(Aurora, Balša Brković, Podgorica, Nova knjiga, 2023.)
“Ovdje prestaje more i počinje zemlja”, tako Žoze Saramago započinje opis Lisabona u romanu Godina smrti Rikarda Reiša. “Ovde prestaje patetika i počinje ljubav prema gradu”, mogli bismo da kažemo za Auroru, najnoviji roman Balše Brkovića. Evo nas između četiri pojma dovoljno prostrana za književnu interpretaciju, sasvim moćna da preuzmu metaforičko značenje priče o gradu i dovoljno univerzalna da se oko njih ovije književni napor.
Jedan grad zapljuskuje morski beskraj, drugi grad obavija nježnost, ona je uvijek beskrajna. Saramagov roman je o gradu i pjesniku Fernandu Pesoi alias Rikardu Reišu, drugi roman, Aurora, pjesnik Brković posvećuje gradu. Posredstvom jedne intelektualne igre autor prikazuje kako se mali grad razvija i internacionalizuje, te kako na taj način zadobija urbanu biografiju. Topos grada metaforizovan je kroz šahovski klub, što simbolički vodi ka postepenoj metamorfozi od predratne varoši ka glavnom gradu. Balša Brković je romanom Aurora zadobio autorstvo nad fikcionalnim gradom koji nam je uvjerljiv kao da je pravi i privlačan kao da stvarni ne znamo. Autorstvo dijeli sa brojnim stvarnim i izmišljenim likovima koji žive autentične i imaginarne živote u njegovom romanu i dok ih pratimo pokatkad zaboravimo da je zemlja pod gradom tvrda, a rat na pomolu.
Grad je Podgorica, a Balša Brković je napisao sjajan roman o gradu, koji je nedostajao.
Aurora ima bezmalo četiristo strana i petnaest poglavlja. Središnja tema romana je otvaranje šahovskog kluba, što predstavlja veliki kulturni poduhvat za tadašnju Podgoricu, a sve to prati niz događaja koji se smjenjuju velikom brzinom. Svako poglavlje se bavi svojom temom koja doprinosi opštoj liniji razvoja i dinamike radnje kao i kompleksnosti likova u romanu. Njegovanje misaone igre ne zaustavlja se samo na zamisli inženjera Nestera o muškom šahovskom klubu, već se proširuje i na ženski, a to je već razlog za uzbunu u varoši. Drama oko osnivanja ženskog kluba proizvodi niz interakcija u romanu sa ciljem da se prikaže pluralizam glasova u pogledu razvoja jedne sredine i jednog društva. Književni predložak sa mnoštvo likova nije slučajan, to je uvjerljiv način da se oslikavaju mentalitet, psihologija, ustaljeni obrasci mišljenja, komunikacijske vještine, sve često zaodjenuto u humor. Ideja otvaranja šahovskog kluba je okosnica romana sa brojnim sporednim narativnim tokovima koji direktno ili indirektno podupiru središnju radnju. Dodatno, misteriozno ubistvo jedne žene usložnjava naraciju i izaziva napetost potaknutu ljudskom radoznalošću i licem u uniformi.
Poetika slojevitosti romana ima nešto od sličnosti sa ruskim matrjoškama. Slojevitost je u tekstu, u dijegetičkom autoritetu pripovijedanog i logici kauzalnosti. Bitno je samo dobro postaviti cilj. Igra šaha je nova, za nju su potrebni novi ljudi ili ljudi sa novom sviješću - to bi bila najveća babuška. Novi ljudi i promijenjena svijest znače novu energiju i agregaciju sličnih afiniteta, a oni se nalaze u povezivanju sa naprednijim sredinama - to je naredna babuška. Podgorica sarađuje sa Dubrovnikom, Bora Kostić dolazi na otvaranje kluba, intenziviraju se veze sa razvijenim sredinama. Za tu igru potrebni su pamet i smirenost, naročito fokusiranost. To je dobro sakrivena mala lutka. Kao najmanju babušku u nizu, ili možda najveću, mogli bismo zamisliti prevazilaženje čaršijskog mentaliteta. U interpretaciji Miluše Tijović to ovako izgleda:
”Slušajte, đeco”, uzima riječ najstarija među njima. “Naš najveći neprijatelj nijesu ni zakoni, ni zatucani muškarci, ni prevaziđene institucije, nego - čaršija. Ovdje ljudi nešto misle, a i ne znaju zašto misle. Jer, ne formiraju mišljenje u svojoj glavi nego ga pokupe u čaršiji, kao dnevni provijant... To je bitno da shvatimo.” ... (str.169)
”Kada radiš nešto od početka, ti postavljaš poredak” (str. 169), kaže jedna od protagonistkinja romana. Ne možemo se oteti utisku da ove riječi imaju svevremenu važnost.
Zaplet sa dramom stavova oko ženskog kluba, i jednim ubistvom, autoru daju predložak za živo pripovijedanje, a čitaocu nepodijeljeno zadovoljstvo naracije koji podrazumijeva brojne događaje, mnoštvo likova i fino psihološko nijansiranje. Dijalozi su živi i uvjerljivi, pritom lišeni svake suvišnosti koja bi usporavala radnju ili razvodnila narativni ili diskursni fokus. Na površinskom nivou razgovaraju junaci i akteri romana. U dubljem nivou radi se o intertekstualnim bravurama. Tu epohe među sobom razgovaraju, ideologije se samjeravaju, lična i politička ubjeđenja se izazivaju, likovi u romanu pozivaju se na pravdu i nepravdu, i onu prema ženama, evocira se tradicija i poznati red u društvu. Sve je začinjeno humorom i zaodjenuto mekotom naracije koja liči na prvi snijeg koji je na kraju romana pao. Meko jeste, ali snijeg je hladan i umije dugo da se zadrži. Autor Aurore to sjajno demonstrira.
Vrijeme je pred Drugi svjetski rat, Balša Brković daje anticipaciju opasnosti kao pojačanu dinamiku kretanja ljudi i suprotstavljanja ideja. U vazduhu se osjeća nadolazeća promjena, tenzično odmjeravanje i ideološko ubjeđivanje sveprisutni su. Mnogi su putnici dolazili u tadašnju Podgoricu i iz nje odlazili. Moguće je da je Tin Ujević bio gost nekim povodom, pa napisao djevojci posvetu za zbirci pjesama koju je slučajno imala kod sebe. Vrlo vjerovatno da su Milovan Đilas i Radovan Zogović bili u Podgorici. Ne nužno zajedno, autor to bolje zna, stoga u romanu postoji ova znakovita razmjena dvojice istorijskih ličnosti.
”Ponekad mislim da je opasno zagledati se u nebo”, kaže Zogović kasnije. Ponovo su ispred kuće. Odavno je pala noć. Zvjezdano nebo nad Piperima djeluje kao na najljepšim ilustracijama. “Čega se bojiš?”, pita ga Milovan. Radovan odgovara: “Da više neću pogled moći da spustim na bilo što drugo...”
Nebo nad Podgoricom, ili Piperima, svejedno. Nebo nad Berlinom. Asocijacije su brojne. Užurbanost u romanu praslika je promjene paradigme koja se nagovještava, a rezultiraće, znamo, kao drugačiji društveni poredak, kao pobjeda jedne ideologije i kao niz emancipacija, među njima i ona ženska. Svemu će, znamo, prethoditi rat. Da se Balša Brković u romanu bavio velikim idejama zaodjenutim u jedan sasvim konkretni cilj, a to je otvaranje šahovskog kluba u Podgorici, dva, u stvari, sagledavamo kroz ono što se u pragmatici zove common ground. To je zajedničko znanje o vremenu koje je van romana, a obuhvata poznatu istoriju, politiku, kulturu, razvoj, izgradnju jedne zemlje i mnogo toga još. “Mnogo toga još” je u presupoziciji ili pretpostavljenom iskustvu koje povezuje pisca i čitaoca kako bi ovi drugi bez problema razumjeli fikcionalni svijet romana. Kroz roman putujemo od malog mjesta do pretpostavljenog urbanog razvoja, od patrijarhalnog stanovnika do projektovanog građanina. Jedan šahovski klub može da stvori uzbudljivu fabulu, jedno ubistvo da doda na dramatici radnje.
Balša Brković je sproveo opsežno i ozbiljno istraživanje u pripremi za nastanak ovog romana. Istraživanja su bila širokog spektra i odnosila su se na glavne političke, ekonomske, društvene, bezbjednosne prilike, a obuhvatala su i pojedinosti za koje znamo da su temeljito proučene i vjerodostojne, postupak uporediv sa onim kod najboljih pripovjedača. Putnike koji vozom dolaze u Nikšić sačekuje autobus u određeno vrijeme i vozi za Podgoricu. Referenca sasvim dostojna jednog Orhana Pamuka koji je temeljito istraživao tramvajsku rutu u jednom njemačkom gradu zato što je njegov fikcionalni junak tim tramvajem išao u određeno vrijeme. Tu ne smije biti greške. Na sličan način, sluhom hroničara i pomnošću vrsnog pripovjedača, Balša Brković uvodi oko sto pedeset autentičnih likova u roman. Sama njihova imena nose autoritet, boju i potpis jednog vremena, što pisac Brković i zanesenjak Balša združenim snagama pretaču u zadivljujuće štivo fikcionalne hronike grada. U toj hronici autor nam nenametljivo daje modu, gastronomiju, običaje, navike i lokalni komunikacijski folklor, bilo ritualnog bilo spontanog karaktera. Imamo detalje o haljinama, plesu, ukusu građanske klase, imamo knjige koje se čitaju, znamo o jelima i pićima. Roman bi bio pomalo opor bez ljubavi i erosa kojim je delikatno impregniran. Ljubav je odvažna, ona počinje tamo gdje patetika prestaje. Patetika ostaje u pjesmama o Podgorici, ljubav je odvažna, i sa ljubavnicima putuje u Ameriku.
U stilskoj bravuroznosti Aurora obiluje žanrovskom raznolikošću. Ponekad brze dijaloške razmjene zaliče na dramski tekst, a neke rečenice na didaskalije kojima se završava ili prekida scena: “Izlaze iz kupea.” (str. 17); “Niko ne prekida tišinu.” (str. 16). Uz to, u romanu nailazimo na izvještaje, formulaički jezik dopisa, visokoparnu prepisku sa različitim stepenima prisnosti, poeziju, retoriku varoši i kalambure oriđinala. Svaki tekstualni pasaž je registarski primjeren situaciji, sagovorniku, njihovom rangu, kontekstu i ostalim zahtjevima date diskursne situacije. Uz to, prozni tekst romana krase nekolicina jezika. U vremenu koje pokriva roman u Podgorici je bio prisutan esperanto. Imamo ga u romanu. U Podgorici je uvijek bilo Roma. Imamo romski u romanu. Turcizmi su bili značajno zastupljeni u govoru ljudi toga doba. U romanu ih imamo u omjeru koji je autor smatrao dostatnim. Oriđinali su gradu ono što su klovnovi na dvoru. I jedni i drugi govorili su ono što ostali nisu smjeli. Oriđinal Pule Poskočica iz Aurore pritom govori u stihu. To je poseban žanr u registru podgoričkog humora. Vanredna žanrovska i registarska raznovrsnost posebna su vrijednost teksta, oni stilistički učitavaju dodatnu umjetničku vrijednost i nepogrešivo doprinose kompleksnoj predstavi Podgorice kao multietničke, multi konfesionalne i daju sliku otvorenog grada u kome niko nije stranac. Navedeno predstavlja dublje slojeve teksta koji komuniciraju autorove ideje o humanosti i demokratičnosti bez čega bi svaka naseobina ove vrste bila kandidat za prokletu avliju.
U crnogorskoj fikcionalnoj produkciji uglavnom vlada mačizam kroz dominaciju muških likova i obradi tema gdje nema žena ili su prisutne na način da nisu dovoljno ni vidljive ni bitne. Balša Brković je sasvim suprotno tradiciji učinio ovaj roman feminističkim u istinskom duhu ravnopravnosti. Metafora muškog i ženskog šahovskog kluba dovoljno konceptualizuju njegovo rodno poimanje u savremenom društvu. Nije propustio da pomene “hajdučicu Stoju” (str. 112), tako su novine nazivale komunistički angažman jedne žene iz čuvene porodice Marković. Ona već tada ima rodno senzitivno zanimanje, pežorativne boje, naravno. Stoja ima ulog za onovremeno samoodržanje i savremenu pobunjenost. Takve žene mogu u ideološke hajduke i šah da igraju. Pasaži poput ovih nisu dio teksta zbog površne intrigantnosti ili političke korektnosti, oni su tu zbog duboke ljudskosti koja uključuje rodnu ravnopravnost, ali i rasu, vjeroispovjest, etničku pripadnost, političko opredjeljenje - sve ono što doprinosi duboko humanom tonu romana.
Iako roman obiluje autentičnim likovima, stvarnim, mogućim i izmišljenim događajima glavni lik romana Aurora je Podgorica. Tu Podgoricu treba uzeti metaforički kao topos koji komunicira otvorenost i suživot. Sa tom idejom na umu bilo bi interesantno analizirati roman iz perspektive teorije mreža, budući da je to teorija koja se koristi kvantifikacijom. Ekvidistanca grada i njenih stanovnika početna je pretpostavka. Mreža komunikacije između likova u djelu pokazala bi preference, učestalost, naklonosti, polja privlačenja i odbijanja. Teorija mreža ima potencijal da pretvori vrijeme u prostor pa tako postoji mogućnost da se ona predratna Podgorica konceptualizuje kao grad u sadašnjem trenutku i da prošlost bude vidljiva kao sadašnjost. Kada se uradi takva mreža nekog umjetničkog djela tada se više ne radi o konkretnom književnom djelu nego o modelu po kome bi mogli drugi autori u drugačijoj poetici i drugačijim stilom da pišu o istoj temi. Tada bi se sasvim dobro sagledalo da je ovakva struktura romana invencija sa snažnim kohezivnim potencijalom i ubjedljivim stilističkim rješenjima. Mreža Aurore čvrsto se drži zbog grada Podgorice.
Balša Brković ne popravlja istoriju ili mentalitet, ne izvinjava se za prošlost nego ostavlja legat za budućnost, svojom ljudskošću koja je jedina valjana ideologija. Podgorica je ovim romanom dobila književni spomenik, a Balša Brković je sebi dodatno učvrstio epitet vrsnog književnika i etabliranog pisca.
Bonus video:
