Vojo Stanić je prepoznatljiv znak Crne Gore....
Mnogo šta se mijenjalo u jednom stoljeću, vlasti i ideologiije, stranke i programi, ambijenti i atmosfere, tenzije raznih vrsta... Jedna tačka je ostala na Škveru u Herceg Novom i jedan prozor, uvijek privlačan, uvijek otvoren. I jedan čovjek i slikar Vojo Stanić, čija aktulenost nije blijedila. Naprotiv, uvijek je zračeća, uvijek aktuelna, orginalna. I tako jedno stoljeće. Atelje i slikar u njemu, otvoren za namjernike, goste raznih profila, državnika kakav je bio Vili Brant i drugi takvog ili sličnog profila, do običnih ljudi, novskih orđinala. Prema kojima je Vojo imao odnos jednak kao prema onima koji su se pokrivali visokim funkcijama i zvanjima. U svakom je gledao čovjeka. U svakom vidio neku vrijednost. Zato su ga ljudi voljeli i vole.
Pred ovim čovjekom i slikarem, zaćutale su sve razlike. Premošćene divljenjem i ljubavlju. Razumijevanjem za sve i svakoga.
Za ovu priliku, prijestiću se nekih detalja, koje sam čuo od Voja ili onih koji su mu bliski, a koji mogu biti zanimljivi zbog ličnosti na koje se odnose i vremena u kojima su se desili. Vojo mi je pričao da je jednog popodneva ili u neko predvečerje, ne mogu se sjetiti vremenske odrednice dana, a ne znam ni datum ni godinu... Bilo je to u vrijeme kada je Đilas planirao kupovinu stana u Herceg Novom, mogle bi to biti šezdeset i neke. Đilas je zakucao na Vojova vrata, sam, želio je da vidi već tada čuvenog slikara i njegove slike, i vidio je, pričali su, Vojo mi nije rekao o čemu, a ni detaljima tog susreta i razgovora.
Sjutradan su Voja pozvali u Centar bezbjednosti Herceg Novi. Insepktor, koji je inače bio veoma ljubazan, pitao je, tačnije konstatovao, da je sinoć kod njega bio Đilas, i pripitao: Kako Đilas kod vas? Vojo je potvrdio Đilasev dolazak, rekavši: Ko god zakuca na moja vrata, biće mu otvoreno, ući će. Tu su stala dalja propitivanja. Inspketor ga je ljubazno otpratio.
Đilas je boravio u Herceg Novom neko vrijeme. Lalić je jedini koji je sa njim javno šetao. Do kupovine stana nije došlo, pa Đilas nije postao stanovnik Herceg Novog. No, to je druga priča. Za ovu priliku dovoljna.
U njegov atelje i njegov dom je dolazio Andrić, Zuko Džumhur. I Zogović jednom navratio, vjerovatno u vrijeme njegovih boravaka kod Lalića. Gledao je pažljivo slike, nije komentarisao... I ko zna još koliko njih. Svakako Veljko Milatović, političari, pisci, slikari. Branko Kukić je dolazio iz Čačka da vidi slike i Voja, pisao duži esej o Vojovom slikarstvu. A kada bismo se god čuli, pitao bi me: kako je Vojo? Dolazili su, a da ja znam: Luko Paljetak, Aresen Dedić, Momo Kapor, Rade Šerbedžija. Lalić bi povremeno navratio, razgledao slike i otišao. Dolazio je Jevrem Brković, dolazili ini. Taj spisak dolazećih je dugačak. A ta činjenica govori o Voju kao slikaru i čovjeku. To dvoje je nekako nerazdvojivo. Jednostavnost i veličina u najljepšem spoju. Samo takav čovjek je mogao da stvori takvo djelo. I da kod svih generacija ima poštovanje i simpatije. Iskonsko i iskreno govore na tim slikama. Otuda taj i takav živi odnos.
Dolazio je Predrag Matvejević, posredovao sam u tom dolasku (neka ovo ne zazvuči pretenciozno!), na povratku iz Budve gdje je imao veče, došao je sa Ljubišom Perovićem, tada našim ambasadorom u Rimu, gdje je Matvejević bio profesor... Pa Bora Ćosić sa suprugom, prilikom jednog boravka u Herceg Novom. Pili su litarski Vranac, Vojovo omiljeno piće. Bio je to srdačan i zanimljiv razgovor dvojice običnih a velikih ljudi i umjetnika, imao sam privlegiju da budem prisutan, da ih slušam.
Kolona i broj u toj koloni je veoma dug, hodočašće koje se nije prekidalo više od pola vijeka, i danas traje...
A sada o jednom nezaboravnom događaju. Mjesec je juli, godina 2002, Vojova izložba u Dubrovniku. Galerija “Trinita” u Palmotićevoj koja izlazi na Stradun. Išao sam sa Brankom Bogavac. Nezabravna, pomalo i nevjerovatna slika. Stradun je pun. Ima se utisak da je na izložbu došao čitav grad. Mnogi nijesu uspjeli te večeri ni da se približe slikama, nemoguće je bilo prići galeriji. To se Dubrovnik digao na noge da oda počast Staniću za njegove slike i pismo, ondašnjem crnogorskom rukovodstvu, kao reakcija na besmislenu ekspediciju na taj grad. To pismo se vjerovatnmo čuva u nekoj od arhiva i ono je svjedok da veliki umjetnici ne mogu pogriješiti. Ta se pamti i ta se broji! Dubrovnik na nogama i Stanićeva izložba u njemu. A Dubrovnik ne ustaje svakome i često na noge!
Na pitanje novinara NIN-a, nakon te izložbe, kako se osjećao, Stanić odgovara: “Kako sam se osećao? Ma imao sam tremu kao glumac. Luko Paljetak mi je otvorio izložbu, tu su bili mnogi dragi ljudi koje nisam video tolike godine i bukvalno sam bio njihov gost dva dana. Odseo sam u hotelu “Lero” i nisu mi dali da potrošim nijedan dinar, da ne kažem evro.”
Tu izložbu sam zapamtio zauvijek. I još jednu: u galeriji SANU u Beogradu. Bila je već otvorena i opet sam bio s Brankom Bogavac, kada smo vidjeli kolonu ljudi koja čeka da uđe u galeriju i vidi Vojove slike.
I jedan detalj: kada je prije nekoliko godina Stanić dobio Trinaestojulsku nagradu za životno djelo (a prije je dobio godišnju), novinar ga je upitao: Je li vam se konačno odužila Crna Gora. Ništa mi nije bila dužna, odgovorio je Stanić. Jednostavno a veličanstveno. Samo veliki mogu tako. Njima niko ništa nije dužan. Oni ne traže, oni daju, a ne očekuju nagradu. Njima je nagrada njihovo djelo.
Dok je to moglo, Vojo je sa svojom barkom tokom ljeta krstario morem mjesec dana, organizujući život u malim uvalama, zalivima. Vođen zvijezdama, dobrotom i prijateljstvom, do Cavtata i do Dubrovnika i prijatelja, velikog maestra, slikara Đura Pulitike.
Gdje je god stigao dočekan je s ljubavlju, što samo može čovjek koji ima toliko ljubavi za ljude. Nikada ni o kom nije rekao ništa loše, ništa ružno. Godine 2016. pravio sam sa Vojom intervju za Radio Herceg Novi, gdje sam bio uposlenik. U svojoj novinarskoj karijeri, prvi put sam nekog snimao tajno. Taj razgovor je trajao gotovo sat i po, a nakon što smo završili, isključio sam kasetofon, rekao da je bio uključen tokom razgovora. Nije se naljutio. Ako će ti koristiti... rekao je. Ovo sam učinio jer sam znao da kod njega pred spravama za snimanje nastupa blokoda. Tada je napravljeno nekoliko fotografija, jednu prilažem za ovaj tekst. A nadam se da je ovaj intervju sačuvan. Mnogo šta je interesantnog tada rekao.
Koliko i gdje, nije važno, na kojoj je tački zemaljske kugle, veliki umjetnik će stvoriti ono što nosi kao dar ljudima... Bilo gdje da je bio Vojo bi stvorio djelo... U ovom slučaju bio je na Škveru, kroz prozor svog ateljea posmatrao univerzum, prenosio ga na slike, čitava galaksija. Rukopis slikan licem svog vremena i onim drugim - licem vječnosti, uporedo.
Na ovoj ljudskoj i umjetničkoj koordinati, dešava se nevjerovatno, sve razlike postaju bliske. Najveći domet ljudskosti i umjetnosti!
(1. februar 2024)
Bonus video:
