Koncert Enesa Tahirovića i prijatelja otvoren je uz zvuke bubnjeva koji su se postepeno pojačavali, čime je započelo i naziranje sevdaha u džez maniru. Marko Prentić zapjevao je “U lijepom starom gradu Višegradu” i dirnuo publiku svojim glasom uvodeći je u muzičko veče koje će ponuditi susret sa sjajnim muzičarima, vokalima i aranžmanima.
U pitanju je autorski projekat Tahirovića “Emina” - džez interpretacija Himza Polovine, jednog od najpoznatijih izvođača sevdalinki u regionu. Tako je na ljetnjoj sceni Doma kulture u utorak veče otvoren muzički program Barskog ljetopisa.
Publiku su nastavile da vraćaju u prošlost poznate “Žute dunje”, takođe u vokalnoj izvedbi Prentića, tokom koje se moglo začuti da je numera privukla ljude i van ljetnje scene koji su se pitali “ko ovo pjeva?” Muzika, ipak, ima moć da privlači k sebi i izaziva reakcije.
Tahirović se obratio prisutnima zahvalivši im što su došli u tako “lijepom broju”. Predstavio je muzičare: Ben Kraef na tenor saksofonu, Stefan Pavićević na klarinetu, Sava Vujačić na harmonici, Slaven Ljujić za bubnjevima i Tin Džaferović na kontrabasu.
“Sviraćemo vam najljepše pjesme koje je Himzo Polovina volio da pjeva u našoj, usko rečeno etno-džez varijanti”, kazao je on i dodao da tu ipak ima “štošta da se čuje”, jer “raznoliko je žanrovski”.
Najavio je, potom, “jednu čudnu verziju” “Suljagine fate”, koja je instrumental bez pjevača.
Zvuci harmonike, u svom novom džez ruhu, budili su sevdah. Istovremeno, saksofon bi na momenat u mašti odvodio u neki poluzamračeni džez klub u kom se okupljaju poklonici, a u čijoj pozadini se vide samo sjenka instrumenta i saksofoniste. Svaki instrumentalista te večeri je pokazao da je izuzetan virtuoz, a prije svega poštovalac muzike i strasti prema njoj. Muzika se kretala iz glasnog u tiho i iz tihog u glasno i bila je puna iznenađenja. Čitavo veče publika je uživala, aplaudirala i uzvikivala “Bravo!”
“Sada je vrijeme za našu prvu gošću večeras, to je Lana Bojanić iz Podgorice. Ona će otpjevati ‘Stade se cvijeće rosom kititi’”, najavio je Tahirović.
U susret su joj najprije stigli zvuci klavira. Pjevala je svojim milozvučnim glasom o sudbini mlade žene koja nema svoga dragoga, koja tuguje, gleda goluba i golubicu, lastu i lastavicu koji jedno drugo cjelivaju, dok nju dadoše starcu zbog para.
“Ja hoću ljubav, sreću i radost, Ja hoću dobru pjesmu i mladost”, kaže pjesma koja pokazuje koliko je sevdalinka čista emocija.
Druga gošća koju je Tahirović predstavio je Doria Nedović, koja dolazi iz Herceg Novog i kojoj je ovo bio “prvi nastup na ovolikoj sceni”.
“Ona će otpjevati jednu isto baladičnu, malo bajkovitu verziju, “U Stambolu na Bosforu” velikog standarda našeg”, poručio je on.
U toku odrastanja moj otac je često spominjao da treba da napravim tribjut Himzu Polovini, jer je to njegov omiljeni pjevač. Ja sam uvijek bio skeptičan. Nisam bio veliki fan sevdah muzike. Sad jesam”, otkrio je Tahirović “Vijestima”
Malo je reći da se niko ne bi žalio na studijsku verziju ove izvedbe koja bi se mogla slušati iznova i iznova. Glas Nedovićeve ispunjavao je prostor koji je sav zadržavao dah da mu koji ton ne bi promakao. Nakon toga uslijedila je pjesma “Snijeg pade na behar na voće” u izvedbi Marka Prentića.
Sva tri izvođača te večeri su se savršeno poklopila svojim senzibilitetima i divnim ukrasima i učinili da džez verzije sevdalinki dobiju na novoj emociji i doživljaju. Oni su istovremeno, kako ukazuje i sama ideja projekta, pjevali u skladu sa džez aranžmanom koji obuhvata ukrase sevdaha i tako čuva njegov duh.
Ovaj projekat je približio sevdah i onome ko možda i nije inače njegov naročit ljubitelj.
Pjesma “Razbolje se lijepa Hajrija” započela je kontrabasom koji sluti, nagovještava, kao da krene nešto da nam kaže, ali ipak zastane. Kontabas Džaferovića sa dvoglasom Bojanić i Nedović stvorili su atmosferu u kojoj kao da je sevdah dobio pripovjedače koji nam oplakujući Hajrijinu ali i ljudsku sudbinu pričaju priču.
Nakon te pjesme, Tahirović je najavio “Čudna jada od Mostara grada” u “malo fanki verziji” sa Prentićem na mikrofonu. U jednom momentu Ljujić za bubnjevima je imao svoj solo momenat, gdje su i muzičari i publika pomno slušali i nagradili ga jakim aplauzom, nakon čega je Prentić nastavio pjesmu.
Za sami kraj koncerta ostavljena je pjesma po kojoj je i nazvan projekat, gdje su se svi našli na bini, uz dolazak harfistkinje Milice Kankaraš. Kada je njena harfa ispustila prve tonove, kao da se muzika našla negdje daleko, a ispred publike se otvorila magla koja je potom otkrila topli hamam… Prolazili su prisutni pokraj bašče staroga Imama, a “kad tamo u bašči, u hladu jasmina s ibrikom u ruci stajaše Emina”.
Nakon velikog aplauza uslijedio je “bis” uz “Čudna jada od Mostara grada” i ponovne stojeće ovacije.
Poznata je misao Fredija Merkjurija: “Možete da radite šta želite sa mojom muzikom, ali nemojte da me učinite dosadnim”. Tako su Enes Tahirović i prijatelji sevdalinkama, koje je volio pjevati Polovina, dali sasvim novo ruho, koje definitivno nije dosadno. Muzika je bezgranično polje mogućnosti. Polje eksperimenata. Svaki novi projekat i ideja su mogućnost čuvanja onoga što je vrijedno, a u ovom slučaju to je sevdah Himza Polovine u kombinaciji sa džezom koji znači - sloboda.
Tahirović: Himzo Polovina je pristupao sevdahu kao intelektualac
Tahirović je u razgovoru za “Vijesti” nakon koncerta naveo da je izvor ideje da se oformi projekat “Emina” posve ličan.
“U toku odrastanja moj otac je često spominjao da treba da napravim tribjut Himzu Polovini, jer je to njegov omiljeni pjevač. Ja sam uvijek bio skeptičan. Nisam bio veliki fan sevdah muzike. Sad jesam”, kazao je on.
Istakao je da nije ni znao da je Polovina, kako kaže, učen čovjek, doktor nauka, sakupljač sevdah muzike, da je najviše sevdalinki pronašao, sakupio, zapisao, i za neke komponovao.
“Interesantno je da je “Emina” potpuno njegova pjesma, iako je tekst, znamo svi, pisao Aleksa Šantić. Ta je pjesma njegova. Meni je to bilo intresantno baš zato što je Himzo sam pristupao sevdahu kao intelektualac, a manje kao ono na šta smo navikli - kafanski neki pristup”, objasnio je Tahirović i rekao da je tu stigmu sebi odstranio i da posmatra sevdah kao nešto što je “vrlo spiritualno moćno i čisto, jako čisto”.
“Tako da moj otac - pod brojem jedan, i pod brojem dva želja da spojim sve najbolje crnogorske muzičare, kao i kolege koje imaju neke veze sa mnom, a žive u inostranstvu”, objasnio je Tahirović izvore ideje za ovaj projekat.
Govoreći o samoj muzičkoj ekipi, kaže da su prvi put u Baru i da su dobili pojačanje na saksofonu i sa Doriom Nedović iz Herceg Novog.
“I prvi i drugi put je saradnja bila jako živopisna, zato što su svi oni imaju neke svoje senzibilitete. Svi su različiti, svako dolazi iz neke drugačije pozadine. Imamo Tina Džaferovića džez kontrabasistu, koji ima veze sa Bosnom preko djeda. Slaven je džez bubnjar, koji je završio studije na Berkliju, a mnogo voli narodnu muziku. Ne svira je profesionalno, ali je voli. Tako da sam tražio ljude koji otvoreno gledaju na stvari, a i ljude koji se malo više razumiju u muziku. Tako da su probe bile kao igra žmurki, pronalaženje nekog zajedničkog centra, i mislim da smo u tome uspjeli, pogotovo ove godine smo malo i proširili aranžmane i sve zvuči dosta ozbiljnije”, konstatovao je Tahirović.
Kaže da mu je džez aposlutno promijenio doživljaj sevdaha, jer prije nije pristupao sevdahu kao nečemu što je bluz muzika Bosne, nego kao nešto što se svira u kafani. Mislio je da je sevdah nešto “plitko, za zabavu, svadbe, veselja…”
“Međutim, sevdah je duboka muzika, i jako spiritualna i muzički je izražajna. Tako da, džez je tu s tim elementom improvizacije i harmonije. Pokušao sam da obogatim koliko-toliko ove pjesme, a da ne promijenim njihov prvobitni identitet”, objasnio je Tahirović.
Bonus video:
