Uprkos uvjerenju da se dobro dobrim vraća, život nudi bezbroj primjera da nije uvijek tako. Ipak, nastavljamo da vjerujemo u pravednost i dobrotu... Kada se neko “osili” da sopstvenim primjerom ukaže na surovost sudbine, većini ne biva milo. No, kao i brojna druga, i takva uvjerenja valja ogoliti. Na britak, ali i humorističan i ironičan način upravo to radi češka književnica Tereza Boučkova.
Autobiografski, njen roman “Godina pijetla” često se opisuje i kontroverznim. Popularnost i interesovanje za ovaj rukopis ne jenjava od 2008. godine kada je objavljen u Češkoj, a zatim i širom Evrope, pa i svijeta, što i ne čudi s obzirom na tematiku, odnosno problematiku djela.
“Glasno i neuvijeno autorka progovara o usvajanju romske djece, ne posežući u rječnik za dopuštenim i korektnim izrazima, te svoju nutrinu otvoreno izlaže javnosti. Uprskos ličnoj frustraciji zbog neuspjeha na liniji žena-majka-spisateljica, Boučkova je lucidno premrežila svoj tekst brojnim referencama na poznata književna, filmska i pozorišna ostvarenja, čime je napravila odmak od pukog dnevničkog narativa”, navodi se u opisu djela objavljenog u izdanju hrvatske Hene.
Knjiga je nedavno predstavljena i u Crnoj Gori na Međunarodnom književnom festivalu “Odakle zovem”...
Nakon što su joj, kao mladoj ženi, ljekari kazali da neće moći da ima djecu, njen muž i ona odlučili su da pruže dom nezbrinutoj djeci i u razmaku od godinu usvojili su dvojicu romskih dječaka starih po godinu. Ubrzo je i sama rodila još jednog dječaka. Idiličan život sa trojicom sinova u selu pored Praga promijenio se ulaskom starijih u pubertet...
“Njena dvojica usvojenih sinova romskog porijekla u pubertetu postaju problematični, neukrotivi i neprepoznatljivi, te nadjačavaju sva njezina dobronamjerna nastojanja. Posljedično, brak joj je poljuljan, te zapada u stvaralačku krizu rastrgana željom da ispuni sve svoje uloge”, dodaje se u opisu djela čija autorka ne krije da je time otvorena i velika javna polemika.
“Ova knjiga donijela mi je i mnoštvo kritika u javnosti, prvenstveno pošto sam otvorila jednu tabu temu, a to je da usvajanje djeteta ne mora uvijek da se završi fino i srećno, kako to obično ljudi misle”, priča Boučkova u razgovoru za “Vijesti”.
No, pored tih događaja, “Godina pijetla” otvara još mnoštvo drugih tema, čime Boučkova nanovo pokazuje da nije samo književnica, već i aktivistkinja na više polja, prvenstveno, borkinja za slobodu i ravnopravnost, ali i protiv totalitarizma koji joj se urezao u sjećanje.
Svojevremeno je bila najmlađa potpisnica Povelje 77, dokumenta čehoslovačkih intelektualaca iz 1977. u kojem se kritikuje komunistička vlast. Povelja je prerasla u građanski pokret i označila početak tzv. Baršunaste revolucije 1989. godine. Često predstavljanja kao kćerka čuvenog češkog pisca i disidenta Pavela Kohouta, jednog od najistaknutijih protivnika režima, Tereza Boučkova “Vijestima” kaže da njen osjećaj za vrijednost pravde, slobode i demokratije ima veze isključivo sa njom samom, dodatno jer sa ocem nije živjela. Vođena iskustvom i sjećajući se jedne okupacije, “Vijestima” kaže da strahuje od novih poteza na geopolitičkoj sceni, te da je duboko pogađaju aktuelni ratovi...
O svemu tome, Tereza Boučkova govori za “Vijesti”.
Iako relativno poodavno napisana i objavljena (s obzirom na hiperprodukciju koja vlada scenom), “Godina pijetla” je i dalje popularna knjiga, što je danas rijetka pojava. Vjerujem da je tako ponajviše zbog same radnje, dodatno ako znamo da je u pitanju istinita, odnosno Vaša lična priča...
Tako je, radnja knjige je vezana za moje i probleme moje porodice sa usvojenim sinovima i njihovom adaptacijom... To je zapravo priča jedne žene, koja nakon što joj se desio taj najgori scenario, odnosno raspad njene porodice, uporedo prolazi još mnogo drugih kriza - krizu srednjih godina, krizu u braku, krizu u stvaralaštvu, krizu svega mogućeg... Mislim da će taj prelomni momenat, kada čovjek počne da traži samoga sebe i uvidi gdje se nalazi u svemu tome, svakoga na neki način i u nekom trenutku susresti. Mislim da kod ove knjige nije toliko važno što je ona stara, već je bitna njena sadržina koja govori da bilo koji element iz te knjige, bilo koga i bilo kada može zadesiti ili se neko s njime može suočiti, na neki način. Tako sam se susretala sa komentarima čitalaca iz Poljske, Hrvatske, Italije, a koji su mi potvrđivali da su, iako nisu imali usvojenu djecu, prolazili kroz te faze koje ja pominjem u knjizi... S obzirom na to, mislim da je jako bitno da se čitalac nađe u toj priči, u knjizi, a ne da razmišlja o tome kada je izdata ili koliko je stara.
Čisto informativno, zarad znatiželje čitalaca, ti naši adaptirani, usvojeni sinovi su romskog porijekla i oni su i dalje tu, žive u Češkoj, imaju svoju djecu, ali nažalost žive nekim svojim komplikovanim životima koji su uglavnom dirigovani nečim drugim, nekim većim silama, kao na primjer drogama... Nakon usvajanja, moj suprug i ja smo dobili i biološkog sina koji je i danas vezan za svoju braću...
S obzirom na tako intimnu i ličnu priču, kako doživljavate mnogobrojne književne večeri na kojima govorite o tome, Vi lično, a onda i kroz druge?
Pisac nikako ne bi smio razmišljati o tome da li će ta knjiga nekome pomoći, da li će nekome odmoći i uopšte kakav će imati dojam, jer na taj način gubi fokus sa onoga što želi napisati. Ova knjiga svakako nije nastala kao moja terapija tokom tih dešavanja, već sam je (na)pisala tek nakon što sam prošla kroz tu fazu, kada sam se već na neki način izvukla iz svega toga. Čovjek da bi to približio, a da to ne bude neka patetična, plačljiva i sažaljiva knjiga, mora da prođe određeni period i faze, mora sve to sam sa sobom riješi, da bi mogao napisati ono što želi na način na koji želi i da bi to uopšte imalo neku snagu, a da ne bude klasično prepričavanje sopstvenog života na patetičan način. Iako je ova knjiga moj bestseller i najpopularniji rukopis, moram podijeliti i drugu stranu medalje, a to je da mi je ova knjiga donijela mnoštvo kritika u društvu i javnosti, prvenstveno pošto sam otvorila jednu tabu temu, a to je da usvajanje djeteta ne mora uvijek da se završi fino i srećno, kako to obično ljudi misle. Ja sam prikazala tu drugu stranu. Kod nas u Češkoj postoji neko, neću reći pravilo, već priča i uvjerenje da kada usvojite dijete, pružite mu svu moguću ljubav, to će vam se na najbolji način i vratiti. Ja sam u svojoj knjizi pokazala da je nekada upravo suprotno, pričajući svoju priču koja zaista i jeste sušta suprotnost tim ubjeđenjima i očekivanjima. Na taj način sam takla u onaj dio društva kojem se ne sviđa taj način razmišljanja.
Možemo li reći da različiti komentari na otvaranje tema poput ovih, podstiču glas o važnim životnim temama, donekle i tabuima?
Tabui postoje da bi se otvarale priče o njima. Ipak, nakon što otvorite tu Pandorinu kutiju, jako je teško nositi se sa time. Vratiću se samo još jednom na knjigu “Godina pijetla”, jer želim da naglasim da nije u pitanju generalizacija bilo čega, već čisto opisivanje mog života, mojih problema, moje porodice, mog vlastitog iskustva, a sve to ja mogu opisati i napisati kako god želim i osjećam da treba.
Vi ste od svoje mladosti aktivistkinja, borkinja protiv zatvorenih režima, totalitarnih sistema.
To je nešto što izgleda nosim u sebi. Opet kažem, postoji i ta druga strana priča, a to je da moram sama naučiti da se nosim sa takvim stvarima, da ne bih podlegla panici.
Pored toga što ste naslijedili svog oca u društveno-političkom angažmanu, na neki način, takođe ste i književnica, baš kao i on. Da li je to porodično nasljeđe, eventualno samo talenat u genima, za Vas vrsta obaveze i odgovornosti, ili stvarate nezavisno od toga, pod uticajem nekih drugih okolnosti?
Ja sa svojim ocem nikada nijesam živjela. On me nikada nije vaspitavao niti je na bilo koji način mogao uticati na mene i moj razvoj. S obzirom na to, mogu reći da sam, sve što sam uradila, napravila sama. Možda mogu reći da sam od njega naslijedila taj neki književni talenat. Biće da je sve ipak najprije pitanje moje ličnosti i karaktera, dodatno jer moja dva najbliža i jedina rođaka koje imam, nijesu aktivisti uopšte.
Koliko je, prema Vašem mišljenju, važan taj bunt, posebno kod mladih ljudi, ali i kod umjetnika, poput Vas, koji imaju snažniji glas u javnosti u odnosu na prosječnog građanina?
Čovjek mora da radi u skladu sa svojom savješću, a da ne razmišlja o tome da li će ga i kako neko osuditi ili osuđivati. Koliko god zvučalo kompleksno Vaše pitanje, zapravo je jednostavno - sve je to pitanje savjesti.
Svaki pisac u nekom momentu (sasvim sigurno) prolazi kroz određene krize, vjerovatno dođe i do onog momenta kada ne zna kako će dalje. Jako je bitno da se čovjek, stvaralac ne preda, već da pronađe svoj način.
U jednom intervjuu ste izjavili da ste srećni i zahvalni što makar određeni dio svog života provodite van komunističkog režima kakav je bio u Čehoslovačkoj. Neću Vas pitati za stanje u Češkoj danas, već me više zanima kako vidite sve izraženije jačanje desnice u Evropi?
Ne bih umjela da govorim o ljevici ili desnici, ali ono što me lično jako pogađa i uništava, jeste aktuelni rat u Ukrajini. Takođe, veoma me je dotakao i napad na Izrael 7. oktobra. Iskreno, s obzirom na pripremu izbornih procesa, a onda i na sami izborni period, ne samo u Evropi, već i u Americi, imam neku vrstu bojazni kako će se sve ovo nastaviti i kuda će ići. Iskreno se bojim da se Putin, ne samo što se neće povući iz Ukrajine, već da se neće zadovoljiti samo ovim, te da se neće zaustaviti tu. To govorim jer sam doživjela rusku okupaciju Čehoslovačke. Tada sam imala 11 godina i za mene je tada nastupio taj najgori mogući totalitarizam. Možda je za neke bilo i težih momenata, ali za mene je to bio najgori period. Iako imam određena mišljenja o određenim ličnostima u Vladi Republike Češke, i dalje vjerujem da živimo u jednom demokratskom sistemu, kao i da ćemo nastaviti da živimo u takvom sistemu.
Kakva je uloga književnosti danas u tom kontekstu slobode, borbe, demokratije i totalitarizma?
Ja mislim da je literatura, pogotovo ova zabranjena, imala veću težinu u vrijeme totalitarizma, jer, na primjer, moj sin drugačije poima tadašnja dešavanja s obzirom na neku svijest o slobodi u kojoj on sad živi. Totalno su različite percepcije. Njega, na primjer, jako okupiraju klimatske promjene, aktivan je na tom polju i želi da promijeni nešto po tom pitanju.
I to su svakako važna pitanja, ali sasvim sigurno da dosta toga zavisi od iskustva koje osoba nosi, a onda i vremena u kojem živi.
Da, znači taj neki osjećaj i iskustvo totalitarizma se veoma teško prenosi i još teže se objašnjava osobama koje su rođene u određenoj slobodi ili u nekom drugom sistemu, u sistemu slobode. Ali, literatura je ipak ono nešto što može takve stvari i iskustva donekle približiti današnjim generacijama. U vrijeme kovida, kada su na snazi bile razne zabrane, kada se nije moglo slobodno kretati, ići van svojih opština i putovati između država, donekle je upravo to bilo veoma blisko i slično vremenu u kojem sam ja živjela... Dakle, to je nešto što bismo samo donekle mogli uporediti.
Ispratila sam da je veliko interesovanje i medija i čitalaca za sudbine Vaših sinova, a pošto pišete inspirisani sopstvenim iskustvom, životom, porodicom, može li doći i do nekog nastavka “Godine pijetla”?
Napisala sam neki slobodan nastavak koji nije direktno vezan za “Godinu pijetla”, a koji ponovo opisuje neki dio mog života. U pitanju je knjiga “Život je lijep”. U romanu “Godina pijetla” glavna tema su moji sinovi, a u ovom drugom je glavna tema moja majka.
Takođe, pripremam i novi roman koji uskoro izlazi. Trudim se da ne iznosim svoja lična iskustva, ali se ne mogu u potpunosti od toga odbraniti, već zapravo nekako prenosim svoje viđenje i doživljaj ovog svijeta. Ovo djelo zasada ima na raspolaganju šest čitalaca, jer je tek u procesu izdavanja, ali su, zasada, reakcije pozitivne. Tu sam se posvetila životima stanovnika jedne zgrade, prije i posle rata.
Djeluje da je rat neiscrpna, ali i uvijek tjeskobna tema, baš kao i totalitarizam o kojem ste govorili, makar iz Vašeg doživljaja. Kakvim životima će budući čitaoci svjedočiti čitajući Vaš najnoviji roman?
Dvije glavne teme, odnosno priče o kojima pišem u ovoj knjizi su smještene u toj jednoj zgradi u Pragu i za nju su vezane. Prva je priča jevrejskih građana pred sami početak Drugog svjetskog rata, a onda i poslije njega. Tu su priče tih Jevreja koji nijesu uspjeli da pobjegnu, te su se njihove priče i životi završili tako što su oni završili u koncentracionim logorima... Druga priča prati živote građana koji su bili na neki način obilježeni upravo tom totalitarnom policijskom moći. Priče su međusobno isprepletane, budući da su oba režima u potpunosti potlačila slobodu... Dakle, upravo u toj zgradi su živjeli ljudi sa tim pričama koje su za mene bile izuzetno fascinantne, tako da sam se posvetila istraživanju života tih ljudi iz te zgrade. Zaključiću priču vezanu za ovaj novi roman otkrivajući da je to ustvari i jedna vrsta detektivskog romana i načina razmišljanja, jer istražujem priče tih ljudi, kako su oni živjeli, gdje su živjeli i kako su na kraju završili svi oni...
I da, dobro ste uporedili... Kod mene postoji neka bojazan da sve ono za šta smo do sada smatrali da je ostalo u nekom dalekom periodu u prošlosti, te da su se neke stvari zaista konačno završile, da su zaključene i neće se ponavljati, nažalost se ispostavlja da nije baš tako i da to uvjerenje nije u potpunosti tačno. Smatram da uvijek postoji mogućnost da će se nešto iz istorije ponoviti.
Čitalaca nikada nije bilo previše, ali će ih biti sve manje i manje
Koliko je važno prevodilaštvo u kontekstu širenja čitalačke zajednice, posebno kada su u pitanju takozvani manji jezici?
Nažalost, mišljenja sam da će čitalaca biti sve manje i manje. Iskreno sam i nekog mišljenja da ih u stvari, kada pogledamo i u prošlost, nikada nije ni bilo nešto previše, već da je čitalaca uvijek bilo možda nekih desetak odsto populacije. Mišljenja sam i da svakog autora treba i mora da raduje informacija da je njegovo djelo prevedeno na nekolika jezika, a još i više kada dobije neki komentar iz te neke zemlje, kada dobije određene reakcije, da je ta knjiga nekog dotakla, da se neko pronašao u njoj i slično. Mene to uvijek raduje, ali nije prioritet u mom životu, moram priznati. (smijeh)
Kada pišem, sjedim kod kuće
Kao neko ko je iskusio ograničenje slobode u tom kontekstu, kako doživljavate brojna profesionalna putovanja povodom različitih književnih manifestacija?
Mnogo sam putovala po raznim sajmovima knjiga, upravo sa knjigom “Godina pijetla”. Ipak, kada pišem neko djelo, nažalost ne mogu mnogo da putujem, jer to traži dosta vremena, moram sjedjeti kod kuće i fokusirati se na to što pišem. Onda se, nažalost, desio i korona virus, tako da u suštini u posljednje vrijeme nisam nigdje ni putovala. Posljednji put sam u Italiji predstavljala knjigu “Godina pijetla” i još jednu knjigu koja je zapravo objavljena prije te, a to je “Indijanski trk”. Međutim, putovanja i predstavljanja “Godine pijetla” bila su u nekom trenutku prilično iscrpna i zahtjevna po mene, zato što sam uporedo sa predstavljanjem knjige i putovanjima morala da rješavam i problematičnu situaciju sa svojom porodicom koja je bila baš onakva kao i u samoj priči. Na neki način, sve je vodilo ka tome da sam u određenom periodu morala sebi da ukinem ta putovanja.
Zbog problema sa totalitarnim sistemom nije mogla da napusti zemlju
Jeste li prvi put sada boravili u Crnoj Gori, povodom festivala “Odakle zovem” i znate li nešto o našoj državi i književnosti? Svojevremeno je postojao neki most na polju kulture i umjetnosti između bivše Jugoslavije i Češke, odnosno Čehoslovačke.
U vrijeme kada je bila prisutna ta razmjena između Jugoslavije i Čehoslovačke, ja nažalost nijesam mogla da putujem, jer nijesam imala pasoš i samim tim nijesam mogla ni da napustim zemlju, a sve zbog mojih problema sa totalitarnim sistemom. U Crnoj Gori sam prvi put bila sada, a neku svoju sliku o vašoj državi ću tek da sačinim. Nažalost, nisam upoznata sa crnogorskom literaturom, tako da je vrlo moguće da ću u nekom svom povratku kući početi da se zanimam i za taj dio vaše kulture.
Bonus video:
