Piše: Slobodan Vuković
Davne 1971. godine, tada mlad novinar, kupio sam svoj prvi auto, francuski “sitroen” - Ami 8. Drumovali smo s njim Crnom Gorom. Prvi auto, kao prvo dijete; timario sam ga i gladio, redovno išao na servise. Najbliži “sitroenov” servis, tada, nalazio se u Dubrovniku. I: s proljeća 1972. uputih se u Dubrovnik, ali se prvo spustih do hercegnovskog Škvera kod mojih prijatelja, Nade i Voja Stanića, legendarnog crnogorskog slikara, rođenog 1924. u blizini drevne podgoričke Sat-kule.
Poslije sjajne paste koju je Nada (Vojo ju je zvao Njake), uz obavezni bocun crnog vina na stolu, ka’ i vazda, vrhunski spremila, krenuh za Dubrovnik.
- Idem i ja s tobom! - reče Vojo.
Šetali smo Stradunom, znamenitom šetnicom dubrovačkom; cio ga je Stradun pozdravljao. Ljudi su zastajkivali da se rukuju sa Stanićem. Tada je dogovorio i svoju izložbu u Dubrovniku...
Zatekoh ga jedne prilike na barci, u hercegnovskoj luci, prevrće neke mreže; zaželio se mora. Nekad je barkom plovio čak do Lastova.
Upravo se bješe vratio iz Rima, đe je sa suprugom Nadom boravio dvadesetak dana, koliko je trajala njegova izložba u reprezentativnoj rimskoj galeriji “Đulia”.
- Dobro sam prošao, dosta sam slika prodao - reče zadovoljno Stanić. - Ali, da ti pravo kažem, jedva sam čekao da se vratim u Crnu Goru, da bih slikao. Rijetko crtam, ali sam poželio da slikam, pa sam u Rimu napravio niz crteža iz kojih ću ovih dana praviti slike...
Kako su naglasili rimski likovni kritičari, Stanićeva izložba predstavljala je veliko poetsko iznenađenje; Stanić je veliki radoznalac, uvijek uspijeva da u sliku stavi ljudsko biće...
- Neke motive koje sam “ispucao” nastojim da radim na drugi način - priča mi Stanić. - Zapravo, s više svjetlosti na slikama dobijam nešto drugo. I ranije je bilo svjetlosti na mojim slikama, ali se nije vidjelo odakle ta svjetlost dolazi. Sada se vide sjenke na predmetima mojih slika. Slikarstvo je, vele, baš zato raskošno što vazdan pruža mogućnost za neke pronalaske. Slikam što mi padne na pamet, bez ikakvih predrasuda. Sliku radim jednu za drugom, jer stvarno uživam dok slikam...
Stanovao je na Škveru, u kući u kojoj se rodio katolički svetac Leopold Mandić, koji je u Herceg Novom dobio park sa svojim imenom. Tu je Vojo imao majušni atelje đe je štafelaj jedva mogao da stane.
- Ali - veli Stanić - kad otvorim prozor, i sunce i more uđu u atelje! Ispod prozora, najsmokvija smokva u Novom. Pomalo mi je smetala, ali više komšijama nego meni. Ne znam zašto... Poslije ju je obalila tramontana... Uživam kad slikam; igram se. Pa i oni koji gledaju moju sliku, vjerujem, takođe uživaju. Crtanje nijesam učio. Kad sam došao u Herceg Novi, odmah sam počeo da slikam.
Kad je oblačno, gleda kroz prozor i zamišlja platno kao da slika. To je, veli, izvještio. Izložbe ne planira. Izlaže kad ga neko pozove i organizuje izložbu. Izlagao je u Italiji, Rusiji, Americi, Norveškoj... Talijanski kritičar napisao je nadahnut esej o njemu, naglašavajući da se radi o slikaru velike imaginativnosti koju je obasjala prefinjenost. Stanić je našao nešto čaplinovsko u svojim slikama.
Reći će Vojo da je slikarstvo i neka muzikalnost boja. I ne samo to. Čovjek koji ima neka čula može to da osjeti.
- Ja nastojim da se dobrom slikom odužim - veli Stanić. - Slikajući, uživam da nešto nekome ispričam, nešto što mislim da je zanimljivo, a istovremeno ja zabavljam sebe.
Nakon razornog zemljotresa, 15. aprila 1979. godine, koji je zadesio Crnu Goru, Vojo Stanić se preselio u obližnju kamenu kuću u kojoj i danas živi. Dozidao je neveliku mansardu u kojoj se nalazi njegov atelje s pogledom na more.
Slikar je vidio zemljotres.
- Otišao sam gore, u grad, da kupim novine. Odjednom je zagrmjelo. I mogu reći da sam vidio zemljotres - pričao mi je Vojo Stanić. - Bio sam na čistini i mirno sve posmatrao. Na jednoj kući fasada se uvijala u nekoliko valova. To je nevjerovatno. To je izgledalo nadrealistički. Mislio sam da će se ta kuća prosuti, ali je ostala čitava. Onda je nastalo opšte mlataranje drveća i dimnjaka...
Volio je Vojo na Škveru da posjedi s ribarima i lučkim radnicima, najčešće s Branom Tokiom. Prezime mu niko nije znao; nije bilo ni potrebe.
- Ranije su se ljudi zabavljali tako što su razgovarali; nije bilo mobilnih telefona koji te stalno sjeckaju, kao sad - kaže Vojo. - Pita me drugar, novski oriđinal, Brano Tokio, hoću li da mu budem kum. Ja pristanem. Sestra mu je živjela na Rijeci; imala je desetogodišnjeg sina i ja mu kumujem na krštenju. Kad ga je pop poškropio, mali reče popu, oca ti jebem...
Šetalište Pet Danica. Heroine: Tomaševićeva, Đurovićeva, Kosićeva, Bojanićeva, Popivoda. Padoše u antifašističkoj borbi; da život bude sloboda.
Na kraju šetališta, ili na početku, zavisi s koje strane dolazite, Vojov dom s ateljeom i galerijom u prizemlju. Slikar temperamentan, razgovorljiv, kad priča, “grana” rukama, pa katkad zakači abažur na velikoj stonoj lampi koja mu stoji iznad glave.
Grad sunca, zelenila i mimoza.
Novi grade, sjediš na kraj mora i valove brojiš niz pučinu kano starac na kamen sjedeći... Reče Njegoš.
Živjeli su u Herceg Novom Ivo Andrić, Branko Ćopić, Mihailo Lalić, Dušan Kostić, Stevan Raičković, Petar Lubarda, Miloš Vušković, Aco Prijić, pa i duhoviti Cetinjanin Anđelko Arnautović, koji je s otvorenim kišobranom skakao u more... Uvijek dragi sagovornici. Hodoljubac Zuko Džumhur, divanio bi u Bifeu “Hercegovina”, vazda živahnom i veselom, uz pijacu, đe su vitke Konavoke, donosile svoje proizvode.
Boravio je u Igalu četiri puta Tito. Pozvao na večeru hercegnovske umjetnike, Aca Prijića, Luku Tomanovića, Voja Stanića, Dušana Kostića, Zuka Džumhura...
- Kad dođosmo u Vilu “Galeb”, Zuko se izljubi s Titom i Jovankom; oni su se odranije poznavali - pričao mi je uz osmjeh Vojo Stanić - Svako je za stolom imao svoje određeno mjesto, a Zuko sjede između Jovanke i Tita. Da je bio krevet, Zuko bi legao između njih!
Šćućurene barke na Škveru. Njišu se katarke.
- Sad je moja barka u vlasništvu Ramba Amadeusa. Što će mi. Ne koristim je više - veli korifej crnogorskog slikarstva. - Ovo ljeto sam jedva preživio. Ako preživim ljeto, znam, imam šansu da poživim do idućeg. Volio sam da idem u Gradsku kafanu, ali ne mogu više da se penjem onim stepeništem. Jedno vrijeme gore me vozio taksista, ali sad više ne idem...
Oslabio mu vid.
- Nadam se da ću prije umrijeti nego što potpuno izgubim vid. Ipak čitam; imam neke druge naočare, potpomognem se lupom - kaže mi slavni crnogorski slikar Vojo Stanić. - Pratim štampu. Balša Brković je jedan od najjačih crnogorskih intelektualaca. Ima sve. Redovno čitam njegove kolumne u “Vijestima” subotom, iako se ponekad ne slažem s nekim političkim zaključkom... Balšu znam još kad je bio dijete. Jevrem je dolazio kod mene s Kaćom i dva sina...
Ne ispušta lulu; kad se ugasi, Vojo je, malom, crvenkastom kresalicom, ponovo uždi. Zapali i cigaru.
- Da nijesam pušio, ne bih ovoliko živio - reče uz osmjeh. - Zdravo je pušiti. Pušim od djetinjstva i do sada sam trebao dobiti deset rakova, a sad ga nemam kad dobit. Za večeru pojedem tost sa sirom i popijem čašu vina. Volim barbune; njih je voljela Njake. Ona je lijepo šila. Kad smo bili u Italiji, rasturila bi dućan s pečama, a ništa nije kupila; ja bih je čekao ispred...
Pričamo o slici koju voli.
- Možda je to slika “Nova godina”, a možda i neka druga, ali svakako nije nijedna od onih koje se nalaze u Umjetničkoj galeriji, jer su sve te slike izrađene prije nego što sam stvarno počeo da slikam. Ovo kažem zbog nekih usmenih i opravdanih kritika o tim slikama - veli Stanić. - Ovu sam sliku izradio krajem šezdesetih, odmah iza jedne Nove godine, a i zove se “Nova godina”. Možda sam izabrao kao najdražu tu sliku jer sam je imao vrlo kratko. Možda je zbog toga imam u lijepoj uspomeni. Ta se slika nalazi u Norveškoj, a rađena je uljem na platnu, kao i sve moje slike. Slikam, pravo da ti kažem, što mi padne na pamet, bez ikakvih predrasuda. Jer stvarno uživam kad slikam.
Na svakom platnu mu je čovjek u raznim situacijama. Inspiriše ga publika. Dok radi, Stanić uvijek misli na onog koji će gledati njegovu sliku. Može biti da je slučajno u Herceg Novom.
- Nijesam to izabrao - veli mi Stanić. - Mogao sam, recimo, živjeti i u Šavniku. Ja vjerujem da kada bih živio i u Gusinju, isto bih mislio kao i ovdje, u Novom... A nagrade su apsurd. U slikarstvu ne možeš kategorisati ljude: prvi, drugi, treći. Ako neko dobije nagradu, ostali kao da su izgubili. Dok u sportu nagrade mogu stvarno da stimulišu sportiste, dotle u umjetnosti to može da demorališe umjetnika, a nikako da mu pomogne da stvori umjetnost...
Podsjećam Stanića da na njegovim slikama ima motiva iz kosmosa?
- U pravu si. Poneki čovjek kod mene leti. Stvarno, to se ne može desiti u prirodi. Ali može na slici. Zato to i slikam - pojašnjava slikar. - Poletio bih i sam kad bih mogao. Slike nije zgodno ni objašnjavati. Mogu sliku poslati negdje daleko i ne moram biti pored nje, ako treba da objašnjavam sliku, onda znači da joj nešto nedostaje, da bi bila slika. Ne volim da kažem “moje slikarstvo”, ili “moje stvaralaštvo”, kako kažu mnogi slikari. “Moje slikarstvo” mogu da kažu Matis ili Pikaso koji su ostvarili svoj stil. Iako su to mogli da kažu, oni to nikad nijesu rekli. Oni koji to ne mogu da kažu, stalno to govore. Pojedini slikari patetično poručuju kao da sve zavisi od njihovog slikarstva: “Ja volim ljude, čovjeka...” Pošto sam jedan od tri milijarde ljudi koje oni vole, čitajući to, poželim da im pošaljem telegram i da im zahvalim...
Reče mi, ako bi živio sam na svijetu, ne bi se bavio umjetnošću.
- Umjetničke prirode su one prirode koje inspiriše publika. Umjetnik se uvijek obraća nekome - kaže Stanić. Dok radi sliku, umjetnik stalno misli na onog koji će gledati tu sliku...
Izvadi iz džepa malu, okruglastu džepnu lampu; uperi je u svoj sat... I: ode.
Fijuče bura... Zima je na Škveru.
Bonus video:
