(Nastavak iz prošlog broja)
Podgorički bijeli Rusi
Doprinos bijelih Rusa jugoslovenskom obrazovnom sistemu prije i nakon Drugog svjetskog rata, na šta je svojevremeno Balša Brković skrenuo pažnju i u svom poznatom eseju o Danilu Kišu (Konsenzus u tri slova, 2005), notirajući upravo taj momenat iz Kišovih poslijeratnih sjećanja - u Aurori poprima novu dimenziju, oživljenu specifičnim postupkom pripovjedne fikcije. Paradoks i tragika položaja ruskih emigranata prikazani su u kratkim potezima, ali sugestivno i reljefno. Kao imperijalisti odbjegli od revolucionarnog komunističkog režima, suočeni su u novoj sredini sa fascinacijom “crvenih” upravo tom novom Rusijom, ali nadasve sa rusofilstvom bilo koje provinijencije - što ih čini rado viđenim novim sugrađanima u svim podgoričkim krugovima.
Bijeli Rusi u Podgorici - u koordinatama vremena i prostora Brkovićeve Aurore - bili su u sastavu: “sedam-osam Rusa, tri-četiri Ukrajinca, jedan Bjelorus i jedan Kalmik”.
Ali te razlike se brišu daleko od domovine.
I naročito, kao što smo već vidjeli - sve razlike nestaju za šahovskim stolom.
Uostalom:
“Ljudi možda previše razmišljaju o svojim razlikama.”
Poglavlje VI donosi impresivan doživljaj scene u Čitaonici, sa pažljivo kontekstualizovanom Tinovom Rusijom, remek-djelom pjesništva (“Majko svom plemenu kakvu ja sam snio/U bujne večeri i predzorja vruća/Vladaj našim grčem, velika Rusijo,/Caruj dušom našom, Velika Buduća...”).
Opčinjenost slušalaca opisuje narator u pauzama (poema nije navedena naizust - bila bi to “prejaka doza”), naglašavajući katarzični učinak stihova. Šesnaest katrena čujemo u nastavcima, sa rasporedom 2+2+3+2+4+3, i sa dobro promišljenim efektom svake od ovih manjih cjelina. Prstenasta kompozicija slušaoce vraća emociji i značenjima s početka, sada sa još većom umjetničkom snagom, poslije izuzetnog utiska koji su ostavile sve riječi Ujevićeve, očigledno ispjevane u zanosu, u neprekidnom ritmu savršeno rimovane, inspirisane “Anđelom Slavenstva u starinskom Kremlju”, posvećene i potpisane “u srcu dubokom” (“za sutrašnje tvoje zlatne Petrograde”).
I to je dio atmosfere otvaranja PŠK Aurora, sa značajnim udjelom podgoričkih bijelih Rusa u cijeloj priči. “Vruća predzorja” Rusije Tina Ujevića tako prethode svitanju koje imenom i djelom najavljuje Aurora. (Postoji još jedna, istorijska, svakako ruska konotacija imena - asocijacija na krstaricu “Abpópa”.) Sve je u tom vremenu bilo okrenuto Budućnosti. (Ne samo u fudbalu. Premda u romanu ima mjesta i za tu priču). “Napredne ideje”, nade u (nad/nat)čovjeka, opšti duh napretka i okrenutost onome što dolazi, vjera u blistavije Sutra - o kojem su različito ideološki obojeni snivali svak na svoj način, a Aurora brisala sve njihove razlike - predstavljeni su na uvjerljiv i originalan način - kroz naraciju, dijaloge i već pomenute ostale žanrovske forme kao sastavni dio strukture teksta.
Kraj romana je osmišljen po konvencijama klasičnog zatvaranja sa aluzijom na bajku, u prostoru koji je pod pahuljama izmijenjen do neprepoznatljivosti (Podgorica u snijegu - nadrealno), čarolija podsjeća na bjelinu neispisane hartije, i tu će se njih dvoje tragom svojih stopala “potpisati” u snijegu i zatvoriti priču na ulasku u godinu hiljadu devetsto trideset i treću. Onu koja će, nažalost, pokazati da su predviđanja nekih likova u pogledu Hitlerovih šansi za pobjedu, sa stanovišta snaga mira - bila suviše optimistična. Ali to već nije dio ove priče.
Grad kao umjetnički kôd
Balšini prostori teksta, u nekom širem smislu, nalaze se upravo tamo gdje se susreću introspekcija “zatočenog” (čovjekova misao o sebi) i znanje/misao o svijetu. To su prostorne i vremenske strukture koje jednako u sebi sadrže sada i ovdje, nikada i nigdje, uvijek i svugdje, u kojima svjesno ili nesvjesno svako od nas traži neku svoju Podgoricu, pod ovim ili onim, starim novim ili novim starim imenom. (“Od onog što nije bilo i što nikad neće biti prave vešti pisci najlepše priče o onom što jeste” - reći će Andrić u svojim Znakovima pored puta, izražavajući ideju o univerzalnosti umjetničke istine.) Pa ipak, Grad je prepoznatljiv, to je topos koji već više od dvije decenije funkcioniše kao estetski kôd, sa uporištem u vantekstovnoj referentnoj stvarnosti koju obogaćuje svojom semantikom. Drugim riječima, Balša Brković sazdao je Podgoricu kao umjetnički kôd, dodao poetiku urbanom prostoru koji je capital city u zemlji koja možda i nije tako velika i bitna kako se nekima čini (posebno onima sklonim patetičnom patriotskom zanosu i spavanju na lovorikama predačke slave), ali ni tako beznačajna i nepoznata kako to opet nekima izgleda. “Little Montenegro, down on the Adriatic Sea”… (sjetimo se neodoljive epizode u Ficdžeraldovom Getsbiju o “maloj Crnoj Gori, dolje na Jadranskom moru”, o kojoj se kazuje sa simpatijama i respektom). Kažu kako je Vranje brend Bore Stankovića, i to ima smisla. Sličnu literarnu situaciju nalazimo u “podgoričkom kvartetu” Balše Brkovića. Možemo notirati i razlike. Recimo da je jedan prostor sa statusom glavnog grada kao takav već etabliran, “brendiran”. No, ovdje je riječ o brendiranju druge vrste. Prostor koji bitiše kao “literarni brend”, emanira svoju posebnost kroz atmosferu teksta - dodatno utvrđuje ono što je u stvarnosti na koju upućuje već markirano, čini ga prepoznatljivim u onom višem smislu, u kojem nema Grčke bez Homera, ni Rima bez Vergilija (i ponovo Homera)... ni Pariza bez Balzaka, ni Pariza, ponovo (onog dekadentnog), bez Bodlera... Ničega nema na mapi ovog svijeta, kao utvrđenog i moćnog Znaka - dok pjesnik ne opjeva i narator ne ispripovijeda. Dok se ne ispriča priča sa aurom i značenjem.
Uz preludije i etide Rahmanjinova i Skrjabina, zvuke klavira, “nošeni magijskim moćima muzike”, bijeli Rusi, prepuštajući se sjećanju, putuju “u neke svoje trenutke Rusije”.
“Vrijeme je porozno po rubovima.” (Aurora)
Uz Brkovićeve romane, čitalac će izvjesno moći da otputuje u neke svoje trenutke Podgorice. To vrijeme magija teksta oživljava, dodaje mu posebno osvjetljenje i štimung, i čini ga prisutnim, sadašnjim.
I kao što “sve priče sadrže u sebi i druge priče”...
“Svi trenuci su prisutni u svakom pojedinačnom trenutku, mislim. I buduće i prošlo drijemaju u svakom času našeg postojanja.” (Privatna galerija)
Trenuci “nedodirljivo bivši” i bespogovorno naši.
Bonus video:
