Šta je Vaša odgovornost (kao posmatrača)?
To pitanje postavlja izložba kojom se Crna Gora predstavlja na Bijenalu savremene umjetnosti u Veneciji, smatra kustoskinja Ana Simona Zelenović koja je zajedno sa umjetnicom Darjom Bajagić autorka postavke “Potrebno je ostrvo za ovako dobar osjećaj”.
U razgovoru za “Vijesti” uoči otvaranja crnogorskog paviljona, Zelenović nije krila ponos i uzbuđenje, ali i pozitivne impresije usljed izuzetne posjećenosti i interesovanja stručne i šire javnosti, te dobrih kritika posjetilaca sa svih strana svijeta.
“Šta je vaša odgovornost kao posmatrača, kako u svakodnevnom životu, bukvalno na mikroplanu, ali i na nekom makroplanu kao pojedinca, člana ovog društva? Kakav je naš odnos prema istoriji, kako svako od nas baštini nasljeđe, šta radimo s njim, kakva je njegova upotrebna vrijednost danas i koja je naša odgovornost u svemu tome? Sve su to pitanja koja Darja postavlja i koja postavlja crnogorski paviljon u Veneciji, bez obzira na to ko je posmatrač, jer se obraća direktno čovjeku, građaninu, bez obzira na to ko smo, da li smo ili nismo političari, istoričari, donosioci odluka ili šta već...”, prokomentarisala je Zelenović.
Kustoskinja je istakla na otvaranju da Bajagić, njoj svojstvenom umetničkom metodologijom, plovi presjecima činjenica i stvarnosti sa uočljivom notom dvosmislenosti.
“Ovaj pristup pokazuje prividnu distanciranost, podstičući istraživanje suštine stvarnosti i njenog subjektivnog tumačenja. Korišćenjem kseroksa prikupljenih iz arhivskih zbirki Državnog arhiva Crne Gore, njene umjetničke kompozicije stvaraju uznemirujući ambijent, obilježen nedostatkom eksplicitne informacije ili uputstva za tumačenje. Ovo namjerno odsustvo stvara okruženje pogodno za autonomno angažovanje posmatrača, primoravajući pojedince da se suoče sa svojim ličnim reakcijama, neizvjesnostima i nemirima”, objasnila je ona.
Generalni producent i organizator crnogorske postavke u Veneciji je Muzej savremene umjetnosti Crne Gore, a komesar je direktor Vladislav Šćepanović, dok je generalni pokrovitelj Ministarstvo kulture i medija Crne Gore.
Crnogorski paviljon od ceremonije otvaranja, pa i predotvaranja, bilježi veliku posjećenost čemu, pored atraktivne izložbe, doprinosi i prometna lokacija - Complesso dell’Ospedaletto, Barbaria de le Tole, 6691. Izložba je otvorena za javnost do 24. novembra.
Ana Simona Zelenović je istoričarka umjetnosti i kustoskinja iz Beograda. Bila je umjetnička direktorica i glavna kustoskinja Galerije “Novembar” od 2021. do 2024. godine. Diplomirala je 2015. i magistrirala 2017. godine istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a potom magistrirala 2019. rodne studije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Doktorandkinja je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu na Odsjeku za istoriju umjetnosti. Njena teza istražuje istoriju feminističkog performansa u bivšoj Jugoslaviji i Srbiji. Nadograđuje svoje interesovanje i istraživanje konstruktivističkih pristupa razumijevanju rodnog identiteta i seksualnosti, istovremeno pohađajući edukaciju za konstruktivističku psihoterapiju u PLK Centru (Psihologija ličnih konstrukata) u Beogradu.
Već pri samoj objavi projekta kojim ste Crnu Goru predstavili na Bijenalu u Veneciji, postavljena su visoka očekivanja i među stručnim krugovima, ali i u široj javnosti. Gledajući prostor paviljona, a i samu svečanost otvaranja, očigledno je da je interesovanje bilo veliko i među ljudima iz regije i svijeta. Kako je proticao period pripreme, te koliko je bilo izazovno odgovoriti i prostoru, ali i nekim očekivanjima?
Moram istaći da smo, što se tiče prostora, bile jako zadovoljne, jer je novi i mnogo bolji u odnosu na pređašnji u kojem je ranije bio smješten crnogorski paviljon. Radovi su postojali u zamisli, ali su u izvedbi bili jednim dijelom prilagođeni prostoru, kako njihova visina, dimenzije, pa i brojnost, tako da mislim da smo tu odgovorili izazovu, ali i očekivanjima... Dosta nam je zapravo značilo što smo unaprijed imale nacrt cijelog prostora, još kada je objavljen konkurs, tako da smo već tada mogle da razmišljamo o produkciji i čini mi se da taj dio jeste bio uspješno odrađen. Sama postavka je protekla, slobodno mogu da kažem poprilično jednostavno u odnosu na bilo šta što smo očekivale, zato što smo se prostoru unaprijed prilagodine, a sve što je urađeno na terenu prije nego što smo mi došle bilo je stvarno besprekorno. S obzirom na to, sve ono što smo mi već negdje zamislile i ranije, ali i kada smo stigle u Veneciju, bilo je ostvareno, a najveći stress relief je bio kada su radovi bezbjedno stigli i onda smo mogle sve da postavimo na miru. Za Darjin rad je inače bitno da njena djela međusobno komuniciraju, jer ona pravi serije radova tako da sve fragmente koje koristi u različitim djelima korespondiraju jedni sa drugima i međusobno se dopunjuju, te da se izložba posmatra kao jedna cjelina i da nijedan rad nije izdvojen i samostalan, već u komunikaciji sa ostalima i svima zajedno, u čemu nam je i prostor dosta pomogao.
Ja sam imala osjećaj da će, uz arhivske radove biti prisutan i neki video rad ili instalacija, rekonstrukcija i slično, ali sam se prevarila. Svakako, radovi međusobno komuniciraju, ali i pričaju jednu priču. Rekla bih da je u pitanju neka vrsta dokumentaristike svakodnevnog života, odnosno života logora... Pitam se da li i koliko prenosi tjeskoban osjećaj i mučninu ili neku traumu iz prošlosti, ali definitivno prikazuje neki drugačiji svijet ili pak prošli život. Šta ste zapravo željeli da ovi radovi iskomuniciraju, a šta da se zapitaju posmatrači koji možda i ne znaju ništa o logoru Mamula ili o današnjem rizortu Mamula?
To je nešto što je generalna karakteristika Darjinog rada, da ona ostavlja posmatračima baš mnogo agensnosti i prostora da oni sami rastumače rad. Tebi, na primjer, ovaj rad možda ne izaziva nikakvu tjeskobnost, jer ti sa svojim iskustvima možda nemaš neku određenu ili sličnu vrstu traume, dok će nekom drugom ko je možda nešto slično doživio, neminovno će evocirati i nekakav osjećaj tjeskobe. Radovi komuniciraju ono što je dijelom i u posmatraču. Njen opus svakako funkcioniše i kao neko ogledalo društva, ističući njegovu neku hipokriziju i dvoličnost, sa jedne strane, na koji način se odnosimo prema nasljeđu, ali i na koji način umijemo često sa neke moralističke tačke da nastupamo kritički prema bilo čemu što neko drugi radi, a da ne dovedemo u isto vrijeme sebe u pitanje. Upravo to je ona htjela i ovim radom, ali i kompletnim svojim opusom da postigne, a to da natjera posmatrača da se zapita šta je njegova odgovornost. Šta je vaša odgovornost kao posmatrača, i u svakodnevnom životu, bukvalno na mikroplanu, ali i na nekom makroplanu kao pojedinca, člana ovog društva, te kakav je naš odnos prema istoriji, kako svako od nas baštini nasljeđe, šta radimo s njim, kakva je njegova upotrebna vrijednost danas i koja je naša odgovornost u svemu tome? Sve su to pitanja koja Darja postavlja i koja postavlja crnogorski paviljon u Veneciji, bez obzira ko je posmatrač, obraćajući se direktno kao čovjeku, građaninu, bez obzira na to da li smo ili nismo političari, istoričari, donosioci odluka ili šta već... Želja umjetnice je da radovi budu ne samo poziv na sjećanje, već i poziv na samorefleksiju, da podstaknu neko samopreispitivanje, ali i preispitivanje našeg odnosa prema nasljeđu...
Iako na prvi momenat radovi ne otkrivaju sve i odmah, priča se sasvim suptilno zaokružuje, tu je i minimalistička instalacija sa okovima. Moj lični dojam je da nas to trgne iz trenutka i prostora u kojem se nalazimo...
To mi se jako sviđa što si rekla da nas ti okovi bukvalno “trgnu” i tu ću da te zaustavim, zato što je to baš ono što je bila naša namjera. Razgovarale smo o tome kako da vodimo ljude kroz izložbu, na šta sam ja rekla Darji da je ovo prosto drugačije od svega drugog. Ovo su njena djela koja su autentična, umjetnički radovi bazirani na istraživanju, a okovi su neka vrsta replike postojećeg upotrebnog predmeta koji je stajao na fasadi tvrđave, što je opet različito u kustoskom nekom smislu. Govoreći o toj instalaciji ona je rekla da su ti okovi tu sa namjerom da evociraju fizičko prisustvo i da, u ovom slučaju baš tebe kao (jednog od) posmatrača stavi na to mjesto, ne samo nekom reprezentacijom, nego i fizičkom evokacijom prostora, na način da se ti momentalno nekako ubaciš u taj prostor i počneš da doživljaš to kao nešto što je bilo dio realnosti, ali i kao nešto što može postati dio realnosti u bilo kom trenutku.
I sve to, kompletan osjećaj zakružuje se nazivom izložbe i upravo tim ostrvom koje je potrebno da opiše taj osjećaj, odnosno izložbom koja uz prateći sadržaj to upotpunjuje. Znači, sve ono što smo imali i što nekako dolazi baš do današnjeg momenta sa samim nazivom koji daje punoću i kontekst svemu tome, a rekla bih da je vezano za slogan hotela. S obzirom na to da, kao osoba iz Crne Gore imam određeno (pred)znanje o tome, šta mislite da li će i koliko to možda biti kompleksno posmatračima da povežu i u krajnjem shvate u svom višedimenzionalnom kontekstu?
Da, mislim da je to, za nekog ko ne zna kontekst, jako teško da se shvati. Mi smo taj kontekst i te kako naglasili, kako u press releas-u, a tek u katalogu koji je veoma sadržajan i više je od propratnog materijala. Tako smo uradile prosto zato što se Darja uvijek igra. Njeni naslovi su neka vrsta intelektualne igre sa posmatračima, način na koji se frejmuje cijela izložba, koji je rakurs posmatranja... U ovom slučaju to je bio taj slogan koji je uzet sa sajta hotela “Mamula”. Jer je nama to zazvučalo kao nešto što kad jednom pročitaš, ostane ti u glavi. Mi smo i pomislile da bi upravo to kao naziv moglo najbolje da korespondira sa izložbom i postavkom. Ona taj slogan ne koristi pretenciozno i sa ciljem da namjerno bude kritično nastrojena ili da uopšte ima ikakav stav, već da podstakne neku vrstu igre u načinu na koji se to posmatra. Šta je to nešto što u/na tom ostrvu proizvodi osjećaj dobrog ili osjećaj lošeg i kakav je to osjećaj, kakvo je to ostrvo...
Ako se udaljimo od priče i slogana i bukvalnog poimanja stvari, naslov je donekle i mističan, budi određenu radoznalost i jasno stavlja do znanja da je riječ o nečem nepoznatom i neiskušenom. Može se tumačiti iz različitih perspektiva i sa drugačijim emocijama...
Upravo to. Može da se posmatra i tumači bukvalno na način da je čovjeku zaista potrebno ostrvo, da mu je potrebno ostrvo ne bi li se osamio, a sa druge strane i da je potrebno ostrvo u kontekstu nekog ultimativnog bogatstva koje se reprezentuje kupovinom nekakvog parčeta zemlje koje je ogromno i u vidu je ostrva. To je možda najdalje što neko može da ode u toj vrsti posjeda i prezentacije svoje kupovne i finansijske moći. Tu je onda i refleksija na kapitalizaciju nasljeđa sa jedne strane, a onda i na to što nam je zapravo potrebno da bi se dobro osjećali sa druge, a sa treće je percepcija i pitanje šta mi u stvari radimo sa našim nasljeđem, kako mu služimo, kako se njime služimo i kako ga drugima služimo.
Kakve su reakcije posjetilaca i neke tvoje najupečatljivije impresije njima?
Dodala bih jednu stvar koju sam primijetila dok sam boravila u Paviljonu prije samog otvaranja, a to je da ljudi, čak, iako na prvi pogled izgleda da se izložba ne može tumačiti bez konteksta i da se ne može čitati bez nečijeg vođstva ili sprovođenja kroz postavku, ja sam baš posmatrala ljude i zapazila da oni veoma jako reaguju na vizuelno i emotivno u odnosnu na radove. To znači da je Darja u tom likovnom smislu zaključala neki kod koji ipak prenosi tu poruku, bez nužnog kustoskog objašnjenja koja je, naravno, potrebna i super je i treba je imati i na kraju pročitati i katalog i sve... Ali, i bez toga se sama emocija i poenta veoma lako i snažno prenose na posmatrača sa kojim su u direktnoj komunikaciji, jer su vrlo efektne u likovnom jeziku. Rekla bih da tek tada neko dobije želju da dalje pročita objašnjenje i spozna čitav kontekst, a gotovo uvijek instinktivno reaguju na ovaj način - dakle, ne traže gdje je tekst, ne traže objašnjenja, nego osjećaju radove i tek kasnije traže nešto više...
Imate li neka očekivanja i želje od samog paviljona, Bijenala, sebe na kraju krajeva?
Slobodno mogu da kažem da mi je to možda i najlakše pitanje, zato što i Darja i ja baš jasno imamo ista očekivanja. Bukvalno želimo da imamo dobre saradnje sa ljudima koji imaju slično viđenje umjetnosti kao komunikacionog kanala između publike i umjetnika, između svijeta i društva, između pojedinaca i mase... Znači, vidimo umjetnost kao kanal komunikacije, a ovom izložbom želimo da privučemo ljude koji na sličan način posmatraju umjetnost, ali takođe i one ljude koji se bave sličnim temama, koje znam ovaj način obrade jedne teme, da se povežemo s ljudima koji inače prate Darjin rad... U suštini, najviše su prisutna očekivanja u pravcu povezivanja sa svijetom, sa drugim umjetnicima i kustosima iz Crne Gore i svijeta, neke mikro i makro scene. I u tom smislu očekivanja su nam prosto da nekako izvučemo najbolje iz ovoga i da proširimo svoja znanja, ali i da drugima proširimo znanja, kako o nama samima, zemlji i nasljeđu, tako i uopšte o umjetnosti. Dakle, povezivanje i komunikacija su nam možda nešto što bi bilo glavno. Naravno, bilo bi super da Darja sad dobije nove prilike da izlaže u nekim strava institucijama, a da ja dobijem neke vrhunske kustoske saradnje ili tekstove nakon ovoga.
Je li Bijenale u tom kontekstu dobra preporuka, stepenica u karijeri?
Pa jeste... To je nešto što se nužno očekuje od i posle Bijenala - da ti na neki način promijeni život. Ali, nemamo mi sad neka specifična očekivanja pa da idemo baš pretenciozno i kažemo “Treba da izlažemo u MOMA-i”... Treba. (smijeh)
Pa treba, realno...
Ma da, što da ne. (smijeh) Eto, to ti je to. Hvala ti!
Bonus video:
