Riječi se rađaju uslijed naše potrebe za njima. Želio si
da čuješ moje riječi, pa su zato i nastale. Potreba je majka
riječi.
Rumi
Postoje knjige koje predosjetite, a da ih nijeste imali u rukama, da ih nijeste pročitali. Dešavalo mi se da uđem u veliku knjižaru i da mi ruka ode sama ka knjizi koju tražim. Čim sam čuo da je objavljeno reprint izdanje knjige “Kad su gorjele božje kuće” Huseina Bašića, odmah sam osjetio potrebu i hitnost za tom knjigom, te sam brzo pisao Huseinovoj kćerki, Šejli Kerović, slikarki, pa njenom mužu Atviji Keroviću, te bliskom i dragom prijatelju slikaru Aldemaru Ibrahimoviću. Htio sam da odjednom stvorim nekoliko mogućnosti da knjigu što prije imam. I zaista je brzo stigla. Atvija Kerović mi je poslao iz Plava, gdje je prije nekoliko dana promovisano drugo reprint izdanje.
Brzo sam je dobio i brzo počeo sa čitanjem. Nijesam je tražio slučajno, to je ona rijetka knjiga koju bi poželio svaki pjesnik. Ako bih je rangirao i tražio moguću sličnost, odmah bih je digao u ranag onih knjiga, kakav je “Kameni spavač” Maka Dizadara, iako su obje neuporedivo samosvojne.
Evo početne pjesme, koja bi mogla biti i krajnja. Kako počinje, knjiga bi se sa njom mogla i završiti. Kraj je u početku kao što je početak u kraju.
***
Vraćajući se iz rata, razrovanim putevima, pokraj spa-
ljenih kuća, pored srušenih mostova i polomljenih
česama, umorni Ibrahim Žioc - poče gundurati neke
riječi, opazivši da mu od njih korak postaje duži a put
lakši. Stigavši najzad u zavičaj, zapisa te riječi ovako:
Ko otvori put - svi su putevi pred njim,
Ko ga prekine - moraće bespućem tim.
Ko podigne česmu - duša će mu s vodom teći,
Ko je obatali - žedan će u grob leći.
Ko sazida kuću - veći od krova će porasti,
Ko je zapali i oburva - ime će mu propasti.
Ko sagradi most - dva će svijeta sastaviti,
Ko ga poruši - oba će izgubiti.
Ko čovjeka spasi - sačuvaće sebe,
Ko ga ubije - ubiće u njemu i tebe.
(12. XII 93.)
Kaligrafski ispisana 112 sura Kur’ana na stubu trijema Aladža džamije.
Ovim zapisom Husein Bašić otvara knjigu i duh riječi iz svete knjige razliva se kroz sve pjesme, kojih nije veliki broj, svega trideset i četiri. A broj nije važan, važna je snaga i poruka. Pisana iz duboke potrebe, a takve knjige su najbolje, njih ispisuje vrijeme, pjesnik je medijum koji to mora da prenese, u apokaliptično vrijeme, sam se rukopis prikazuje. Pjesnik ga prepisuje, i te pjesme su vječne. Vrijeme u kome gore božje kuće, najstrašnije je od svih vremena. Hramovi božji se ne pale, ali i takvo vrijeme dođe. Kad i te kuće gore, pjesnik je svjedok strašng suda, ali ne mogu Boga da izgore. Bog se iz pepela smije. A pjesnik iz pepela pjesmu doziva i ona mu se osmjehuje s Bogom.
Bašić, veliki pisac, nije mogao proći preko teme, koja se ne može mimoći. Gore džamije, ljepotice, zidane dušama ljudi i umijećem vještih neimara, koji njihove nacrte skidaju sa neba, gdje je sve upisano. Kada te kuće gore, onda se ništa ne štedi. Da Boga zatru, a kako Boga zatrijeti? I kad sve izgore, nađe se Pjesnik, koji ih ponovo zida od riječi, od duše, od fragmenata vremena, veziva ih vječnošću. Božjim kućama podmeće pjesmu, kao najsigurniji temelj, koji neće raskopati varvari ni vrijeme, palikuće, rušikuće. I sve se to dešava devedeset i nekih, da se zna koje je to vrijeme bilo. U zemlji Bosni, da se i zemlja zna! Pjesnik je svjedok, a gdje pjesnik svjedoči, tu istina stoji. Tu je pravda nezatamnjena. Tu sunce grije i kada je sve sumrak i tama. I božje kuće postaju sunca, pjesme postaju sunca!
Bašić traži rasuto kamenje i daje mu riječ, moć da govori. Da građevina ustane, da se nebu vinu zlatni minareti poezije. I uistinu svaki stih ove knjige zlata je vrijedan, dukata je vrijedan, vrijedniji je od toga. Rukopis koji se ne može izbrisati. Nema moći i nema oružja koje će uništiti ovaj rukopis, ovu zlatnu knjigu, zvjezdano svjedočanstvo. Dok je na zemlji tama. Sijaju slova.
Tada je gorjela i Sarajevska biblioteka. A tamo gdje gore knjige, gorjeće ljudi, rekao je Tomas Man, kada su nacisti na trgovima njemačkih gradova spaljivali knjige. I gorjele su. U Bosni su gorjele i knjige i ljudi.
KNJIGE NA LOMAČI
(Povodom bombardovanja Nacionalne i Univerzitetske
bibliotke u čuvenoj sarajevskoj Vijećnici)
Gledajuć’ s brda
Činili su im se mali ognjevi u zapaljenom gradu,
Kuće što pregore kao trijeske u noći,
A oni su htjeli da gori, gori i gori do zore,
Da se kofista plamen do neba,
Svih noći dok budu gore.
Palili su redom: kuću po kuću i nebodere,
Potičući oganj da ne zgasne;
Najzad se dosjetiše: zapališe Vijećnicu,
Buknuće plamen do vrh Igmana i Trebevića,
Raskraviće na njemu boleća srca
I ugrijati široke duše!
Te noći izgorješe: Šekspir, Bajron i Puškin,
Skender, Krleža, Meša,
Te noći se opet spepelila Aleksandrijska biblioteka,
Vavilon, Rim, Sparta i Atina,
Bliještalo je na sve strane svijeta,
Samo su lica piromana bila crna,
Crnja od dana koji se zatvarao.
(14. VIII 92.)
Bašić vješto spaja drevna svjedočanstva, zapise na hramovima sa događajima, svojim plamenom razgoni mrak, i gradi svoje hramove, trajnije od zemaljskih. Svaka je pjesma dragulj, svaka hram, pred svakom varvari gube glas, a palitelji sopstvene ruke i lice.
Knjiga se nadmoćno osmjehuje!
Ovaj pjesnički plamen neutrališe onaj paliteljski. Između palitelja i Pjesnika, pravda je uvijek na strani Pjesnika. I u ovom slučaju se to pokazalo. Jedan neimar, pjesnik, zamijenio je mnoge neimare, koji su podigli hramove. Od toga neimarskog posla - ozarila se Vaseljena. I slova svijetle mjesto zvijezda.
Moguće je sve da izgrori, hramovi i materjal od kojeg su sačinjeni, ali Riječ sagorjeti ne može. Mnogi od ovih hramova su kasnije podignuti, ali je Pjesnik, u ovom slučaju Husein Bašić, ovom tanušnom no velikom knjigom, obesmrtio. Bog je zbog toga veseo i ljudi. Jedna tanušna knjiga, može biti veliko svjedočanstvo, djelo besmrtnog neimara, koji pjeva o smtrnim grijesima i smrtnicima koji proizvode stradanja na zemlji.
Pjesnik je pokazao svu moć.
Bašić je spaljene hramove podigao ne nebu poezije, učinio vječnim. Boreći se sa onim koji su ih spaljivali, on je pobijedio! Ova knjiga će, siguran sam, kao Kameni spavač, kao druge velike knjige, ići među ljude i svijetliće im. Kao zvijezda koja se ne može dotaći, hramovi su postali zvjezde. Kao Goranova Jama, Zogvićevi Došljaci - pjesme Ali Binaka, kao druga velika djela svjetske književnsti!
Kad su gorjele božje kuće, gorjele su i riječi. Pjesnik od tog pepela napisao knjigu u kojoj žive i riječi i hramovi. I Bog je zadovoljan i ljudi su zadovoljni zbog zvjezdanog rukopisa, koji se nebom i zemljom preslikava!
Iz pepela su se vinule zvijezde - besmrtne Bašićeve pjesme, svaka sija svojom svjetlošću, a sve ukupno ljudskom svjetlošću. Nad ljudskim zlom pobijedila je nadmoć ljudskosti.
MUTNA ZVIJEZDA
(Na vijest o rušenju Ferhadije džamije u Banjoj Luci)
Kad majstori položiše prvi kamen u temelj džamije,
Kodžamimar pogleda u nebo
I vidjeć’ joj mutnu zvijezdu
Što je tog jutra ostala da ih grije,
Pohesapi joj vijek i mnogo se ožalosti time,
A glasom tišim od vode
Izreče ovaj tarih:
Kad je ponovo budu dizali iz praha,
Želim joj duži vijek, a srećniju ruku od moje,
I časnije komšije no one
Što će je u ludilu porušiti! Amin!
(27. VI 93.)
Jedna je gorjela i na našem terenu, na mjestu gdje je 1042. vođna Tuđemilska bitka.
MINIRANJE DŽAMIJE U TUĐEMILIMA
Omiljela im tuđa nesreća
Pa koptisali da ne zadocne,
Da im ko ne ujagmi veći dio
No što treba njima.
A džamija nije ni jela ni pila
S njihove sofre i vrela,
Samo je čajila nasred sela,
Gledajuć’ u nebo oblake
I brojila je dane i godine,
Zobala ih kao šaka - ptica,
Ne sluteći oganj pod krilima.
(18. IX 93.)
I još jedna, iako bi mogle sve odreda biti citirane. U ovoj knjizi, pored božjih kuća, važni su mostovi. Kako bi bez njih? A valja nama preko Rijeke - rekao bi Mak. Bašić pjeva:
NA NEBU ĆUPRIJA
Rušili su je
Oni s lijeva
I oni s desne
Strane zla
Da više nikad
Nikome
Ne bude
Most.
Da se po njoj
Ne vidi i ne zna
Čiji grad
Ruše.
Sad sirat - ćuprijom
Mostarci pravi
U džehenem
Hode.
Preko Mjeseca
Iznad vode
Na nebu ćuprija
Da bude.
(20. XI 93.)
Uz pjesmu kratko objašnjenje dvije riječi:
sirat - ćuprija - opasni most na putu u pakao
džehenem - pakao
”Kad su gorjele božje kuće”, obimom je tanušna knjiga, no poetskom snagom i porukama kojima zrači, besumnje je poetsko remek-djelo. Pjesme su pisane ranih devedestih i ispod svake stoji datum i godina. Prvo izdanje je objavljeno 1994, a izdavač je ALMANAH - Udruženje za očuvanje ugrožene kulturno - istorijske baštine Muslimana, recezenti su bili: Milika Pavlović i Vojislav Vulanović. Knjiga je ilustrovana likovnim prilozima iz ISLAMSKE EPIGRAFIKE BOSNE I HERCEGOVINE, knjiga I, II, III - Mehmeda Mujezinovića, slike na korici i porzecu su Mersada Berbera, a likovna oprema Mladena Lompara. Sve je zadržano u reperint izdanju koje je objavljeno ove godine. I likovna strana knjizi daje nemjerljivu ljepotu i posebnu dimenziju.
Kuda prođe rat i vojska ostaju grobovi i ruševine. Zemlja bez kuća božjih - pusta je zemlja. I za kraj, stihovi koji bi mogli biti moji, a u duhu su knjige kojoj se divim.
Ko ruši božje hramove ruke mu sagorjele,
A ko ih diže, ruke mu se pozlatile.
Njima bih mogao i završiti. Iako ova knjiga nema završetak. Njen rukopis treperi licem zemlje i preslikava se nebom. Tako sam je ja doživio! Najljepši zvjezdani rukopis ispisan ljudskim licem.
Spališe kuće božje, al ne spališe Boga! Ubijahu ljude, ali ne ubiše čovjeka. A čovjek je najljepša božja kuća! U zlo doba rođena je dobra knjiga!
(Avgust, 2024.)
Bonus video:
