Slobodan Šnajder je istaknuti hrvatski pisac, dramaturg i esejista, jedan od najvažnijih autora svoje generacije, pisac kultne drame “Hrvatski Faust”. Šnajder spada među srazmjerno malobrojne autore u prostoru zajedničkog jezika koji su umjeli (i htjeli) postavljati i ona neprijatna pitanja o ideologiji i naciji, čak i po cijenu sasvim neknjiževnih osporavanja koja bi time bila isprovocirana... Njegovo stvaralaštvo obuhvata romane, drame, eseje i kritike.
Šnajder je poznat po sposobnosti da u svojim djelima istražuje složene društvene i političke teme, često koristeći bogatu istorijsku pozadinu Balkana. Najpoznatija djela uključuju romane “Doba mjedi” i “Anđeo nestajanja”, koji su prevedeni na mnoge evropske jezike i naišli na izuzetno pozitivan prijem kod kritike i publike.
Njegov roman “Doba mjedi” osvojio je nekoliko prestižnih nagrada, a drama “Hrvatski Faust” postala je važan dio savremenog hrvatskog teatarskog repertoara. Njegovo stvaralaštvo često istražuje teme identiteta, istorijske sudbine i uticaja političkih događaja na pojedince i društvo. Kroz svoj rad, Šnajder ostaje vjeran umjetničkom izrazu koji kombinuje dramske elemente sa literarnom naracijom, zadržavajući se na ivici između fikcije i stvarnosti, često provocirajući misao i izazivajući čitatelje i gledaoce da preispitaju sopstvene stavove i percepcije.
Šnajder je, takođe, dobitnik nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša” za doprinos književnosti, koja će mu biti uručena večeras na Trgu pjesnika u okviru 38. festivala Grad Teatar.
Dobitnik ste nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša”. Koliko Vam znače književne nagrade i kako one utiču na Vaš rad?
Moja su iskustva s nagradama raznolika. Roman “Doba mjedi”, preveden na sve velike evropske jezike, osim ruskog, gdje sam ja zaustavio pripremne radnje nakon nasrtaja na Ukrajinu, uspio je u Hrvatskoj osvojiti jednu nagradu od pedeset koliko ih ima. U načelu, više mi se sviđaju nagrade koje nose imena pisaca, kao vaša, nego one koje nose imena korporacija.
Koliko poznajete djelo Stefana Mitrova Ljubiše i kako biste opisali Vašu relaciju s njegovim stvaralaštvom?
Nedovoljno poznajem djelo Stefana Mitrova Ljubiše da bih se usudio govoriti o nekoj relaciji moje malenkosti spram njega. Tu nema moje subjektivne krivnje. Njegove knjige koje postoje u našim bibliotekama spadaju u rarissima, izdanja do kojih se teško dolazi. Trebao bih se zatvoriti u neki arhiv, pa bi mi možda, uz nešto sreće, bila doturena neka zbirka njegovih priča čuvana u nekom udaljenom depou. Ono što je nekada bio projekt zajedničke kulture u zajedničkoj domovini sada je raspršeno. U slučaju ovoga autora radi se o čvrstom preplitanju kulture, nacionalnog buđenja, i političkog projekta, što je istoznačno našim Ilircima. Vjerujem da svako dijete u Crnoj Gori uči ovoga pisca, ali ne i recimo Ljudevita Gaja, a to je isto doba.
Kako doživljavate činjenicu da vas smatraju evropskim piscem? Što za vas znači ova književno-poetička odrednica?
Ona bi trebala biti kompliment, a premda ja jesam pisac, ujedno sam i čovjek. Evropskim piscem svakako me smatraju Holanđani koji su kupili 14.000 primjeraka mog romana, a drugi, upravo “Anđeo nestajanja”, izaći će u Amsterdamu već krajem oktobra. Ali oni koji drže da granice “srpskog svijeta”, “hrvatskog svijeta”, “ruskog svijeta” završavaju kod Bregane, smatrat će ovu činjenicu suspektnom; gotovo kao izdaju. Trudim se da granice mog svijeta ne budu granice mog jezika, premda nikada ne bih mogao pisati na drugom jeziku osim hrvatskom.
Kako je Vaša knjiga “Doba mjedi” primljena u Evropi, Hrvatskoj i kod nas? Kakva je recepcija Vašeg romana “Anđeo nestajanja”, koji je objavljen prošle godine?
Mislim da je to za “Doba mjedi” poznato. Knjiga se prilično čita i kod vas. “Anđeo nestajanja” tek počinje svoj put, ali u Zagrebu je u par mjeseci izašlo drugo izdanje. To nije laka knjiga, ona ne putuje na plažu niti na skijanje, to je sigurno.
Koliko je zahtjevno danas pisati romane u kojima duga istorija ovih prostora presudno oblikuje i uslovljava egzistencije junaka?
Teško, naravno, ali ne vidim drugu mogućnost za književnost ukoliko ona nastoji izaći iz okvira formalnih igrarija. Historija sigurno oblikuje egzistenciju, čak i onda kada netko ispadne iz historije. Anđa Berilo takva je osoba i njezina se “egzistencijalna situacija” ispituje u romanu sa svih strana; jedna je vizura njezina, druga je onih koji je simpatiziraju ili mrze. Kod nas se uvijek mora uzeti u obzir i ovo potonje.
Da li vjerujete da se naši identiteti, uslovljeni istorijskim tokovima i socijalnim prilikama, mogu prevazići?
Kod najboljih da. Oni se izdižu iznad onoga što je naprosto moguće. Svi smo šezdesetosme (Bože, kako je to bilo davno, ja danas, zbog problema s glasnicama jedva govorim) vikali, u Sorboni, Beogradu, Zagrebu, Berlinu: Budimo realistični, tražimo NEMOGUĆE.
Koliko držite do stava kritike o vašim djelima?
Više no što možda mislite, jer znam biti ohol, ali uvažavam ih čak i kada se radi o negaciji. “Doba mjedi” bilo je u Hrvatskoj iznenađenje jer se odjednom pojavilo djelo manje-više otpisanog čovjeka i autora. Učinci vremena u teatru su strašni, tu postoji samo danas, sve drugo nestaje, pogotovo kada mu je naređeno nestati u “bespuću povijesne zbiljnosti”. Generacijska falanga i akademska kritika nisu bile spremne na taj roman, pa je možda i zato moj roman iznimno dobro prošao. Pisano je o njemu po svijetu, što izaziva zavist, ali naravno i neku vrstu opreza: jer možda je ipak dobro, premda to ne smije biti. S “Anđelom” još ne znam kako će biti. Gutam, žalim se, veselim itd, ali znam da ako na margini ovoga romana koji je “o svemu”, ne ispišem svoj Čas anatomije, džaba sam krečio.
Da li su Vaši romani otklon od dramske književnosti, i ako da, u kojoj mjeri?
Koristim ono što mislim da znam o pisanju drama. U romanima imate mnogo udara koji su tipični za dramski razvoj radnje. Oni imaju mnogo radnje, danas su moderniji lirski pasaži, često ni o čemu.
Kakva je sudbina drame “Hrvatski Faust” i kako su Vaše drame primljene u današnjem pozorištu?
Lijepo se o meni govori kao što se govori o pokojniku, to spada u bolje običaje. De mortuis nihil nisi bene. Negdje početkom devedesetih Paolo Magelli, tada još srazmjerno normalan, zagledao se u mene pa rekao: Ti si kao Ernst Toller! Ti ne postojiš! Toller je postojao dok nije odlučio drugačije. Ja nisam tip samoubojice, u “Anđelu” se provodi ogromna debata o raznim vrstama samoubojstva, od herojskog kako ga je slavila antika, do onih koje je jedan Koča Popović u svom Traktatu o samoubojstvu smatrao izdajom života. No, Magelli nikada se nije usudio predložiti nekima od novih gospodara teatara neki moj komad. Toliko o njemu. Tako eto, ja ne postojim. Magelli svakako nije Ernst Toller.
Koliko pozorište i dalje može biti “ogledalo” i nas i društva? Radite li trenutno na nečemu novom za pozorište?
Ne, jer svaki mazohizam kad-tad naleti na svoju granicu. Imam 13 drama koje Zagreb, moj rodni grad, nikada nije vidio. “Hrvatski Faust” tek je malen dio te represije, u neku ruku, zabrane bavljenja profesijom.
Kakva je, po vašem mišljenju, sudbina pisane riječi u svijetu kom prijeti vještačka inteligencija?
Mračna. Već se danas knjižarsko tržište počinje ravnati prema knjigama koje može proizvesti umjetna inteligencija. Lako je izračunati budućeg Nobela. Autor mora biti spisateljica koja opisuje svoju patnju od patrijarhata, s elementima ljubavi i kolonijalne prošlosti. Ovo nisam ja izmislio već Rushdie u odgovoru na pitanje zašto on nikada neće dobiti Nobela. Kasno mu je mijenjati spol.
Na osnovu Vašeg književnog i životnog iskustva, kako doživljavate savremene tokove događaja u regiji bivše Jugoslavije?
Čitajte moje knjige. Ja vam bolju i pregnantniju informaciju o tome ne mogu dati. Da ih ne bih morao davati, pišem knjige.
Gdje vidite nadu za budućnost?
“Anđeo” je roman o nadi. Nemam boljeg odgovora.
Bonus video:
