“Intimus” Tijane Rakočević (Fokalizator, Podgorica, 2023) je jedinstvena knjiga strašnih poraza, i sitnih, gotovo neprimjetnih pobjeda koje rastu do nade.
Od naslova do posljednje tačke, ova knjiga “muči” čitaoca, opominjući ga da i najmanji pad koncentracije onemogućava razumijevanje. To je knjiga koja mu ne da da ode, mada čitalac, sujetan i samoživ, to i ne pokušava. Kako bi dozvolio sebi da, jer je ne razumije, kapitulira pred knjigom jedne autorke. “Intimus” nije knjiga koju ćemo čitati usput, da se razonodimo ili dok čekamo da provri voda za kafu. Ona zahtijeva posvećenost, jer čitanje podrazumijeva stvaranje - slika, vizija, mišljenja, zaključaka, a stvaranje nije usputna aktivnost. Vodi nas kroz cijeli svijet, a da nismo iz sebe izašli. Učimo, zanimljivo je, drugačije, detalji daju autentičnost pričanju, ali suština je u nama, ne u Tutsi djevojkama, Etiopljanima, lovcima i Crnogorcima.
Univerzalnosti priča doprinose prostorne, pa i vremenske, odrednice. Život je, ma gdje ga živio, uvijek isti i onima na vrhu i onima na dnu - jači kači, ili šuti se s rogatim ne bode, ali i “dok jednome ne omrkne, drugome ne osvane”. Neprolazno dostignuće čovječanstva, jedina vještina kojoj se napredak i opstanak ne dovode u pitanje je satiranje slabijeg, podređenog, onog od koga ne prijeti opasnost. Kako jadno za moćnu figuru kakvom čovjek sebe smatra. A Rakočević nam baš na tu strahotu silom skreće pogled, prstom u oko, kao da govori, ne žmurite, su’zite ali gledajte, ovo ste vi, vaši heroji, sveci, idoli. Besprizornost, nedostatak svijesti o počinjenom grijehu, isti je ma ko bio žrtva (ako je slabiji!) čovjek, životinja (“to je samo jebeni zec”) ili insekt.
Svaka od ovih priča znači odsustvo svijesti jačeg, uvjerenog “da ga to što koristi tanjir, a ne korito, čini vrijednim čuvanja”, o sopstvenoj ročnosti. A “Intimus”, kao i život, pa zato i jeste uvjerljiv, pokazuje da je matrica ista na svim meridijanima, i u našem srcu; svi su plijen, samo su ljudi plijen jedni drugima.
Ovu knjigu treba čitati i kao leksikon stradanja čovjeka i leksikon njegovih grijehova. Zadatak književnosti je, između ostalog, i da prikaže stvarnost. Nepotrebno je ukazivati na fiktivnost, kao što je nepristojno pomisliti da je sve fikcija. Svaka priča otkriva jedan dio ličnosti, ne književne, zamišljene, fiktivne, nego stvarne, naše, moje koja je prenešena u svijet fikcije, umetnuta u priču o izmišljenim i stvarnim likovima da bi se pokazala, da nas ošamari - nas i našega dobra radi.
Kohezivni faktor je ugroženost, a uz nju idu stigma, iživljavanje, mučenje, strah, konstantno (samo)preispitivanje, potiskivanja onog što vidiš, osjećaš i znaš - jer svi oko tebe kažu da griješiš. Knjiga o stradanju, patnji, nepravdi i zločinu. A zločin je ispunio vazduh, na svakom je ćošku, pa i tamo gdje bi trebalo da je sigurna luka za sve koji su prokazani, stigmatizovani.
Zločin je čovjekovo vjeruju. I samo su rijetki slučajevi (stoga i zapisani) pokazali da čovjek kao vrsta ima jedinke koje ne teže satiranju slabijeg, ili što život svojom nepredvidljivošću dovede u taj položaj (primjer Speciose i Pauline). To je granica koja nepremostivo razdvaja polove. Dva su antipoda u ovoj knjizi. S jedne strane je nedvosmislena moć koja kroz svoju manifestaciju poništava sve ljudsko ne samo u tiraninu, nego i u žrtvi. I sa druge strane je “slabiji”. To je zakon prirode - slabiji strada u lancu ishrane. Ipak, civilizacija koja se vaspostavila nakon prve zarasle butne kosti, trebalo bi (baš u duhu priče o zarasloj butnoj kosti), da ima drugačije modele funkcionisanja. Nažalost, samo oni koje je sudbina smjestila u tabor slabijih, znaju koliko se svaka sila poigrala sa njima. Opet iz dva razloga - zbog poriva goniča i zbog straha koji parališe um i djelovanje. U divljini jači pojede slabijeg. U civilizaciji jači satire, uništava, briše sa lica zemlje sve obrise postojanja slabijeg. A slabiji su ovdje muškarci, žene, nacije, crnci, bijelci, biljke, životinje, Drugi.
Jezik “Intimusa” je blago, pa otuda i takva upečatljivost pripovijedanog. Mnoštvom umetnutih rečenica i sitnih inteligentnih digresija pripovjedač uspijeva da usložnjava ispričano ne gubeći nit. Kad bi se umetnute rečenice i digresije izostavile, čitalac bi lako razumio glavnu misao, ali bi ostao uskraćen za cijelo iskustvo borbe sa sopstvenim jezikom za dokučivanje značenja. Rečenice su hermetične, zgusnute, slojevite, sa mnoštvom račvanja i rukavaca. Desiće se čitaocu da će se vratiti na početak rečenice, i na prethodnu, pa i na početak priče, a onda će pomisliti da je pod uticajem nečistih sila (dakako, onoga što s pozicije moći muški često nazivaju ženskim pismom). Pripovjedač ne dozvoljava da čitalac pomisli da će nit uhvatiti kasnije tokom čitanja (to je svojevrsno svetogrđe). A onda, iznerviran, razočaran u svoje moći, rastužen, shvativši kako i nije tako veličanstven kakvim se do maloprije smatrao, kad isključi sve receptore za spoljni svijet, osami se i zapliva kroz tekst, pred njim se otkriva novo čudo i opet biva iznenađen, pobijeđen, resetovan, ali čist. Vidi da je sve jednostavno, pregledno, jasno, našim (kako god ga zvali) jezikom pisano. I razumljivo!
Tada otkriva beskrajne prostore ljepote jezika, otvarajući nove horizonte u poimanju svakodnevnog, običnog, našeg. Veze “velikih” stvari sa onima koje su pod tabuom su interesantne iz perspektive demitologizacije i desakralizacije ne ljudi, nego tema. Svođenjem na nivo običnog, ove teme ne gube na značaju, naprotiv, one se samo pozicioniraju u životima običnih ljudi tako da ih poimamo onakvim kako one zbilja izgledaju. Rođenje djeteta, taj vrhunac prirodnog ili božjeg, postaje prizemniji i, onima koji nisu doživjeli porođajne muke, jasniji.
Rakočević uspijeva upravo vještom upotrebom jezika da aktivira sva čitaočeva čula. Bogatstvo jezika je i u upotrebi riječi koje bi se mogle opisati kao arhaične, ali koje se i danas koriste lokalno, i tipične su za neke crnogorske govore/krajeve, što bi značilo da ih ni svi u Crnoj Gori ne razumiju. Ipak, ovim autorka nije sebi skočila u stomak; bogatstvo jezika je iskorišteno svjesno, u situacijama koje to nalažu, ili u kojima je očekivano reći začovio, ustabrio, raspučio, raspeljivši, kamliječe, pričevrljen, frcale, prokameni, isprošupljivanog. Stoga, jezik “Intimusa” nije usiljen, nametnut, vještački nakalemljen na situacije, pa stoga ni nerazumljiv. Naprotiv. Rakočević ima razvijen osjećaj za detalj - šaka koja je uronila u sluzavi zečji drob pun raskisle đeteline - što čitalac opet može da osjeti svim čulima. A onda ukazivanje na svetogrđe, jer “ljudska ruka ovo nikada ne bi trebalo da dodirne”. Svetogrđa ne nedostaje ni “U zemlji besmrtnih” u kojoj, Isus (ne onaj sa ikonostasa) seksualni poriv utišava na mrtvim ženama. Njegovom ocu se, kad ga zatekne, vid puni krvlju. U toj sintagmi nalazimo i svakodnevnim govorom izanđalo pao mu je mrak na oči, ali i više od toga. Neurasteničan, a u kontekstu pravoslavnog tumačenja ove bolesti (tijela ili duha?!), ovaj junak je idealan za ime Isus. I to u situaciji kada se vidljivom čini anomaličnost koja, prije nego razumijevanje za njegov defekt, uspijeva da podstakne prezir i unutrašnjost želuca da iskulja van.
Posljednji pasusi/rečenice u pričama su simbolički i značenjski najopterećeniji, jer stoje na izlazu iz fiktivnog svijeta i moraju biti učinkoviti. U svakoj priči su eksplicitno, tačno i bolno poravnati računi. Poslata je poruka da se svijet, upravljao njime Bog, satana, neka sila vidljiva ili nevidljiva, uvijek drži u ravnoteži. Ubijen zec vodi do mrtvog djeteta, ubijena muva do probodenog oka, silovana djevojka do patnje naručioca, prikazana stvarnost do one koja je skrivena, zapretana u žar i uvjereni smo da tamo i gdje nije prikazano, do poravnanja je svakako došlo.
Razbijen je kvazifeministički mit o ženskoj solidarnosti. Žena je jedinka, samosvjesna, ali i žrtva kao slabija. Ona je i mučitelj, kao Paulina ili akušerska sestra, ali i dostojanstvena kao Specioze, prkosna, nekad iz inata, a nekad i ne. Žena, koja je na porođaju a nema muža, koja nosi djevojačko prezime, prokazana je, ali samosvjesna. Žena ne nosi amasunzu jer je neudata, nego jer je ponosna na svoje porijeklo. To je level pro, vjeruju savremenog čovjeka - bila to žena ili muškarac. Biti/činiti nešto sebe, a ne drugoga, radi. Ipak, “žuđela je da joj neko kaže svaka čast” i tu se očituje psihologija manjeg, slabijeg koji žudi za prihvatanjem, jer to je ljudski, nasušna potreba ušivena u priču efektno, ali nenametljivo, kao nešto pored čega se može jednostavno proći. Kao u realnom životu. Zato “žensko stvorenje sa malim viškom prelivajuće kože oko vrata nema osobito širok izbor ljubavnika”.
“Intimus” govori o odnosu društva prema slabijem (ženi, manjini, drugačijem), o stigmi, o (zlo)upotrebi moći, o strahu od kazne i borbi/krstu koje svako od nas bije/nosi ponaosob. I moćni, i slabi, odgovorni su prema nekome/nečemu i troši ih (isti!) strah.
Bonus video:
