Zatekao sam pozorište puno potencijala i energije koje je htjelo bolje i više. Zatekao sam pozorište podstanara bez žiro-računa, što je nazamislivo u profesionalnim odrednicama teatra, a takvog ga i ostavljam. Ne krivicom pozorišta, niti uprave. Zatekao sam pozorište sa relativnim turbulencijama u personalnim i međuljudskim odnosima, kao i u svakom pozorištu borba sujeta, realnih i nerealnih kreativnih ambicija, raznih upliva “sa strane”, ali to bi sve postajalo efemerno kada se ulazilo u pravu produkciju.
Tako svoj nedavno završeni upravnički mandat komentariše doskorašnji direktor Gradskog pozorišta Podgorica, dramski pisac i scenarista Stevan Koprivica. Baš pred završnicu tekuće teatarske sezone, a na kraju jednog od najvoljenijih revijalnih pozorišnih festivala - RUTA, Koprivica se povukao iz Gradskog, a na njegovo mjesto, kao vršiteljka dužnosti, imenovana je dugogodišnja glumica te kuće Ivona Čović Jaćimović.
Koprivica u razgovoru za Vijesti govori o prethodnom periodu ali i budućim planovima, koje donekle vezuje za Gradsko pozorište, jer, kako kaže - upravnik za vakta, pisac zavazda, a sa Gradskim je od ranije još sarađivao... Njegovo stupanje na dužnost obilježilo je opšte zatvaranje usljed pandemije virusa korona, ali i inovativnost i borba koje su Gradsko pozorište u tom periodu izdvojile kao jedno od vodećih u regionu kada je u pitanju borba za umjetnost, sadržaj i publiku.
Iako je više puta najavljivao useljenje u zgradu koju Gradsko pozorište čeka kao na Godoa, to se nije desilo, a Koprivica kaže da su “najave bile iz puste nade i dobre želje, a na osnovu informacija koje smo dobijali”.
Pored toga, ponosan je, kaže, na glumce u cjelini koji rade u nezamislivim uslovima, ponosan je na organizacionu logistiku i tehniku koja zaslužuje neki orden pozorišnih heroja., dok žali za propustima u sistematizaciji, ali i zato neki projekti nisu ostvareni iz raznih razloga...
Kako biste sumirali svoj mandat u Gradskom pozorištu, da li je realizovano sve zamišljeno i šta biste posebno izdvojili?
Uvijek postoji raskorak između željenog i ostvarenog. “Ono što sanjaš i ono što ti se dešava”. Činjenica je da je početak mandata obilježila korona i zaptivena pozorišta što je predugo trajalo da bi se tek tako prevazišle poslijedice pasive. Dovijali smo se, igrali se na internetu, no, to nije ni pravljenje ni igranje predstava. Vrijeme koje je pojelo živote, a i stvaralačke nakane. Bi šta bi. Potom se krenulo u produkciju na koju sam vrlo ponosan, uz žal što su neki planirani projekti ostali “izgubljeni u prevodu”.
Vrlo sam ponosan na kvalitet produkcije koja je uveliko premašila uslove pod kojim smo radili, te poetičke domete koje su ostvarile neke predstave. Prevaziđeni su okviri i ambicije “malog gradskog pozorišta” i Gradsko se svrstalo u prvi ešalon regionalnih teatara. Spomenuću “Ukroćenu goropad” u režiji Dejana Projkovskog koja je bukvalno podigla na noge publiku na Šeskpirovom festivalu u Bitolju i na Tvrđava festu u Čortanovcima, a ovdje kada igra, a na žalost ne igra dovoljno, traži se karta više. Pomenuću “Bez portfelja” u režiji Branislava Mićunovića koja osvaja nagradu za najbolju predstavu u cjelini lista “Avaz” na Korenićevim danima u Sarajevu i visoko se kotirala na Festivalu u Užicu gdje se okupljaju najbolje predstave regiona. Spetakularni “Dekameron”, dramatizacija kultnog i kontraverznog djela Đovanija Bokača, opet u režiji Projkovskog je na Radmilovićevim danima u Zaječaru drugoplasirana po glasovima publike a osvaja nagradu za vizuelni identitet. “Mislim da treba da razgovaramo” reditelja Danila Marunovića je najgledanija predstava sezone, redovno na kartu više, a festivalska biografija joj tek predstoji.
Na šta ste posebno ponosni i da li za nečim žalite? Pored toga, kakvo je stanje na sceni za djecu?
Na sceni za djecu, pravi malo pozorišno čudo lutkarske “Mace papučarice” reditelja Davora Dragojevića, ”20.000 milja pod morem” sa preko šest stotina gledalaca na Festivalu kulturne prijestonice Evrope u Novom Sadu”, “Tarzan gospodar džungle”, igrano lutkarski spektakl već bilježi rekorde gledanosti i ima pozive za regionalne festivale. Obnovljeno remek djelo Jagoša Markovića ”Čarobnjak iz Oza”, kao da je juče napravljena, ne može dovoljno da se naigra, kao ni njegova “Snježna kraljica”, napravljena prije dvije godine. Mini komedija za djecu i odrasle “Tri praseta”... Malo li je? Sve ovo su samo neki izdvojeni naslovi koji su vratili odraslu i dječiju publiku u Gradsko pozorište.
Ponosan sam i na mlade glumce koji su u ovom periodu svoju profesionalnu biografiju vezali za Gradsko i koji, kao stalni članovi ili pod ugovorom, nose repertoar. Ponosan na glumce u cjelini koji rade u nezamislivim uslovima jer nemamo svoju kuću. Ponosan na organizacionu logistiku i tehniku koja, što se mene tiče, zaslužuje neki orden pozorišnih heroja. A žalim? Žalim za propustima u sistematizaciji koji onemogućavaju da neki ljudi u kući iskažu pun potencijal, a neki ostaju van kuće zbog birokratskih previda i ovlašnih bajpasova i inertnih prepisivanja prošlih sistematizacija. Za to sigurno snosim dio odgovornosti, zalud žal. Žalim što neki projekti nisu ostvareni iz raznih razloga, možda nam je u nekim momentima, poneseni stvaralačkom energijom, zakazalo objektivno sagledavanje stvarnosti i uslova.
Kakvo ste stanje zatekli, a kakvo ostaje za Vama?
Zatekao sam pozorište puno potencijala i energije koje je htjelo bolje i više. Zatekao sam pozorište podstanara bez žiro računa, što je nazamislivo u profesionalnim odrednicama teatra, a takvog ga i ostavljam. Ne krivicom pozorišta, niti uprave. Zatekao sam pozorište sa relativnim turbulencijama u personalnim i međuljudskim odnosima, kao i u svakom pozorištu borba sujeta, realnih i nerealnih kreativnih ambicija, raznih upliva “sa strane”, ali to bi sve postajalo efemerno kada se ulazilo u pravu produkciju. Zatekao sam pozorište koje je imalo regionalne iskorake i uspjehe u minulim vremenima: “Novela od ljubavi”, “Zauvijek tvoj”, “Čuvari tvog poštenja”, “Kozocid”..., a sada je neizostavni dio regionalnih gostovanja i festivala. Gradsko pozorište je fabrika pozorišnih proizvoda namijenjenih podgoričkoj i crnogorskoj publici sa relevantnim kvalitetetima da se odgleda sa jačim i uređenijim pozorištima iz regiona.
Dva puta ste sa sigurnošću najavljivali zgradu, odnosno useljenje, što se, nažalost, nije desilo. Da li je to neki usud Gradskog?
Najave su bile iz puste nade i dobre želje, a na osnovu informacija koje smo dobijali. Gradsko pozorište je krajnji korisnik koji se nije pitao, osim konsultativno i neuvažavajuće. Moja je krivica što sam nadu u skoro useljenje javno iznosio. I vjerovao, zaista. Sve dok ne bih kročio u “Skadar na Bojani”. Vjera i nada, dvije jako sumnjive kategorije. Onda više ništa nisam najavljivao. Iz sve snage navijam da sljedeća uprava i ovi vrijedni i talentovani ljudi kroče u to zdanje i oplemene ga igrom i talentom i time nadoknade ovih sedam gladnih godina.
S obzirom na to da ste pisac i scenarista, planirate li da nastavite svoj rad u tom smjeru i koliko će se to ticati Gradskog pozorišta konkretno?
Upravnik za vakta, pisac zavazda, ili dok ne iščili talenat ili volja da se bavite pisanjem. Moji tekstovi se igraju u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj, ima tu i ponešto serija i priprema za film. Situacija iz pređašnjeg pitanja je zahvalna komedijska situacija i već se naziru konture komada. Može, a ne mora da bude zanimljivo Gradskom, jer već postoji zainteresovani producent.
No, ne valja pričati o budućim komadima da se ne bi nešto pokvarilo, staro pozorišno sujevjerje. Što se Gradskog pozorišta tiče ono ostaje dio moje pisačke biografije na koju sam ponosan, a i jedne od upravničkih na koju sam ponosan, sa nešto nijansi gorkog.
Konkurs izgubljen u prevodu
Kako komentarišete situciju koja je isplivala u javnost na relaciji gradonačelnica Glavnog grada Olivera Injac - Savjet Gradskog pozorišta, a prilikom izbora novog rukovodstva?
Rezultati konkursa su “izgubljeni u prevodu” uprkos tome što je Savjet odlučivao po svim legitimnim koordinatama konkursa.
Bonus video:
