Homerova ”Ilijada” je spomenik ratu, a “Homer na putu za Smirnu” crnogorskog književnika Miraša Martinovića duboko je antiratna knjiga, što je i osnovna poruka njegovog najnovijeg djela, kaže autor.
“Homer na putu za Smirnu” nastajao je gotovo osam godina, a kao i prethodne Martinovićeve knjige, i ova je objavljena u izdanju autora, uz finasijsku podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore. Autor, nadahnut antikom, matricu je našao u Homerovoj “Ilijadi”, gradeći tako antiratnu knjigu, izuzetno aktuelnu i savremenu, po svemu djelujući kao da se dešava u današnjem, ali i svakom prošlom i budućem, vremenu.
“Pored ‘Ilijade’, koristio sam kao putokaz djela grčkih tragičara koja se bave Trojanskim ratom koji je matrica svih ratova, što sam koristio izgrađujući vertikalu knjige. Vjerujem da sam stvorio orginalno književno djelo, Iz slike toga rata preslikavaju se svi ratovi pokazujući svoje lice, a ono je u suštini isto. Ovo je zapravo knjiga preslikanih sudbina! Sakupljao sam glasove mrtvih, koji su dolazili iz dubine vjekova, kako bi bili opomena živima! To je u najkraćem poruka moje knjige! Ona govori da su svi ratovi izgubljeni, da nema pobjednika, da su svi poraženi. Ne idite u ratove - kažu mrtvi živima! Ilijada je prepuna bogova, koji se svrstavaju uz zaraćene strane, podržavaju ih i podstiču, hrabre da istraju... Drugačija sam rješenja dao kada su u pitanju bogovi i njihovo učešće u jednom ljudskom ratu. Njih su izmislili i uveli oni koji izmišljaju ratnu propagandu, kako bi utješili one koji ratuju, a koji mogu svaki čas da poginu. Pa, eto, bogovi su sa vama, ne bojte se, samo hrabro naprijed. A i ne žalite ako poginete, bogovi će vas uzidići ka sebi na nebu. To je čisti propagandni trik. Čovjek kada je nemoćan i kada se nema na šta osloniti, oslanja se ne bogove. Sa njime se lako manipuliše. Toliko je propaganda bila osmišljena i jaka, ratnici su vidjeli sjenke bogova, osjećali njihov dah, čuli njihovo šaputanje. Pobijediće oni na čijoj su strani bogovi! A ratovali su zbog utvare zvane Helena, ginuli sa njenim imenom na usnama, njenom ljepotom koju su vidjeli zamagljenim očima. Svaki rat je ratovanje zbog neke utvare”, priča Martinović.
On dodaje da ga nije interesovao sam pohod svehelenske vojske na Troju, sto hiljada vojnika i hiljadu ratnih lađa, ni ono što se dešavalo na tom putu...
“Mene je intresovao grad iznutra, šta se dešava u opsjedntom gradu i kako postaju opsjednuti oni koji su došli da opsijedaju. To me stanje interesovalo. Stanje u zatvorenom krugu i mogući izlaz iz kruga. Zbog toga sam za moto knjige uzeo rečenicu Aleksandra Barika koja glasi: ‘A mi, koji smo došli da opsijedamo grad, postadosmo opsjednuti grad’. Interesovala me untrašnja kolona u gradu, koja počinje da radi za Grke. Da te kolone nije bilo, Troja nikada ne bi pala. Desete ratne godine, vojne glavešine, komandati i njima potčinjeni, Agamemnon, vođa tog moćnog i brojnog vojnog korpusa, i brat mu Menelaj, zbog čije žene je sve krenulo... U mom romanu, Helena nije bila u Troji, što tvrdi i Euripid u u svojoj tragediji ‘Trojanke’. U mojoj knjizi je to trik, koji je lansirala grčka propagnda, da bi oravdala pohod i našla ubjedljiv motiv za pokret. Šef štabske kancelarije je Kalhant, Trojanac, koji se priklonio Grcima, i to su njegovi izumi, kako bi opravdao svoje izdajstvo. Niko domovinu ne mrzi kao njen izdajnik! A rat se viodi zbog utvare. To će shvatiti na kraju kada bude sve kasno”, kaže Martinović.
Njegov Homer je hirurg, šef ratne bolnice, svjedok svih užasa, a samo je takva ličnost sa tim zvanjem i prisustvom na mjestu događaja, gdje se vide svi užasi, mogla da svjedoči.
“On zadnjeg dana, slučajno ili namjerno, od zalutalog ili ciljanog koplja, gubi oči i slijep nakon svega kreće sa vodičem Diomedom, Grčkom, prema svom rodnom gradu Smirni. Na tom putu, prisjeća se ratnih dana i svega što je vidio svojim očima, počinje da oblikuje besmrtne heksametre, koje diktira vodiču Diomedu, koje on zapisuje na pergamente koje kupuje u gradovima kojima prolaze. Homer na putu sreće preživjele učesnike, vojne komandante i stratege, one višega ranga, pošto ti najčešće prežive, ali i neslavno završe. Među njima centralno mjesto zauzima Odisej, pa im se putevi, ne slučajno, ukrštaju nekoliko puta. Odisej je sumanut, obolio od ratne bolesti, Homer kao hirurg i ljekar, sjeća se predmeta Ratne medicine, koju je studirao u Efesu, a specijalizirao u Atini, kod čuvenog Polikrata, koji je poznavao čovječije tijelo koliko i dušu. Dakle, Homer kao stručnjak, zna, šta je ratna bolest”, konstatuje autor.
“Zar se sudbina ne ponavlja, a sa njom i ratovi, izbjeglice? Ukrajina, Gaza, zar sve to nije Troja i sudbina Troje i onih koji bijahu njeni stanovnici? Mene su interesovali povratnici, navodni pobjednici, a u suštini poraženi. U svakom ratu svi su poraženi. Ostaje mnogo mrtvih, a zaboravlja se zašto su ratovali. I sa Trojom je tako, sa svakim ratom je tako. Nema pobjednika. Oni koji su ratovali, pa preživjeli, postaju suvišni. Veterani koji traže prava za učešće i doprinos koji su dali. U novonastalim okolnostima, ti bivaju smetnja! Uvijek i u svim ratovima”, kaže Martinović Vijestima.
Spominjući Gazu, autor komentariše i zbirku pjesama “Smrt u Gazi” objašnjavajući kako je do tih stihova došlo i šta ta knjiga zapravo predstavlja...
“Prirodno su došle poslije Troje. Troja je matrica svih ratova, a svi su ratovi u suštini isti. Hiljade mrtvih, hiljade grobova. Gradovi razrušeni, sela popaljena, utrti znaci životra. Napadnuti i oni koji se brane, na kraju svi poraženi. Pobjednika u suštini nema. Ginuli su oni koji su napadali jednako kao oni što su se branili. I atko je, kao što rekoh, od Troje i Kartagine, pa kroz sve ratove koji su slijedili kroz istoriju, do Bosne i Ukrajine i Gaze, tog malog parčeta spržene zemlja na kojoj je smrt sve prebrisala i još uvijek briše. Nigdje se oko tako malog parčeta zemlje nije vodio tako surov rat kao u Gazi. Hiljade mrtvih, među njima hiljade djece. Hiljade raseljenih. I ta moja knjiga biće zapravo knjiga o stradaloj djeci. Ispisivana svih ovih stradalačkih mjeseci, sva stala u jednu zelenu fasciklu, kojoj ne smijem da se primaknem. Puno je u noj bola, puno je u njoj smrti, kao što je u Gazi puno i bola i smrti. Gaza će ostati tamna mrlja na licu ovog vijeka, na licu onih koji od nje rade to što rade. Konačno, na licu čovjeka! I kad se bude pominjala Gaza, uvijek će u svijesti ljudi biti strašni prizori, uvijek će na licu čovječanstva biti velika crna mrlja, ali i sunce otpora. A sunce uvijek pobijedi tamu. A mrtvi i kada svi budu mrtvi oglase se životom, koji je uvijek jači od smrti. Moja knjiga ‘Smrt u Gazi’ govor je mrtvih - za žive i dolazeće”, u dahu odgovara Martinović.
Bonus video:
