Figura od sijena koja budi osjećaj topline, oživljava sjećanja ili maštu, miluje uspomene i pruža osjećaj doma i sigurnosti, dok istovremeno predstavlja simbol ujedinjenja savremene tehnologije i prirode... Takve skulpture stvara vajar iz Rusije Konstantin Evdokimov, poznat po svojim džinovskim djelima od prirodnih materijala poput pijeska, leda, trave, drveta, sijena...
Jedna od njih je i skulptura i “Vodič” koja je predstavljena u Tivtu, ispred Pomorskog muzeja, a na poziv i u okviru ovogodišnjeg, drugog izdanja festivala Rubiks. Ne zna koliko će figura biti na tom mjestu, ali zna koliko takav rad može da živi, jer se jedna takva već šest godina nalazi na istom mjestu - u jednoj dalekoj šumi...
Njegove figure nalaze se u urbanom, ali uvijek i u prirodnom okruženju, te predstavljaju oličenje poznatih formi, bilo životinjskih ili ljudskih, koje autor pretvara u simbole i poruke koje privlače pažnju i pozivaju na interakciju, a publiku i gledaoce upućuje na povratak prirodi, ali i neophodni balans koji je potrebno dostići na relaciji priroda-čovjek-moderno.
Porijeklom iz Rusije, Evdokimov već godinu živi u Crnoj Gori i pun je impresija, ali i planova, potvrđuje “Vijestima”... U razgovoru za “Vijesti” komentariše ulogu umjetnika u društvu, ističući da su umjetnici uvijek van politike. Govori i o svom radu, izazovnim i autentičnim materijalima, pogledu na publiku i stvaralaštvo, prirodi, čovjeku, svijetu, balansu...
Evdokimov je završio Uralsku državnu akademiju umjetnosti i arhitekture, a od 2002. godine radi skulpture od leda, snijega, kamena, drveta, metala. U njegovoj biografiji nalazi se i izrada skulptura i skulpturalnih kompozicija, izgradnja ledenih gradova, promotivnih objekata i ledenih zabavnih kompleksa, što potvrđuje tezu da se nerijetko osjeća kao arhitekta i inžinjer, kako je kazao u razgovoru za “Vijesti”. Učesnik je brojnih međunarodnih simpozijuma i festivala, za svoj rad je osvojio brojna priznanja.
Predstavili ste svoju novu skulpturu na festivalu Rubiks u Tivtu. S obzirom na to da je rad nastao specijalno za ovu priliku, kako je tekao proces stvaranja, da li ste istraživali koncept festivala i mjesto na kojem je postavljeno djelo?
U pitanju je skulptura “Vodič”, napravljena od sijena, namjenski za Rubiks festival na koji sam pozvan da se predstavim. Ovom prilikom bih želio i da se zahvalim organizatorima na prilici da predstavim svoj umjetnički objekat ovdje, budem dio izložbe, a nadam se i daljoj saradnji. Dalje, saznavši temu izložbe koja je bila dio Rubiksa, a koja je imala veze sa prirodom i mjestom čovjeka u svijetu prirode. Na početku sam sam birao materijal od kojeg ću praviti rad i odlučio sam da bi sijeno bilo idealno, kao prirodni materijal. Tim odabirom sam odlučio sam da spojim prirodno sa apstraktnim kao svojevrsnim simbolom savremene tehnologije i spajanja sa prirodom. Tako je i nastala skulptura pod nazivom “Vodič” koja kombinuje i spaja prirodni i savremeni tehnološki svijet. Pored toga, ova skulptura govori i o ravnoteži između živog i neživog, prirodnog i apstraktnog, inspiriše nas da uvidimo poruku da čovjek mora da brine o prirodi i svijetu koji nas okružuje...
Uzimajući u obizr da ste prepoznati po djelima velikih dimenzija, kako materijal koji ste koristili diktira gabarite, ali i trajanje ovog Vašeg djela? Skulptura je na svom mjestu (ispred Pomorskog muzeja) i nakon što je Rubiks završen. Koliko dugo će ona biti tu, kakve su Vaše procjene?
Skulptura je visoka tri metra i za nju je utrošeno oko 200 kilograma sijena, 250 kilograma drveta i 20 litara kafe, a napravljena je za pet dana. Ne mogu tačno reći koliko dugo će biti ovdje, mogu samo da kažem koliko dugo ona može da opstane u ovakvom okruženju. Jednom prilikom sam napravio sličnu skulpturu, u prirodnom okruženju u šumi, gdje se nalazi i praktično živi već šest godina. Kada je rad u pitanju, ne ograničavam se ni na koji način, radim po svojoj volji i inspiraciji...
Uglavnom radite sa prirodnim materijalima, izdvajaju se pijesak, led, trava... Šta i kako ti materijali govore publici?
Generalno, sijeno i trava su veoma prirodni i topli materijali koje ljudi povezuju sa nečim domaćim i dragim, obično sa toplinom doma. Kada ljudi vide moja djela nastala tim materijalima, mnogi često požele da ih dodirnu, pomirišu i da imaju neku vrstu interakcije, što se često i dešava. Zato i koristim te materijale, jer me podsjećaju na neku vrstu mekane plišane igračke koju želiš da zagrliš i da legneš pored nje. Kao podlogu, pored sijena, koristio sam drvo koje je neka vrsta skeleta za samu skulpturu. Kada kreirate preliminarnu formu, poput skeleta, osjećate se kao arhitekta, inženjer... I nakon toga, forma se nadograđuje na skelet i sama figura počinje da se rađa. Zatim je prekrivena mrežom koja postaje nešto poput kože skulpture. Dakle, to je neka vrsta magije.
Ako se osvrnete na svoj rad, na skulpture i njihov život, dolazite li do određenih odgovora i zaključaka na temu odnosa čovjeka i prirode?
Istina je da postoji mnogo pitanja u tome. Ne mogu reći da je to konkretno samo jedno pitanje koje se provlači kroz sve moje radove, ali mogu reći da kao kamen temeljac koristim događaje i stvari koje se dešavaju ovdje i sada, a zatim razmišljam o onome što se danas dešava. Posmatram i tražim odgovore na to...
Pa, šta se dešava danas?
Možda je čudno što ću to reći, ali osjećam harmoniju.
Koliko dugo ste u Crnoj Gori, u Tivtu i kakvi su Vaši utisci?
Živim ovdje već godinu i mogu reći da je ovo zaista predivno i prelijepo mjesto. Kada sam prvi put došao, bio sam fasciniran prirodom, a zatim sam putujući po Crnoj Gori istražio još i vidio još mnogo prirodnih predjela, ljepota i posebnosti, kao i tragova koje je ostavio čovjek. Mnogo tih svojih impresija bih želio da izrazim kroz svoj rad u budućnosti.
Možete li nam reći nešto o tome konkretno, kako Crna Gora utiče na Vaše stvaralaštvo i planirate li možda neku samostalnu izložbu?
Moram priznati da imam nekoliko ideja za koje se nadam da će se realizovati. S obzirom na to da još ništa nije konkretno, ne bih otkrivao detalje, tako da, neka to ostane tajna, dok ne bude zvanično...
Vi ste iz Rusije. Po izbijanju rata u Ukrajini masovno su ruski umjetnici bili podvrgnuti određenoj vrsti “kazne” i “diskvalifikacije” za nešto za šta nijesu odgovorni, a tu su i brojni koji su koristili svoj uticaj i položaj u javnosti da bi propagirali mir. Kako Vi vidite tu situaciju i ulogu umjetnika?
I prije i tokom rata sam mnogo putovao. Imam mnogo prijatelja širom svijeta koji su umjetnici. Možda zvuči banalno, ali rekao bih da su umjetnici uvijek van politike. Oni sami nekako ostaju van politike. Naravno, svi mi smo nailazili na mnogo problema, ne samo u umjetnosti, već i u svakodnevnom životu, a vjerujem da je tako bilo i kod većine ljudi koji dolaze iz Rusije. Želio bih da naglasim da u Evropi, kao i u Rusiji, ima mnogo ljudi koji su otvorenog uma i koji žele da pomognu drugima, što mnogi od nas i rade. Svakako, mi umjetnici stvaramo i nastavljamo da stvaramo i prikazujemo naša djela, nekada bez obzira na sve... Prošle godine sam, učestvujući na raznim simpozijumima, izložbama i događajima, obišao cijelu Evropu, od sjevera do juga. Uvijek i svuda sam imao veoma srdačan prijem i ljudi su bili veoma otvoreni.
Koliko umjetnost i njeni kreatori uopšte mogu da podstaknu ljude na razumijevanje, dijalog, dogovor?
Umjetnost ujedinjuje. Svi problemi i poteškoće u svijetu, posebno politika i odnosi među državama, proizilaze iz prirode samog čovjeka. A čovjek je oduvijek takav, tako je bilo ranije, tako je sada, tako će biti i ubuduće. Zato je važno raditi ono što voliš i što znaš, a ako pritom na taj način možeš da učiniš svijet boljim i plemenitijim mjestom, onda ne postoji bolja kombinacija. Mislim da bi to trebalo da bude cilj svakog umjetnika.
Bonus video:
