je ista stanica. Sve u svemu, moji radovi, ova izložba i cijeli projekat su zapravo jedna mala priča o putovanju, migracijama i onome što je globalizacija danas.
Kada govorimo o globalizaciji, tu je neminovno i savremeni, urbani život koji se nerijetko dešava u žurbi i zamišljenosti koja je često prisutna na mjestima koja slikate - prometne autobuske i željezničke stanice, aerodromi, pristaništa, ali jednako postoje i neki zastoju poput kratkih pauza tokom te životne šetnje kada stvarno osjetimo život. Da li nam i kakav tempo života globalizacija nameće ili diktira?
To može biti jedno od viđenja globalizacije. Na primjer, ukoliko obratite pažnju na moje slike, vidjećete da ljudi na njima nemaju lice. Na njima su mase, velike grupe, ali zapravo jedni na druge ne obraćaju pažnju. To je jedna od simbolika izostavljanja lica ljudi na mojim slikama, već su svi oni poput neke roze mrlje, poteza četkom... Mislim da to najbolje oslikava način na koji živimo život danas. I da, to je djelimično kritika, moji radovi nose to u sebi i ne bježim od tog konteksta.
Sa druge strane, jednako želim i volim da vidim i prikažem i neku pozitivnu perspektivu na sve to... Ima jedna zanimljiva slika ovdje, na izložbi... Na toj slici nije željezička stanica, već je prikazana luka za brodove. To je luka u Šangaju. Na slici su, kao i u luci prikazani brodski kontejneri. I svi ti kontejneri su puni stvari koje će doći ovdje, do nas, ako me razumijete? I tako smo na neki način (indirektno i bez naše volje) okruženi i pod nekom vrstom invazije svih onih stvari, pojava, navika čije porijeklo i dugoročni uticaj ne znamo. U krajnjem ne znamo odakle dolaze. Isto tako ne znamo ništa ni o ljudima sa kojima čekamo voz, avion ili brod...
Prikazujete ta tranzitna mjesta puna energije. Putovati danas djeluje lakše i dostupnije nego ikada u istoriji. Koliko je to važno za upoznavanje naših sunarodnika u ovom takozvanom Globalnom selu, ljudi i bića sa kojima dijelimo planetu, različitih kultura i tradicija? Koliko je to važno putovati za čovjeka kao iskustveno biće, a koliko za Vas kao umjetnika?
Pa, mislim da se igra promijenila kada je postalo moguće putovati niskobudžetnim aviokompanijama za kartu od oko 30 eura u jednom pravcu. Jeftinija karta za let je svakako pozitivna stvar, jer ljudi mogu mnogo lakše da putuju.
Slijedi li u nastavku neko “Ali”?
Da, postoji “ali”. Ali, nije pozitivan način na koji stvari putuju. Dakle, “zahvaljujući” globalizaciji o kojoj smo govorili, mi danas kupujemo paradajz koji je stigao čak iz Sjedinjenih Američkih Država, umjesto da koristimo domaće resurse i podstičemo naše proizvođaće. Tako da to na primjer nije baš dobro, a tu je i niz drugih faktora, od ekološkog pa dalje. Volio bih kada bismo mogli da se vratimo malo nazad, što je nemoguće... Ali se nadam da ćemo makar malo da usporimo sa svime. Dakle, možda i kada su putovanje bila manje pristupačna, možda su ljudi bili zahvalniji i iskreniji prema tom iskustvu koje stiču... Sada možeš svuda da odeš praktično sa 10 eura i možda zbog toga putovanja više ne cijenimo dovoljno, ne pridajemo im pravi značaj, smisao i svrhu koju istinski nose.
Koliko ste upoznali Crnu Goru tokom spomenute rezidencije i tog proputovanja?
Bilo je stvarno lijepo. Ja generalno mnogo volim region Balkana i mislim da Balkan ima veoma živu kulturnu scenu, mnogo stvari se dešava, radi se mnogo toga na svim poljima, od pozorišta, muzike, likovne umjetnosti, filma, ljudi poštuju umjetnost i umjetnike... I možda, ali možda, postoji još jedna stvar po kojoj je Balkan mnogo bolji u poređenju sa Italijom, a to je što sistem ovdje djeluje manje korumpiran i manje time kontaminiran.
Djeluje Vam da države na Balkanu nijesu korumpirane koliko Italija u kojoj živite?
Ja to ne mogu znati sa sigurnošću, ne znam stvarno, ali mislim da je situacija ovdje, kada je umjetnost u pitanju, donekle bolja i iskrenija nego kod nas.
Italija i Crna Gora imaju više istorijskih veza koje nas čine bliskima, ponajviše zbog naše princeze, a Vaše kraljice Jelene u 20. vijeku, a onda kasnije i drugih linija, od trgovine, putovanja, kulture i tako dalje. Kakvi su ti odnosi danas, kada su društva i sistemi u pitanju?
Italija i Crna Gora neminovno imaju blizak odnos zbog ređine Jelene i duboke korijene međusobnih veza. Iskreno, ja nijesam znao ništa o Crnoj Gori prije nego što sam upoznao Damira. O Crnoj Gori sam čuo mnogo od njega, ponešto i naučio, a kako stvari na međudržavnoj saradnji funkcionišu danas, takođe ne znam... Ali to nije slučaj samo sa Crnom Gorom, takođe o mnogim drugim mjestima nijesam znao ništa, a o mnogima ni danas ne znam.
Kada je umjetnost u pitanju, znamo za one najpoznatije, vodeće, znamo za američke umjetnike, znamo za umjetničku scenu u Berlinu i/ili Njemačkoj, jer je to Berlin, odnosno Njemačka, većina zna za Italiju zbog raznih vrsta umjetnosti... Ali o Crnoj Gori ili regionu Balkana ljudi znaju malo toga i ja na to gledam kao prednost, kao nešto dobro i pozitivno, jer to znači da Crna Gora i Balkan još nijesu postali kontaminirana mjesta... Ne znam da li znate na šta mislim, ali ono o čemu govorim vezano je za dubinski osjećaj, za istinu, iskrenost, dušu, a ne stvari koje su uočljive spolja. Sa druge strane, umjetnički sistem u Italiji je korumpiran. I ne samo u Italiji, već i u Americi, to mogu da kažem jer radim u Njujorku.
Percepcija položaja umjetnosti i umjetnika u Crnoj Gori uglavnom je negativna, tako da ima dvojake efekte kada Vi svojim iskustvom posvjedočite ovako nešto...
Možda Vi u Crnoj Gori ne mislite tako, možda Vas za to nije ni briga za to, ali je meni stalo da to kažem i ja želim da iskoristim ovu priliku da to naglasim. Važno mi je jer će sjutra možda neki ljudi pročitati ovaj naš razgovor i reći Andrea Sbra Perego, kakav majstor, dobar čovjek, dobar slikar, umjetnik, sjajno! Da, to je sve vjerovatno istina, ali zbog svega navedenog ja ne mogu da obezbijedim sebi život umjetnošću. Ja putem svog umjetničkog posla ne mogu da zaradim novac. Dakle, nije sve što izgleda divno i zaista tako. U dubini stvari su drugačije.
S obzirom na to, kako gledate na umjetnost i slikarstvo?
Umjetnost nije moj posao, to je moja strast. Bez umjetnosti i tog rada ja ne bih mogao da živim. Ali isto tako ne mogu ovim da se bavim profesionalno, sistem mi to ne dozvoljava. I u istoj su situaciji i mnogi drugi umjetnici koje poznajem. Ja sam u umjetničkom sistemu već oko 20 godina i poznajem mnoge umjetnike za koje djeluje da uspijevaju da se ovim bave, a zapravo nije tako, jer mnogi od njih rade drugi, dodatni posao kako bi živjeli ili ih finansira porodica i slično. Zaista je teško baviti se umjetnošću kao poslom, bilo gdje, a posebno u Italiji... Na primjer, kome god da kažem da sam dobar građanin koji redovno plaća porez i ako uz to kažem da sam umjetnik, svako će me pitati: Šta još? Čime se još baviš?
Kakvi su Vaši planovi za dalje?
Trenutno čekam vizu za odlazak u Sjedinjene Američke Države, u Njujork. Oni imaju poseban vizni sistem za umjetnike. Tamo se umjetnost prepoznaje kao posao, zanimanje, struka i zbog toga želim da idem tamo da živim i radim.
Vještačka inteligencija može napisati knjigu, ali nikada kao što to može čovjek
Uzimajući u obzir uticaj tehnologije i vještačke inteligencije na umjetnost danas, šta biste rekli, kuda umjetnost i njeni stvaraoci idu?
Za neke umjetnike je to samo još jedan medij. U svakom slučaju, ja nijesam ljubitelj takvog pristupa. Ja cijenim i volim da radim rukama. Ali, mislim da je to kao neka vrsta balona, što se može vidjeti i na primjeru NFT-a. Na svom početku, NFT je bila nova granica umjetnosti. Sada već djeluje kao da su skoro pa gotovi. AI, vještačka inteligencija, nije tako dobra i originalna poput ljudskog uma i slobodnih misli i ideja. Pokušao sam da pitam Chat GPT za nešto što mi je trebalo, ali odgovor koji sam dobio nikada nije bio potpun i 100 odsto tačan. Tako da, ako želite, vještačka inteligencija može da napiše knjigu za pet minuta, ali to nije i nikada neće biti ista knjiga kao ona koju je napisao čovjek. U svakom slučaju, mislim da ove stvari nemaju dug život...
Ako ne mogu da promijenim, onda moram da uradim najbolje za sebe
Mislite da ćete tamo živjeti bolje? Kako poboljšati uslove života i rada u sopstvenoj zemlji?
Siguran sam da je bolje. Ne postoji način na koji bismo mogli da promijenimo ljude koji su odlučili da ostanu i bave se umjetničkim pozivom u svojoj zemlji, jer to nije lako i živjeti od toga nije lako, već naprotiv... Živjeti od umjetnosti je izuzetno teško, posebno ako hoćeš da ostaneš. U Italiji je, rekao bih, situacija duboko pokvarena. Pokušao sam da radim i mijenjam neke stvari u Italiji, ali ako ne mogu uspjeti u tome, onda moram da uradim ono što je najbolje za mene samoga.
Bonus video:
