Autor je Slobodan Vuković
Generacije su stasavale uz djela Branka Ćopića. Rođen je u Hašanima kod Bosanske Krupe 1. januara 1915. godine. Diplomirao pedagoško-filozofsku grupu na Beograskom univerzitetu. Učesnik Narodnooslobodilačke borbe i jedan od izrazitih pjesnika njenih. Član Srpske akademije nauka i umetnosti i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Objavio je više od sto djela, svih formi i žanrova. Pisao pripovijetke, pjesme, romane, drame, dječiju poeziju i prozu, humoreske, satire i filmske scenarije. Majstor kratke price; daroviti nastavljač pripovjedačke tradicije bosanskih pisaca. Ćopić je poznat kao slikar naravi i vremena, kao tipolog našeg seljaštva i liričar ljudske duše.
Slikajući svoje junake, već od prvih pripovijedaka, uvijek postavlja težište na one njihove osobine koje su opšteljudske, koje ih čine sličnim svakom čovjeku naše planete.
- Vremenom sam sve više “insistirao” na tim njihovim karakteristikama, podvlačio ih i, donekle, apsolutizirao, činio ih dominantnim i presudnim za živote i ponašanje mojih junaka - pričao mi je Branko Ćopić.
- Moj omiljeni junak, na primjer, postajao je sanjar, čovjek koji više živi u svijetu svoje mašte nego li u “stvarnom”, realnom svijetu. On je često i aktivni sanjar, a takva vrsta sanjara odmah postane i pobunjenik protiv svijeta koji ga okružuje, postane Don Kihot, smiješni i tužni bojovnik. Takva vrsta junaka, sanjara koji bježe iz ove stvarnosti ili se pobune protiv nje, dominira u pričama s motivima iz mog zavičaja. Nije slučajno što sam jednoj zbirci dao baš takav naslov “Borci i bjegunci”, a jednom izboru priča još pogodniji naslov “Bojovnici i bjegunci”.
U te junake očigledno spadaju Martin Peulić i Nasradin Hodža iz predratnih zbirki i stric Nidžo iz najnovije zbirke “Krava s drvenom nogom”.
- To su moji “pravi” junaci - veli Ćopić.
- Mjereći trezvenim standardnim realnim metrom, nećete ih nigje naći, ali ćete osjetiti da su tu oko vas i da vam “duvaju za vrat.” Tako sam počinjao i tokom godina, kroz pripovijetku, razvijao taj svoj osnovni lik sanjara i pobunjenika, čovjeka koji se ne miri sa siromaštvom, šturom i nepoetičnom stvarnošćuku oko sebe niti se miri sa svojom “neherojskom” ulogom u njoj… Moja neostvarena želja je da dam onog tipičnog seljaka u revoluciji koji bi bio simbol svih seljaka i njihovoj sudbini u svakoj revoluciji. Jer, u ovim našim prostorima seljak je sve ustanke i bune iznio na leđima. A čim se borba završi, nova vlast obično raspali po seljacima: da su egoisti, da samo misle na svoju kuću, na svoju kravu, a niko ne vidi da nije te tvrde seljakove vezanosti za život, da se život uopšte ne bi održao, naročito na ovim našim vjetrometinama i carskim džadama između Istoka i Zapada.
Taj Ćopićev junak ima više varijanti, od tihe sanjalice do fanatična pobunjenika, mitskog pravdoljupca i, konačno, šereta dobričine i humoristički obojene delije kakvi su Nikoletina Bursać i Pepo Bandić iz “Osme ofanzive”.
- A u podmukloj hajdučkoj busiji Nikoletinu čeka njegov rođeni brat, Luka Kaljak s potkraćenim karabinom, “štucom”, “kratežom” - kaže Branko Ćopić. - Taj busijački “kratež” provlači se, uostalom, sve do naših dana, u svim mračnim obračunima na “seljačkom terenu”. Krećući se ovim razvojnim lukom, ja sam, i protiv svoje volje (tako mi se bar ponekad čini) postao, u neku ruku, “posljednji pjesnik sela”.
Slikao je svoje junake, seljake, u predratnim sivim danima, otišao s njima u rat, odveo ih u kolonizaciju (“Ne tuguj bronzana stražo”), i konačno ih doveo u grad, u Beograd (“Osma ofanziva”).
- Naravno, - veli Ćopić - ostaće i dalje i selo i seljaci, ali oni seljaci predrevolucionarnog kova, koje sam ja slikao, takvih više “ne budet”.
Milolik. Prijatan sagovornik. Govorio je razumljivo, onako kako se zbori u njegovom krajiškom kraju. Duhovit. Pun humora.
- Moji izvori humora su narodni, prvenstveno s terena Bosanske Krajine i Like - kazao mi je Ćopić. - Odatle je “crpio” humor i Petar Kočić i narodni pjesnik slikajući svog Budalina Tala, najživlji humoristički lik naših narodnih pjesama. Humor neobično cijenim pa se nešto mislim kad se pojavim gore na Cetinju da primim Njegoševu nagradu, može me neko pozdraviti onim Njegševim stihovima: “Pomoz bože i mali Božiću nek ulježe i taj ludi k nama da nam kuću ispuni smijehom”. Sjećam se tog humora i iz Narodnooslobodilačke borbe, koji je stalno bio prisutan među Krajišnicima, pa kad počne najžešća gužva i ofanziva, Krajišnici svi poskaču i kliču iz glasa: “Bježmo braćo, pobjeda je naša”, iako se oni misle tući a ne bježati. Ili: “Al’ ćemo sad da potjeramo Njemce za sobom…”
Ćopića sam upoznao s proljeća, davne, 1965. godine, još dok sam kao student radio u “Indexu”, listu studenata Novosadskog univerziteta i viših škola Autonomne Pokrajine Vojvodine. Imao sam svoju rubriku, čitavu stranu u listu, u kojoj sam objavljivao razgovore s Desankom Maksimović, Ristom Stijovićem, Petrom Lubardom, Milom Milunovićem, Mihailom Lalićem, Gustavom Krklecom, Oskarom Davičom…
Usuđujem se reći da sam s Ćopićem i prijateljevao. Mnogi su se pitali kako jedan mladić od dvadesesetak godina razgovara s umjetnicima na zalasku karijere i života. Možda je to najbolje objasnio pjesnik Pero Zubac na promociji moje knjige “Lakše bi se živjelo, ako bi se praštalo”, u Rimskoj dvorani Biblioteke grada Beograda.
- To su bili, i tada, vrlo zapaženi, čudesni intervjui; jer jedan mlad čovek, na početku svog puta, razgovara s ljudima na kraju svog puta - rekao je Pero Zubac. - Meni je tu naizanimljivije i najdraže bilo što veliki umetnici onog i ovog vremena, prihvataju da razgovaraju s jednim dečkom koji je samo uljudan, ume da postavi prava pitanja; i tu je valjda bila i suština zašto su oni pristajali da razgovaraju s tako mladim čovekom, a među njima su ljudi koji su nerado davali intervjue ili razgovarali za novine. Niko nije odbio Slobodana Vukovića...
U Narodnooslobodilačkom ratu, Branko Ćopić je učestvovao od prvih ustaničkih dana; nosilac je “Partizanske spomenice 1941”.
Rekao mi je da su mu rat i Revolucija bili ne samo “okvir” u koji je stavio svoje junake, nego i tema o kojoj je pisao, slikao je.
- Svakako da u ratu čovjek pokaže svoje “skrivene” vrline i mane, ali isto tako pravedan rat, Revolucija, razvija i odgaja kod čovjeka mnoge viteške i plemenite osobine. Ne govori se uzalud da je rat škola. Pogotovo je jedna Revolucija škola, velika škola. Ja sam Revoluciju baš tako doživio i dao, kao školu svojih junaka - rekao mi je Ćopić. - Dao sam je i kao veliko iskušenje za moje junake, seljake, kojima je ona često davala zadatke za koje oni nijesu bili dorasli. To je naročito došlo do izraza u mom romanu “Gluvi barut”, nekom vrstom seljačke golgote, slici velikog seljačkog iskušenja i velikog stradanja…
Imao je, Branko Ćopić, nerijetko, kao i mnogi pisci, nesporazuma s vlašću (“Jeretička priča”), ali je stameno slijedio svoj put.
Pravio sam s njim nekoliko intervjua; čini mi se da je “najkolorističniji” razgovor koji sam vodio povodom uručivanja Njegoševe nagrade.
Predsjednik Žirija, Dušan Kostić, rekao mi je da je Žiri radio vrlo demokratski.
- Djela koja su konkurisala iziskivala su izuzetnu ozbiljnost. Atmosfera je bila korektna - kazao mi je Kostić. - Iako je bilo oprečnih mišljenja o knjigama i piscima, postignut je pun dogovor u radu. Održan je niz sastanaka i mogu da kažem da su članovi Žirija veoma zadovoljni radom. Na kraju želim da istaknem da je Njegoševa nagrada zaista došla u prave ruke.
Septembar, 1972. godine. Dogorijeva pozno ljeto. Uoči uručivanja Njegoševe nagrade, Branko Ćopić je odsio u hotelu “Maestral” u Miločeru, da bi se odatle uputio na Cetinje da primi Nagradu. Otišao sam odmah u Miločer i proveo s Ćopićem cio dan u razgovoru. Bio je uzbuđen, ushićen, možda pomalo ophrvan i nekom tremom, pa sam ga upitao koga bi od svojih junaka najradije poveo na Cetinje da mu drži stranu?
- Poveo bih Nikoletinu! On je najbliži Njegoševom djelu, zato nije slučajno što je popularan u širokim narodnim masama - kao iz sna skoči Branko. - A ako bi me neko pitao koju bih jedinicu poveo - poveo bih Prvi krajiški proleterski bataljon koji je krenuo Prvoj proleterskoj, ali je uz put izginuo i nije nikad došao do Prve proleterske. To je bio bataljon heroja. Moja najpopularnija pjesma, “Pjesma mrtvih proletera”, inspirisana je ovim bataljonom koji je bio sastavljen i od Srba, i od Hrvata, i od Muslimana…
Naglašavajući da je srećan što je dobio Njegoševu nagradu, koja se afirmisala kao najvrednija nagrada u nas, Ćopić mi je rekao da je to nagrada koja ima humanističku poruku.
Razgovaramo o Njegoševom uticaju na prozaiste, koji je prevashodno pjesnik. Što je to što iz Njegoševog djela zrači inspirativno i u odnosu na prozaiste?
- To je osnovni njegov stav prema životu, prema problemima istine, pravde, jer Njegoš je tu beskompromisan - kategoričan je Ćopić. - Njegoša više niko ne može prevazići. Na takav način formalno niko neće moći da piše; to je stih koji je stih narodne pjesme. On jedini stoji iznad narodnog pjesnika. On je bio i ostao narodni bard, kao naš Homer, tako da ga nazovem. On je pjesnik naše tragike i naše veličine…
Sunčan dan. Na plaži ispred “Maestrala” brojni kupači hvataju zrake poznog ljeta crnogorskog. Jedna djevojčica pritrča da se fotografiše s Ćopićem. Vjerovatno su joj roditelji naglas čitali piščevu literaturu za djecu.
Vrsni crnogorski TV snimatelj i fotoreporter, Slavko Vukčević, pravi fotografiju…
Neposredno prije Drugog svjetskog rata, Branko Ćopić je za zbirku pripovijedaka “Planinci” dobio Rakićevu nagradu, namijenjenu isključivo najboljem mladom pjesniku. Tada je Isidora Sekulić, inače veliki poklonik Njegoša, kazala da je Ćopić pjesnik iako piše prozu i da je zaslužio Rakićevu nagradu.
A Njegoševu nagradu Ćopić je dobio za zbirku pripovijedačke proze “Bašta sljezove boje”, njegovim kratkim lirsko-humorističkim pripovijetkama koje mu kao piscu najviše leže. To je u isto vrijeme i nagrada piscu na određen i jasan način angažovanom u borbi za opstanak i afirmaciju našeg naroda koji se vjekovima uporno borio na ovoj geografskoj širini za svoj goli opstanak.
- Moja nagrađena zbirka “Bašta sljezove boje” predstavlja kontinuitet prosto po tome što sam ja književni rad započeo kratkom pripovijetkom - priča mi Ćopić. - Poslije niza romana i pripovijedaka o Narodnooslobodilačkoj borbi, ja sam se u novije vrijeme ponovo vratio na kratku lirsko-humorističku pripovijetku. Čini mi se da sam joj sada prišao s više zrelosti i s više iskustva koje mi je donijela Narodnooslobodilačka borba, ali sam u tim kratkim pričama ostao nadalje vezan za iste humanističke ideale, kao i na početku svog pisanja. A ti ideali ostali su potvrđeni i mojim gorkim životnim iskustvom iz Revolucije. I moj konačni zaključak o literaturi je da pisac mora ostati jasno i određeno angažovan za određene ideale i svoje nacije i čovječanstva…
Volio je Crnu Goru, kako mi je rekao, i zato, jer su Crnogorci uvijek bili sinonim hrabrosti i junaštva.
Branko Ćopić je 26. marta 1984. godine zvršio samoubistvo skokom sa Savskog mosta u Beogradu.
Bonus video:
