Kao što uvodni citat u filmu “Sjeme svete smokve" opisuje, ovo drvo širi svoje sjeme u grane susjednih drveća. Ruši ih na zemlju i polako guši život iz domaćina i tako sasvim jasno poručuje da mizoginija i teokratija isto tako guše slobodu, misao i sam život, rušeći i izazivajući destrukciju na svakom koraku.
Ovaj film koji je prikazan u sklopu filmskog programa Barskog ljetopisa je na svojoj premijeri na Kanskom filmskom festivalu dobio dvanaestominutne ovacije. Njegov režiser, Mohamad Rasulof, pojavio se na projekciji nakon što je pobjegao iz Irana u Evropu kako bi izbjegao odlazak u zatvor. Iranske vlasti su ga osudile na osam godina zatvora, jer je snimio film koji kritikuje režim, tako da je sama njegova pojava nosila snažnu poruku.
“Sjeme svete smokve” je film napravljen u anderground uslovima u Iranu sa malim budžetom. Govori o periodu protesta “Žene, život, sloboda” koji su potresli zemlju 2022/23. Režiser je već dva puta služio kaznu u iranskim zatvorima, čak i u samici. Osuđen je zbog snimanja bez dozvole 2010. i ponovo 2020. zbog svog filma “Čovjek od integriteta”, za koji su iranske vlasti rekle da predstavlja “okupljanje i dosluh protiv nacionalne bezbjednosti i propagande protiv sistema”.
“Tolerisanje zabrane rada, zabrane napuštanja zemlje, ispitivanja, teški uslovi snimanja filmova u podzemlju, odlasci u zatvor... svi ovi pritisci bili su dio dugog puta. Zatvor je pružio priliku da se o svemu tome razmisli. Nakon puštanja na slobodu znao sam da ću uskoro dobiti novu kaznu od suda i da ću morati da se vratim u zatvor. Međutim, prije presude, smjelom odlukom, počeo sam da snimam ‘Sjeme svete smokve’. Na pola snimanja filma objavljena je presuda, a samo nekoliko dana nakon što smo završili snimanje, saznao sam za konačnu odluku - osmogodišnju zatvorsku kaznu Apelacionog suda”, rekao je Rasulof u jednom od svojih intervjua.
Kroz “Sjeme svete smokve” provlači se mnogo motiva koji se mogu tumačiti kao tema. Radi se o porodici koju čine otac Iman, majka Najme i dvije ćerke Sana i Rezvan. Iman dvadeset godina radi za vlast. Sada je unaprijeđen i postao je istražitelj, zbog čega se on i njegova porodica navikavaju na nov život sa dosta restrikcija. Samo što se od njega traži da ne razmišlja mnogo i da potpiše ono što “treba” potpisati. Radi šta “mora”. Tako nema odgovornosti, zar ne? Nije on dželat. Neko drugi ko je iznad njega jeste. Mada se odraz u ogledalu ne slaže sa njim u momentu kad u kupatilu navlači mantil sa kapuljačom i u tamnoj sjenci poprima izgled dželata.
Radi se i o jednom vremenu koje kao takvo zahvata svaki segment i jedinicu društva, ali i o istoriji, jer čitava istorija kao takva je muška, a ovo je samo nastavak. Zato što mnogi žele da je iskoriste kao argument za svoju povlašćenost.
Kako prikazuje “Sjeme svete smokve” u Iranu oni koji protestuju bivaju osuđeni na smrt, mučenje... samo što to nije samo film - to je stvarnost. Mahsa Amini je ubijena, jer je navodno kršila pravila koja zahtijevaju od žena da nose hidžab, onako kako su nosioci teokratije propisali, kao što se prikazuje i u filmu. Inače, postoje i navodi o groznim i nezamislivim stvarima koje se dešavaju onima koji se usude na bilo kakav izraz revolta.
“Sjeme svete smokve” spaja stvarnost i fikciju u bukvalnom smislu, dobijajući dokumentarni momenat. Čak se i format mijenja kada dvije sestre gledaju Instagram rilse poprimajući njihov oblik i tako postajemo i mi oni koji u nevjerici gledaju policijsku brutalnost, ljude koji bivaju ostavljeni da umru na ulici u sopstvenoj lokvi krvi. To su isti snimci koje smo sami mogli vidjeti na društvenim mrežama tokom protesta, a neke smo mogli i prepoznati u filmu ako smo prethodno naišli na njih.
Iranske djevojke su primorane da nose hidžab - jer daleko bilo da izađu “gologlave” (gdje se taj izraz koristi pežorativno, naravno) - da se oblače propisano, da se ponašaju onako kako se očekuje, da oca pitaju smiju li nalakirati nokte, ofarbati se, a ako počupaju obrve tako da im budu tanke onda su ku*ve (izraz koji ne postoji u muškom rodu, jer izgleda samo žene mogu da budu to)... a sve to izaziva nevjericu i bijes. Možda će neko pomisliti “kako samo nazadna razmišljanja”, ali preispitajmo sebe prije nego takvo nešto pomislimo. Pa, u Crnoj Gori kada žene izađu da protestuju i kažu šta misle, budu degradirane. Primjer je poslednji Osmomartovski marš sa parolom “Vrijeme je za pravdu”. Komentari su bili puni mržnje, seksizma i mizoginije. Zapitam se kako je to moguće? Zar ti ljudi ne vide ono što i ja vidim? Ma vide. Znaju koliko žena bude ubijeno, koliko je žena žrtava femicida. Znaju kakve su presude. Očigledan je dakle i odnos prema svemu tome. Čak i onda kada se neko pobuni protiv tako očigledne nepravde.
Najme, kako film odmiče, uspijeva da primijeti, za razliku od Imana, da možda nije sve onako kako je mislila. Možda TV ipak ne govori istinu. Možda krv na njenim rukama, koju je čistila sa lica Sadaf, drugarice njenih ćerki, ipak govori više od uvredljivih riječi propagande. Ta scena u kojoj svjetlost dana svjetlucavo obasjava lice Sadaf dok joj ga Najme čisti, dok vadi komade iz njene unakažene face, pokazuje kako žena ženi nije vuk. Pokazuje kako jedna drugoj pomažemo da se odučimo od štetnih obrazaca. Dok spira krv sa ruku koja ode u slivnik, krv ipak nikad ne nestaje. Ostaje uvijek podsjetnik. I to opet u tom kupatilu nosiocu krivice. Dok se Iman kupa voda ga ne pročišćava.
Možda nestanak te iste Sadaf koja ništa loše nije uradila govori više. Možda osjećaj življena pod pravilima, koje ni sam Bog u kog vjeruju nije propisao, više govori, iako vlast voli da sebe smatra Bogom izabranom i onom koja je sveznajuća - tako ipak želi očuvati svoju moć. “Zašto si sigurna da je to Božji zakon”, pita jedna od ćerki.
Najme je lik koji pokazuje da kao žena, čak i ako si stavovima dio sistema, i dalje si žena i dalje si potlačena. I dalje ostaješ u opasnosti.
Likovi u filmu nisu prikazani kao krajnosti, jer takva je i stvarnost ljudska. Iman je u početku neodlučan, ali kako vrijeme prolazi i što je više u sistemu, poslu koji propisuje kazne i smrtne presude onima i čija se starost kreće čak od 14 pa sve do 70 godina, to je sve dalji od svega što je moralno i sve više postaje opresor, govoreći riječi poput: “Kopilad” i “otarasićemo ih se”, iako dok je u kolima jarka crvena boja kao da mu prži lice od krivice.
Mračne prostorije, prisluškivanja, povinovanje naredbama, krv na rukama, nevjerovanje sopstvenoj porodici, ispitivanja, totalna kulminacija paranoje i krah razuma kroz nasilje nad ženom i ćerkama - to su teokratija i mizoginija. Tup bol u stomaku, nelagoda, anksioznost, satjeranost u ćošak, bespomoćnost, nedostatak kontrole, sve su to osjećaji koji prožimaju tokom gledanja filma.
U sceni gdje Najme, Rezvan i Sana bježe od Imana u jednom momentu Rezvan u mraku gleda kroz rupu svjetlosti koja pada na njeno lice dok prašina postaje vidljiva. Ta scena kao da oslikava zarobljenost i pogled na život kakav bi mogao biti. To je nada. To je hrabrost. To je pitanje i odgovor jedne od ćerki koja kaže “Kada ću živjeti za sebe?”.
Bonus video:
