Kada pogledate jedinstvene i autentične skulpture Mija Mijuškovića osjetićete posebnu energiju i divljenje. Kada dodirnete njegova djela, obuzeće vas magija, neopisivi osjećaj na fizičkom i mentalnom nivou... To u razgovoru za Vijesti kaže istoričarka umjetnosti Olga Lisova iz njemačke galerije “ForA”...
Kolekcionarka Mija Mijuškovića iz Berlina, Natali Pervak, u razgovoru za Vijesti tvrdi da njegovi radovi podstiču komunikaciju sa prirodom i objašnjavaju kako je to biti čovjek, dok su oni sami po sebi neobjašnjivi u svojoj ljepoti.
Čovjek, kamen, drvo, vazduh, korijen, Crna Gora, ljubav i život - u tome zapravo leži virtuoznost svestranog skulptora i jednog od najboljih crnogorskih umjetnika. U skladu sa tim je i naziv Mijuškovićeve “povratničke” izložbe - “Na početku bješe kamen” ili “In the beginning there was stone” koju je organizovao Muzej savremene umjetnosti Crne Gore (MSUCG), u saradnji sa galerijom “ForA” iz Berlina. Izložba je otvorena za javnost do 23. maja, a sredinom mjeseca će biti promovisana i luksuzna monografija posvećena Mijuškoviću, u izdanju MSUCG.
Lisova i Pervak prisustvovale su otvaranju izložbe za koju je Pervak ustupila eksponate iz sopstvene kolekcije.
Vidjeti i spoznati istinsku umjetnost
U razgovoru za Vijesti Natali Pervak kaže da joj se izložba u Galeriji MSUCG (nekadašnjoj galeriji Centar) mnogo dopada, te da je otvaranje lijepo proteklo. Zahvalna je, ističe Muzeju savremene umjetnosti, na prilici da predstavi radove svog omiljenog umjetnika iz Crne Gore, a koje imam u svojoj kolekciji.
Pervak se dalje prisjeća susreta sa Mijuškovićem i tih nevjerovatnih varnica koje širi oko sebe...
“Mija sam upoznala prije pet godina i odmah sam se i u potpunosti zaljubila u njegovu umjetnost, njegova djela, a mnogo sam ga zavoljela i kao osobu, to se desilo na prvi pogled. Bio je predivan čovjek, nevjerovatan umjetnik i zaista duboko usredsređen na svoju umjetnost. Sjećam se da sam bez najave došla kod njega u atelje, taj nestvarni prostor pod vedrim nebom... Svjedočila sam tome da Mijo mnogo vremena sjedi napolju i radi, a oči su mu se smijale, pronosile su damar mlade osobe kakva je on u duši i bio. Njegova snažna i pozitivna energija se širila svuda i prenosila na svakoga. Posebno mi je u pamćenju ostalo to kako se prema svojim djelima postavljao kao prema djeci, bebama... Uvijek je istinski uživao u radu i sa ljubavlju stvarao umjetnost, što me je impresioniralo”, priča Pervak.
Ona je vjerovatno i najveća kolekcionarka Mijuškovićevih radova, a dok govori o njima, radosna, tiha i posebne, nenametljive ljepote, u očima joj iskri emocija koju bude skulpture i lucidna, vizionarska, vješta i nesvakidašnja djela.
“On je jednostavno nevjerovatan umjetnik. Ta odluka da napravite svoju kolekciju i otkupite radove nekog umjetnika, obično nije laka i ne donosi se tek tako, ali u ovom slučaju je to bila zaista jednostavna i brzo donešena odluka. Kupila sam onoliko djela koliko sam bila u mogućnosti... Odmah, bez razmišljanja i probiranja. Jednostavno, nisam razmišljala o tome ni sekunde”, priča Pervak sa osmjehom.
I dok brojni umjetnici nerijetko vape za otkupom čitavih serija radova i oformljivanja privatnih kolekcija, Mijušković je reagovao drugačije, pomalo i skeptično, sa jasnom idejom o svojim djelima...
“Interesantno je da nije želio ništa da proda od svojih radova. To je bila njegova prva reakcija. Rekao mi je da su njegovi radovi više za muzej, a ne za privatnu kolekciju. Ja sam mu objasnila da ih ne kupujem radi posla ili biznisa, niti da ih zato želim u svojoj kolekciji, već zato što sam apsolutno impresionirana njegovom umjetnošću, ali i njime kao osobom. Obećala sam mu da ću se truditi da tu kolekciju izložim i predstavim u što je više galerija i zemalja moguće. Pristao je, a ja svoje obećanje ispunjavam”, objašnjava Pervak.
Tako Mijovi radovi putuju širom Evrope, gdje ih publika upoznaje i oduševljava se njima, ali idu i dalje. Pervak smatra da je od velike važnosti da ih ljudi širom svijeta otkriju, pa je jedna od sljedećih stanica, možda, Dubai...
“Naravno da je važno vidjeti i spoznati Mijovu umjetnost, ali i učiniti je dostupnom, upoznati ljude sa njom i njime. To je zaista važno, ponajviše u Crnoj Gori, a onda i dalje. Ja ću pokušati da prikažem ovu izložbu u Dubaiju. Imamo plan da ponovo otvorimo našu galeriju u Dubaiju gdje bismo izložili umjetnost Mija Mijuškovića, ali vidjećemo kako će se stvari odvijati”, otkriva kolekcionarka koja kaže da su skulpture pažljivo smještene u jednom skladištu u Berlinu, ali mnogo češće u eminentnim galerijama.
Kada se pripremaju izložbe, Pervak djela Mija Mijuškovića ustupa muzejima i galerijama, ali prvo o tome razgovara sa umjetnicima, saradnicima, istoričarima umjetnosti kako bi bila sigurna da su ideje i zamisli vezane za postavku dostojne Mijuškovića.
Na pitanje šta osjeća kada vidi ili dodirne umjetnost i skulpture Mija Mijuškovića, te koja je poruka, šta odzvanja i kakav osjećaj se budi u njoj, Pervak odgovara:
“Za mene su Mijova djela čista umjetnost i smatram da nije potrebno niti moguće da je opisujem. Mnogo je osjećanja i emocija koje izaziva njegova umjetnost. Osjećam kamen, osjećam zemlju, prirodu, planetu, osjećam kako je to biti čovjek. Mnogo emocija naiđe kada pogledam njegova djela. Tu su i pitanja ekologije... No, sve to nijesu pitanja za mene, ja sam samo ljubitelj i poštovalac njegovog rada. On je jednostavno moj omiljeni umjetnik koga sam, srećom, imala priliku i da upoznam i sretnem prije nego što je, nažalost, umro”, komentariše Pervak.
Susret sa magičnim djelima
Sa druge strane, istoričarka umjetnosti Olga Lisova koja se u Podgorici i obratila prisutnima na otvaranju izložbe, a u ime galerije “ForA” iz Berlina, u razgovoru za Vijesti sa žali kaže da Mijuškovića nikada nije upoznala, ali je kroz saradnju sa Natali Pervak stekla jasan utisak o njemu i kao umjetniku i kao čovjeku.
“Nažalost, ja Mija nikad nisam upoznala, ali Natali jeste i mnogo mi je pričala o njemu da sam stekla utisak da sam ga i sama srela. Pored toga, upoznala sam ga kroz njegovu umjetnost i kroz njegove skulpture. Taj prvi susret i prvi dodir sa tim radovima bio je prilično nevjerovatan, jer su njegova djela veoma neobična, kao što znate”, ističe Lisova i dodaje:
“Ja sam studirala istoriju umjetnosti i mnogo sam putovala, vidjela sam razna umjetnička djela i brojne skulpture, ali ono po čemu se Mijo Mijušković i njegovi radovi razlikuju jeste jedan veoma, veoma nezavisan i autentičan stil koji me je impresionirao, u najboljem mogućem smislu. Njegove skulpture su pune energije. Kada ih pogledate, a tek kada ih dodirnete, osjećate nešto veliko, osjećate se veoma dobro, kako fizički tako i psihički, mentalno. To su neke vibracije. Njegova umjetnost i osjećaj koji ona izaziva je poput magije”, konstatuje Lisova.
Ona dodaje da je “Mijuškovićeva umjetnost zaista magična umjetnost koja prikazuje nevjerovatnu, magičnu vezu između prirode i njegovih djela, te umjetnosti uopšte”. Pored toga, smatra Litsova, crnogorski vajar je uvijek bio i svojevrstan vizionar, savremen, a danas izuzetno važan i dio bogatog nasljeđa...
“Mislim da je Mijova umjetnost danas posebno važna i aktuelna, a posebno u vrijeme kada imamo toliko političkih sukoba i ratova širom svijeta, a onda i one pređašnje na teritoriji bivše Jugoslavije. Ja se dobro sjećam tih ratova i zato smatram da je veoma, veoma važno ovdje njegovati kulturu i umjetnost, posebno ove vrste - koja nas vraća sebi. No, ne samo ovdje, već i u Evropi, odnosno Njemačkoj, jer je važan dio njegove umjetnosti u Njemačkoj, a u Evropi se dešava rat, znate i sami. Takođe, smatram da postoji neka snažna veza između prirode i savremenog života u njegovoj umjetnosti... On šalje velike i važne poruke. Na primjer, on nije znao ništa o ekološki angažovanoj umjetnosti ili nečemu sličnome, ali se time bavio i takvu umjetnost stvarao prije mnogih drugih. Bio je mnogo ispred svog vremena, bio je savremen i moderan i radio je vizionarski još prije 20, 30 ili 40 godina, kada se niko nije bavio ekološkom umjetnošću”, priča istoričarka umjetnosti.
Ona podsjeća da je Mijušković krenuo kao naučnik, zatim sakupljajući kamenje, vjerujući da svaki kamen ima svoju dušu.
“Počeo je da radi kao umjetnik, vajar koji se služi prirodnim materijalima, kamenom ili drvetom. Prvo je počeo da pravi drvene skulpture. Ponekad je povezivao drvo i kamen, ali nikada nije koristio vještačke materijale. I nikada nije oštetio nijedno drvo, nijedan žbun, već je samo sakupljao staro i sa time radio. I u ovoj kolekciji, na izložbi, možete vidjeti prilično veličanstvene skulpture u kojima su drvo i kamen povezani. A ponekad je tako nalazio u prirodi. U pitanju je prilično jedinstveno povezivanje ta dva materijala... Njegova inspiracija uvijek je bila priroda, koja ima mnogo tajni i posebnih kodova za kojima je tragao”, kaže Lisova.
Nije radio samo sa kamenom i drvetom, dodaje istoričarka umjetnosti, već i sa rijetkim materijalima kao što je meteorit...
“To su materijali stari hiljadama godina koji, naravno, imaju mnogo enigmi i tajni u sebi... Priroda je materija koja ima mnogo kodova i simbola u sebi, a Mijo Mijušković je svojom umjetnošću pokušao te simbole i šifre, svoju fascinaciju, unese u naše zajedničke živote. Korišćenje kamena je bilo veoma zanimljivo u primjeni Mija Mijuškovića. Ponekad je glancao kamen toliko da bi postao skoro providan.. Ponekad je ostavljao jednu stranu grubu kao što bi bila u prirodi, a drugu bi glačao. Koristio je različite vrste kamenja, poput zelenog krečnjaka, od kojeg je pravio gotovo apstraktne skukpture koje me nekako podsjećaju na staroegipatsku skulpturu po svojim oblicima i upravo upotrebom zelenog kamena. Koristio je i crni bazalt, bijeli mermer od koje skulpture podsjećaju na drevne grčke ili čak predatničke oblike”, navodi ona i Mijuškovićev umjetnički izraz opisuje kao veoma komplikovan.
“On prikazuje različite i transformisane oblike ptica, životinja, čak i ljudske forme, portrete, ali ne realističke, već nazovimo duhovne portrete... Svojom umjetnošću, Mijo Mjušković je pokušao da kroz simbole, tajne šifre, fascinaciju, unese nešto sveto u naše živote. Nedavno sam imala sreću da posjetim njegov atelje koji je poput kakvog svetog mjesta, hram umjetnosti. Čula sam da nikada nije radio unutra, već uvijek napolju, pod vedrim nebom, bilo noću pod zvijezdama ili danju pod suncem. Tako su njegovi radovi rođeni na tom fantastičnom, magičnom mjestu u jednoj od planina u Crnoj Gori”, ističe Lisova.
Nezainteresovan za banalnu stranu života
A to magično mjesto bilo je i mjesto osame, jednako kao i bure inspiracije i stvaralaštva...
“Mijo je sam govorio da se odvaja od ljudi da bi im bio bliži... Nije bio zainteresovan za banalnu stranu postojanja i komunikacije, ali je imao veliku dobrotu u sebi, razumijevanje i otvorenost za ljude, ali ne i za ono što danas čini svakodnevni život”, priča životna saputnica Mija Mijuškovića, Olja...
Umjetnikova inspiracija i muza, njegova nevjenčana supruga, u razgovoru za “Vijesti” podijelila je i žal što u Nikšiću, gdje je Mijušković rođen 1931. godine, odakle je potekao i kojem je doprinio na različitim nivoima, nema njegovog traga...
“Šteta je što u Nikšiću nema nikakvog Mijovog traga. Sticajem okolnosti, ja sam više puta posjećivala Nikšić u kojem je on proveo veliki dio života, ali tamo više nema nikakvog traga tome. Zapanjilo me je da je takvo stanje, čak i nešto što je nekada postojalo ispred hotela (Onogošt), nema ga više”, priča Olja sa sjetom u glasu.
A na otvaranju izložbe bila je tek nekolicina Nikšićana koji na Mijuškovića gledaju kao na legendu pronoseći glas o njemu, utemeljivaču meteorološke stanice i vrsnom umjetniku koju je od te stanice napravio nezamisliv galerijski prostor koji, nažalost, nije potrajao, usljed obijanja i pljačke kada su nestali i uništeni Mijovi radovi.
Iako je na otvaranju izložbe u Podgorici Barana bilo mnogo, nije bolje stanje u tom gradu, gdje je Mijušković proveo posljednje godine svog života, u Suvom potoku iznad Sutomora, ispod strmina planine Rumije, u odnosu na Nikšić.
“Kada je Bar u pitanju, ni tamo u javnom prostoru nema nekog Mijovog obilježja, ali u privatnom prostoru, u zabiti iznad grada, sve je vrlo interesantno postavljeno i lijepo je formiran prostor”, rekla je Olja.
Ta zabit, magijsko mjesto, mnogo je više od prostora, potvrdile su sagovornice Vijesti. Da je Mijo sam imao ideju o osnivanju muzeja ili spomen-kuće, galerije (na otvorenom), rekla je i Olja, ali, dodaje, različite privatne okolnosti su ga omele u tome.
Pored djela iz kolekcije Natali Pervak, postavku su upotpunile i skulpture iz privatne arhive Mijuškovića koje je Olja ustupila.
“Kustosi su odabrali djela koja će upotpuniti izložbu i ovo njegovo predstavljanje. Ja bih možda sve to malo drugačije prikazala i osmislila, ali je zaista mnogo lijepo, ali i veoma značajno što se uopšte dešava”, rekla je Olja nakon svečanog otvaranja izložbe...
“Ja se nadam da će se stvari po tom pitanju sada pokrenuti, znate i sami koliko i kakvih djela je ostalo za njime, ali tu treba pokazati neku brigu koja ne bi bila samo lična kao sada, već i institucionalna. Smatram da bi to bilo jedno lijepo nasljeđe”, zaključila je ona i poručila:
“Nadam da je ova izložba tek početak”.
Mijova uloga važna i za nove generacije mladih umjetnika
Mijo Mijušković je rođen 1931. u Nikšiću, gdje je završio osnovnu školu, da bi tokom Drugog svjetskog rata i okupacije Crne Gore sa 13 godina postao partizanski kurir. Po završetku Drugog svjetskog rata poslat je u Bugarsku, zajedno sa drugom djecom iz raznih krajeva Jugoslavije. U Jugoslaviju se vratio 1946. godine, u Vrnjačku Banju, da bi se godinu kasnije preselio u Beograd, gdje je upisao Srednju meteorološku školu. Nakon toga je upisao Višu pomorsku školu u Splitu, koju je ubrzo napustio i 1950. godine nastanio se na Cetinju. Sa 19 godina je počeo da radi u hidrometeorološkoj službi na Cetinju, a kasnije i u Podgorici i Nikšiću. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, kao i brojnih drugih strukovnih priznanja. Preminuo je 2022. u Baru.
Prvu samostalnu izložbu imao je 1964. godine na Cetinju, a posljednju upravo u galeriji “ForA” 2021. godine u Berlinu koja je bila otvorena za javnost punu godinu. U međuvremenu je imao više od 40 samostalnih i 150 kolektivnih izložbi...
“Bila sam zaista zapanjena umjetnošću i skulpturama Mija Mijuškovića kada sam ih ugledala u galeriji u Berlinu. Priredili smo izložbu i prikazali je široj javnosti u Njemačkoj, a svi su bili veoma uzbuđeni i oduševljeni”, rekla je Litsova.
U razgovoru za Vijesti dodaje da nije previše upućena u crnogorsku likovnu scenu, ali na osnovu onoga što zna, kaže da je Mijo Mijušković definitivno jedan od najznačajnijih umjetnika.
“Mislim da je njegova uloga veoma važna, a on veliki umjetnik. Sasvim sigurno je veoma značajan i za generacije mladih umjetnika koji danas stasavaju”, rekla je istoričarka umjetnosti.
Oduševljena ljudima, Pervak se preselila u Crnu Goru
Njemica Natali Pervak u razgovoru za Vijesti otkriva da je, oduševljena Crnom Gorom, odlučila da se preseli u našu državu...
“Preselila sam se da živim ovdje jer je Crna Gora jedna nevjerovatna zemlja. Vidjela sam mnogo toga u životu, ali kada sam prije pet godina došla u Crnu Goru, potpuno sam se zaljubila, na prvi pogled, od prvog minuta. Sve me je očaralo, priroda svakako, ali i ljudi. Ljudi su mi najvažniji u Crnoj Gori i zato sam i odlučila da se preselim i živim ovdje”, kaže Pervak.
Za to je, ipak, presudan bio i prvi dolazak i susret sa Mijom Mijuškovićem...
Sa druge strane, Olga Litsova je prvi put posjetila Crnu Goru kao gošća Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore, a povodom izložbe Mija Mijuškovića.
“Moram reći da sam zaista veoma srećna što sam ovdje, i to baš ovim povodom. Fascinirana sam ovom zemljom i vašim narodom, a prije svega toga fascinirala me je umjetnost izuzetno talentovanog vajara i umjetnika Mija Mijuškovića, kojeg smo predstavljali i u Berlinu, u galeriji ForA”, istakla je ona.
Bonus video:
