Prije 140 godina u Nikšiću je 16. februara izvedena prva pozorišna predstava. Riječ je o tragediji u pet činova “Slobodarka” Manojla Đorđevića Prizrenca. Ovog 16. februara u Nikšićkom pozorištu, u čast 140 godina trajanja pozorišne magije, biće izvedena tragikomedija Dušana Kovačevića “Kumovi”, u režiji Božidara Đurovića.
Sa režiserom, koji prvi put režira u gradu pod Trebjesom, ali i postavlja Kovačevićeve “Kumove” na sceni u Crnoj Gori, razgovarali smo o predstavi, mentalitetu, humoru koji se rađa iz muke, ali i o tranzicijskim pljuskovima koji i dalje traju, slobodi, vremenu kontroverznih biznismena, siromašnih ljudi i neznanja.
Đurović je u Pragu diplomirao pozorišnu i radio režiju. Stalni je reditelj Narodnog pozorišta u Beogradu, mada već duže od decenije ne režira u matičnoj kući, jer je zbog političke nepodobnosti prećutno postao zabranjeni režiser. Bio je umjetnički direktor Scene Zemun, direktor Drame, pomoćnik upravnika i upravnik Narodnog pozorišta, umjetnički direktor i selektor festivala “Dani Zorana Radmilovića” u Zaječaru i “Glumačkih svečanosti Milivoje Živanović” u Požarevcu. Režirao je u pozorištima u Pragu, Beogradu, Podgorici, Novom Sadu, Kragujevcu, Šapcu, Kijevu...
Bavi se operskom i radio režijom i za rediteljski rad je nagrađivan. Prevodi sa češkog i slovenačkog jezika. Objavio je knjigu prevoda “Bela bolest”, dok je teatrološke eseje objavljivao u časopisu “Scena” i u “Književnim novinama”. Redovni je profesor na katedri za glumu Akademije lepih umetnosti u Beogradu i profesor na Fakultetu primenjenih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu. Režirao je više od 100 radio-drama i radiofonskih djela. Na pozorišnim scenama postavio je brojne predstave poput “Zagonetnih varijacija”, “Bala pod maskama”, “Sumnjivo lice”, “Berače snova”, “Mušice”, “Večere budala”, “Maj nejm iz Mitar”, “Audijencija/Vernisaž”, “Grickanje duše”, “Ludakove beleške”...
Režirao je veliki broj Kovačevićevih djela, “Profesionalca”, “Urnebesnu tragadiju”, “Balkanskog špijuna”, “Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću”, dok je prvi put prije dvije decenije postavio neko Kovačevićevo djelo na sceni beogradskog Narodnog pozorišta. Riječ je o “Sabirnom centru”. Sada su na red došli “Kumovi”, tekst koji je Kovačević pisao za Narodno pozorište, dok je na njegovom čelu upravo bio Đurović, ali zbog, kako bi režiser rekao, nepozorišnih događaja sam pisac je predstavu uradio u Zvezdaru teatru.
Za jubilej komedija svakodnevne tragedije
“Tražio sam za jubilej komad koji u sebi nema te primitivne dnevne politike, koji objedinjuje naše mane, a koji je duhovit, gledljiv i u sebi nema mržnju. Predstava se bavi posljedicama savremenog života i kako se politički procesi i politika manifestuje na duše ljudi. Sve je to ispričano kroz neobičnu priču o reinkarnaciji. ‘Kumovi’ Dušana Kovačevića, kao i svi njegovi komadi, je nevjerovatna priča koju možete da igrate u Japanu, Švajcarskoj, u bilo kojoj uređenoj zemlji. Oni će ga drugačije tumačiti, ali će svi gledati. A njegova posebnost je u dobrom poznavanju mentaliteta i društvenih prilika u kojima živimo i na želji da se spoznaju tegobe, muke i nevolje čovjeka. Zato je Kovačević veliki pisac i, s pravom, zakoniti nasljednik Jovana Sterije Popovića i Branislava Nušića”.
Predstavu je pisac žanrovski odredio kao “komediju svakodnevne tragedije”, i upravo ta odrednica, prema riječima režisera, najbolje govori o kakvoj predstavi je riječ.
“Nema humora bez tuge. Isto tako, o ozbiljnim društvenim problemima je, kada je riječ o umjetnosti, najbolje govoriti kroz humor. Kovačević je smislio božanstvenu priču o posljedicama ljudi koji trpe muke društvenog sistema, tačnije, kako se na ljudsku psihu manifestuje društveni sistem. Da bi tu priču mogao ispričati do kraja, poslužio se budističkom religijom i reinkarnacijom”.
Upravo ta reinkarnacija je Đuroviću dodatno interesantna, jer se već u “Sabirnom centru” bavio kliničkom smrću.
“U ‘Sabirnom centru’ kada se profesor vrati sa onog svijeta, posle kliničke smrti, izgovara jednu čarobnu repliku: ‘Trebalo mi je da umrem da saznam sa kime sam živio’. Nama život prolazi u suštinskom neznanju i nepoznavanju ljudi sa kojima živimo. Naš život se može nazvati iznenađenje jer se sa svima grlimo, ljubimo, stalno govorimo o ljubavi, emocijama, a kako se okrenemo vidimo ili osjetimo da nam je nož upućen ka leđima. Kovačević, kao ozbiljan svjetski dramski pisac, se bavi tim problemima, ali bez trunke mržnje. On čak i negativnosti pokušava da opravda, kao svaki veliki umjetnik”.
Svi Kovačevićevi komadi se veoma kritički odnose prema društvu i Đurović ističe da su uvijek aktuelni, višeslojni, da imaju misaonost i nadasve duhovitost.
“Ta duhovitost omogućava da se i najtragičnije priče ispričaju i da se publika u najboljem smislu zabavi, a da potom kad izađe iz sale, ta predstava tek počinje da živi u njihovim dušama, da postavlja ili otvara mnoga pitanja sa kojima će gledaoci određeno vrijeme živjeti”.
U predstavi igraju Hadži Nenad Maričić, Žana Gardašević Bulatović, Ivona Čović Jaćimović, Nikola Vasiljević i Pavle Bogojević, a režiser kaže da 16. februara publika može da očekuje predstavu koja neće biti dosadna, uvjeren je da nije glupa, a očekuje i da bude duhovita.
“Za mene su njih petoro, pet najboljih glumaca na planeti u ovom trenutku. Ja boljih nemam. Potpuno smo jedni drugima posvećeni, uživamo u radu i samo mi je žao zašto nema više glumaca iz Nikšićkog pozorišta, upravo zbog tog jubileja. Bile su takve okolnosti na koje nismo mogli da utičemo, ali duboko sam uvjeren da će svi glumci dati najbolji dio sebe da ta predstava bude dobra. Tu je i uprava pozorišta, ali i svi ljudi u Nikšićkom pozorištu, koji su uradili sve što su mogli da čitavoj ekipi omoguće da koliko god imamo umjetničke snage i volje u jednom vrlo kratkom periodu uradimo dobru predstavu. Meni je kao reditelju najbitnije da je glumcima dobro na sceni, jer kad je njima dobro, sigurno će dobro biti i publici”.
Iako je, kako kaže, davno prestao da se iznenađuje, rad u Nikšićkom pozorištu za njega je veliko iznenađenje.
“Prevashodno zbog domaćina i njihove vrhunske gostoljubivosti i profesionalnosti, kao i zbog toga što mi je ukazana velika čast da radim predstavu za jedan ogroman jubilej. Ja sam u Crnoj Gori radio vrlo malo, ali radio sam i previše u odnosu na Vlatka Gilića, jednog od najvećih jugoslovenskih filmskih reditelja, čija tri filma Amerika čuva u atomskom sloništu u slučaju kataklizme da ostane za čovječanstvo, a koji 42 godine nije snimio nijedan kadar”.
Tranzicijske grmljavine koje traju duže od tri decenije
“Andrić kaže da smo se mnogo puta u životu bojali, a trebali smo samo da živimo. Uvijek postoji određena vrsta nepredvidljivosti. U stvari, ovo društvo je do te mjere neuređeno da samo nije normalno kada je normalno”, kaže režiser koji je veliki protivnik dosade, ali još veći prazne zabave koja nas odvlači od stvarnosti, koji za sebe kaže da je tužan i srećan čovjek.
“Tuga i sreća su neodvojive, jer kada ne bismo bili tužni, ne bismo umjeli da prepoznamo ni sreću. A tužan sam zbog mnogih stvari u životu. Tuga je nešto tako divno, jer da nije tako lijepa ne bi ni Čehov nazvao jednu od svojih najboljih priča ‘Tuga’. A srećan sam takođe iz mnogo razloga, a ti razlozi su prevashodno zbog svoje porodice, prijatelja, profesije koju volim i zbog toga što sam živ i zdrav. I radosti i tuge ovog svijeta me ujedno oplemenjuju”.
Priznaje da je, kada je otišao u Prag da studira režiju, tek tada shvatio kakva je zemlja bila Jugoslavija. Kada se vratio iz tadašnje Čehoslovačke zatekao je neku drugu zemlju.
“Kada sam otišao u Čehoslovačku to je tada bila zemlja pod patronatom Rusije i to je bila jedna vrsta nemilog protektorata, ograničenih ljudskih sloboda. Imao sam sreću da sa nekim ljudima koji su veoma uticali na moj život, provedem tih pet godina i trudio sam se da u tom momentu doživim Čehoslovačku kao Jugoslaviju, iz prostog razloga što sam htio sve njihove radosti i tuge da podijelim sa njima u onoj mjeri koliko je to bilo moguće. Da nije bilo Čehoslovačke i mog boravka u Pragu ne bih znao ni da procijenim koliko je tadašnja Jugoslavija, uprkos svim nedostacima, bila jedna veoma ozbiljna zemlja i zemlja za kojom sve više ljudi pati. Kad sam se vratio iz Čehoslovačke, došao sam s kiše na pljusak. I nažalost taj pljusak ne prestaje već 30 godina. Duboko sam uvjeren da mi na ovim prostorima nemamo kapacitet da donesemo proljeće, već imamo kapacitet samo za neku zimsku grmljavinu. Nažalost, mladi ljudi sve više napuštaju zemlje na Balkanu i balkanske države su, u manjoj ili većoj mjeri, države starih ljudi, tako da ćemo ubrzo biti kao neke arheološke iskopine, jer bez mladih ljudi nema niti radosti, niti budućnosti”.
U životu je najvažnije da čovjek ne izgubi sebe, jer je to jedino, kaže Đurović što čovjek ne može da vrati. Nažalost, danas živimo u svijetu sumnjivih istina, lični interes je nadvladao zajednički, a novac je postao mjerilo uspjeha.
“U nekim zemljama tranzicija je trajala četiri-pet godina, a kod nas duže od trideset i ova višedecenijska tranzicija je ostavila nesagledive posljedice na društvo i na ljude. Više ne postoji ideologija, iskreno nacionalno osjećanje, čak ni vjersko osjećanje suštinski ne postoji. Postoji samo jedna stvar koja je jako bitna i koja je smisao svega, a ona se zove novac. Mi smo jednostavno robovi novca i materijalnih dobara. Na grobu Aleksandra Makedonskog piše: ovom čovjeku je bio mali cijeli svijet, a ovo mu je sada prava mjera. I nažalost, rijetko ko ima to svojstvo da razmišlja o onome o čemu su naši preci razmišljali, a oni su uvijek govorili da se živi za onaj dan. Mi smatramo da ćemo živjeti vječno i da će nam vječno trajati materijalna dobra koja smo stekli, najčešće brzo, a sve što se stiče tako brzo, uvjeren sam da je i kuso. Živimo, nažalost, u vrijeme kontroverznih biznismena, siromašnih ljudi i neznanja. Nije to samo na ovim prostorima, ali ono što nas čini posebnim, to je mentalitet”.
Bonus video:
