Novi talibanski zakoni zabranjuju ženi da pokazuje lice u javnosti i da glasno govori u spoljašnjem svijetu. Talibani u Avganistanu namjerili su od žene napraviti sjenku, jer se u javnosti ne smije pokazati niti oglasiti, ona je biće prikovano za privatni prostor, koji je takođe u vlasništvu muškarca, tako da je život žene tamo redukovan na reprodukciju, ona je, naprosto - radionica za rađanje.
Taj zakon, ipak, pokazuje da muškarac sebi obezbjeđuje autoritet primljenom puke sile; dakle: plod tog zakona jeste čisti strah od slobode žene koja dovodi u škripac koncept muškog.
Puritanac praktikuje mišljenje da drugi pol može biti slobodan ali da se istom ne treba koristiti, ili: sloboda je u redu ukoliko je doslovno darovana od strane muškarca.
Talibani u Avganistanu idu u krajnost: školovanje, pokazivanje lica ili čak glasnije govorenje u javnosti, potpadaju pod grijeh koji treba da se silom iseli iz žene. Pitamo se: da li ovaj fundamentalistički, “religiozni” stav, apriorno smatra da muškarac ne može biti - grešan? To jest, da biti žena već uvijek jeste grijeh, koji se samo ekstremnom primjenom zakona može eliminisati ili nad njime izvršiti ‘egzorcizam?’
“Mohtasabini” ili - talibanska policija za moral, onemogućava ženi da ima ikakav privatni život. No, prije samo dva i po vijeka, u Evropi se rađa ideja “da biti nacija znači imati sopstvenu državu” (Terry Eaglton), a kad bi se, pak, govorilo o ljudskim bićima, žene u to nisu spadale. (Spinoza, takođe, kad bi govorio o ljudima, ne bi mislio na žene i djecu.)
Uglavnom, zakon strogo nalaže da u javnom prostoru žena pokrije tijelo i lice, da utiša glas, jer sve to može navesti muškarca na požudu i grijeh. Frojd negdje govori kako ga je priča sa jednim muslimanom ostavila u dubokoj začuđenosti, jer mu je sagovornik neprestano isticao kako mu starost isuviše teško pada, budući da se s njom gasi i libido, nagon za seksom, itd.
Ovakav zakon, u stvari, polazi od toga da “postoji samo jedna seksualnost, a to je muška” (Frojd), i kako bi se ona suzbila/ograničila, neophodno je ženu ‘prekriti’, tako da zaliči na rad Man Reja, ’Tajna Isidore Dankan’. Dublje gledav, muškarci talibani u Avganistanu sebe doživljavaju prije svega kao žestoko nagonska bića koje žena dovodi u stanje iskušenja već svojom pojavom ili glasom; tamo, očigledno, ne važi, da mi u svijetu vidimo ono što smo mi sami. Što ima prednosti ukoliko je neko okoreli pesimista, pa mu svaka pojava ili razgovor predstavljaju gnjavažu za duh.
Ironija je kad visoki zvaničnik UN izrazi duboku zabrinutost a vezano za viziju avganistanske budućnosti. Posle dvije decenije okupacije, Amerika se odjednom povukla (emancipacija se ispostavila kao očigledno preskupa misija), i prepustila vlast fundamentalistima koji zloupotrebom religije i upotrebom gole moći, rade šta hoće.
’Mohtasabini’ ili policija za moral, koja djeluje unutar ministarstva za moral, pokriva sve pokrajine, nadgleda kako se zakon poštuje i po potrebi odmah privodi pred sud. Tako je javno kamenovanje žene opet stupilo na snagu; kao što žena ne smije pjevušiti u domu niti naglas čitati, ili se voziti taksijem bez pratnje oca, brata ili muža. Šerijatski zakon ne zna za pomilovanje.
Nadalje, kako čitamo, šerijatski zakon zabranjuje fotografisanje, gledanje slika i filmova sa živim bićima, dakle: sve što može navesti na grijeh, utoliko prije sve što je živo, polaže se u mrak zabrana. Nismo sigurni koliko tamošnje ministarstvo za moral, koje ne dopušta čak ni malo glasniju muziku (koliko samo glas skriva opasnosti, i tek sada možemo kompletnije dokučiti šta je mislio Lakan kad kaže da se Frojd interesovao za analizu seksa jer se u njemu čuje - glas), razumije da i u najprečišćenijem apstraktnom jeziku, opet možemo pronaći nešto što nas može - ‘prebaciti’ na misao o seksu. (Jezik matematike može se tumačiti kao uvijek već ‘aluzuja’ na seks, za ovu priliku izdvojimo samo - množenje; ili - crna rupa koja - usisava - materiju, itd.)
Ministarstvo za propagiranje vrline i prevenciju grijeha jedno je od, inače, najaktivnijih vladajućih tijela u Avganistanu. Koliko za ovakvo stanje SAD snosi odgovornost, jer je ‘rat protiv terora’, dakle terorističke organizacije Al Kaida, nakon dvadeset godina, sada otvorio prostor kaznenim ekspedicijama koje se predstavljaju kao policija za moral da pod zloupotrebom religije primjenjuju najbrutalniji zakon; ovako nešto još jedino imamo u ponekim plemenima koja su izvan civilizacije, ali to teško da se može porediti.
Zato su majke, preko zidova, bacale djecu američkim vojnicima u zbjegu; zato je u očaju, uhvaćen za točak aviona, avganistanac pao u smrt kada se ovaj podigao sa piste. - Potreba da se iskusi sloboda ne može se potrijeti u ljudskom biću, ona je jednaka volji za životom.
Budući da je prema šerijatskom zakonu žena biće kroz koje dejstvuje grijeh, ostaje upitno kako se muškarac tokom života može osloboditi od njega, jer se začeo, razvio i rodio u biću koje je po sebi grešno? Prisjetimo se kako je Kjerkegor pisao u knjizi ‘Pojam strepnje’: ’Greh je grehom došao na svet.’ Tako da se tu susrećemo sa paradoksom, kao što, na primjer, T. Eaglton primjećuje kako su nacije bile etnički hibridne, što znači da je nastajanje država iz njih trebalo da omogući svakoj etničkoj grupaciju državu unutar države. Eaglton to govori zbog nedavnih protesta u Britaniji, jer uočava kako su se u njima ispoljile od strane radnika strasti u kojima se pojavljivala ideja o isticanju posebnosti i jedinstvenosti, što je zaista apsurdno, jer biti Britanac nije nikakva - zasluga, to je stvar puke slučajnosti, tako nešto, kao i svaku drugu naciju, treba posmatrati onako kako - istočnjačka mudrost i duhovnost gleda na filozofski koncept i sistem, dakle sa krajnjim čuđenjem koje se toj ‘konfuznoj zavrzlami’ smije.
Vraćajući se na priču o Adamu i Evi, iznova možemo primjetiti da je Adam imao inteligenciju djeteta, te da je pad u vrijeme i istoriju, skrivio/počinio vođen naivnošću. Eva, dakle, ako tako posmatramo stvari, snosi punu krivicu, kao i zmija, međutim, ta perspektiva opet opravdava muškarca čiji su postupci posljedica manipulacije. (Film `The Stepford Wives` pokazuje nam šta je želja tipično muškog šoviniste i hedoniste: robot-žena koja je domaćica i seksualni objekat. U eseju ’Pitanje stila’, u svom stilu, Derida o Ničeu koji je bio umjetnik među filozofima, pjesnik među misliocima, piše i ovo: ‘Tako je bilo, plašio se žene kastratorke. Tako je bilo, voleo je ženu potvrđivačicu.`)
Ovdje nam valja prizvati Lakana koji na pitanje ‘šta žena želi?’ (koje je trideset godina mučilo Frojda da bi ga ostavilo bez odgovora), odgovara - kako želi Gospodara sa kojim će upravljati. Neke serije iz žanra epske fantastike, kao, uostalom, i tragedija ‘Magbet’, govore da tu ima u određenoj mjeri istine, i da se iza - čina koji je grešan i zao, krije ženski - manipulativni šapat.
Što je naravno tačno samo ako stvari posmatramo iz muškog ugla, koji previđa da je u tom slučaju podložan za grijeh, samo mu treba žena kao izgovor da ga i počini. I pored toga, ne zaboravimo da je sva istorija dominantno u muškom znaku, otud puna krvi, zločina, ratova, svih oblika užasa koji su nam na zemlji predstavili pakao.
Lejdi Magbet bi tim prije trebala da se pojavi baš u Avganistanu, gdje zakon koji je izrastao iz straha od muške seksualne devijantnosti bi da predstavi ženu kao ono što vazda navodi na sagrešenje.
Bonus video:
