Edvard Kocbek (1904-1981) je jedan od najvećih jugoslovenskih pjesnika, i, kako se često kaže najveći slovenački pjesnik poslije Prešerna. Čudesna ličnost, kao hrišćanski intelektualac snažnog antifašističkog stave, priključio se Oslobodilnoj fronti i bio u njenom ratnom rukovodstvu. Bio je učesnik Drugog zasijedanja AVNOJ-a u Jajcu, a o tom vremenu pisao je u dnevničkoj prozi Put u Jajce. Iako je imao takve ratne zasluge to ga nije spriječilo da bude veoma kritičan prema partijskoj praksi progona i ubijanja kritičara i neistomišljenika, što ga je koštalo višegodišnjeg sklanjanja sa javne scene. Zbog objavljivanja knjige “Strah in pogum”, koja se bavila likvidacijom političkih protivnika tokom rata u Sloveniji, bio je od 1952. godine politički izolovan. Ponovo je počeo da objavljuje radove od 1961, a tri godine kasnije bio je dobitnik Prešernove nagrade za delo “Groza”. U duhu svog osobenog hrišćanstva, vjerovao je da je revolucija moguća prije svega kao individualni čin i da nasilje, ma kojim ciljevima “opravdavano” ne može pripadati autentičnoj revoluciji. Donosimo dva njegova dnevnička zapisa (iz priloga koji je priredio M. Jovandić, Glif redakcija), ali i pismo Vitomilu Zupanu koje pokazuje kako zaista veliki pisci nemaju problem da se oduševe djelom savremenika.
28. oktobra 1943.
Noć prije našeg odlaska pod zemlju Kidrič je otišao u bunker Glavnog štaba, gde su se okupili vodeći komunisti, pratio ga je Brecelj. Obećao nam je da će nam se bez odlaganja priključiti. Trebalo je da se vrati još sinoć, ali ga nema ni danas. Tako smo ostali bez vijesti. Vidmar je nestrpljiv i služi se teškim rečima, neki mu potvrđuju, drugi šute. “Ne trebam nikakvih vijesti”, govorim Rusu kraj sebe, “veliki mi je ishod jasan, a što god se zbiva saznajem iz galame u svojoj blizini”. Sinoć su prilično dugo štektali mitraljezi, jutros smo pak čuli pucnjavu iz pušaka i dvije eksplozije bombi. Od svanuća do poslijepodneva ležali smo nepomični, pozorno prateći svaki šum. Živčano smo se uznemiravali na svaki kašalj, hrkanje ili teže disanje. Najteža napetost potrajala je više od jednog sata, nakon što je Lubej ustvrdio da je čuo izvan bunkera udarce u drvo.
Ležim nepomično usred napetosti i ne osjećam potrebu da se obrnem ili šapućem. Ispunio me poseban mir. Ruke su mi prekrižene na prsima, oči zatvorene. Pokriven sam izlizanim vojničkim pokrivačem, pod glavom mi je kožnata torba s dnevnicima. Zaustavio sam se na granici zapažanja, disanje i kretanje susjeda tako su sitni i ravnomjerni da stvaraju dojam nestvarnosti. Približio sam se prasili koja želi trajati. Svojom napetom i sređenom prisutnošću želim ureći opasnost.
Iznenada me je svega obuzela predodžba da ležim u mauzoleju, žrtvovan i počožen u duboku sigurnost, uzidan u vječnost. Toliko sam se puta u životu razočarao da sam na kraju došao do posjedovanja prave čarolije, do poistovjećenosti sa samim sobom. Jadan i nepokoran, nisam se zapletao i gubio već sam se pojednostavljivao i koncentrisao. Što sam više stvari gubio, to sam postajao puniji. Čovjek služi svojoj najvišoj ideji tek na izgubljenom položaju, gdje više ničega nema i samo još postoji. Sada sam došao toliko daleko da su mi se ništa i sve mojega životnog putokaza spojili u jednu čarobnu riječ postojim.
Još uvijek se nisam pomaknuo, sve sam ispruženiji i ukočeniji. I tada mi se učini da ne ležim već da stojim. Stojim kao karijatida i podupirem ono što drugi ne mogu nositi. Obuzela me blažena radost: ja sam stup svetišta, stup historije, zaključni kamen svoda iznad budućih pokoljenja.
Kao da je niknula iz sjemena što je pohranjeno prije tisućljeća u egipatski ili astečki grob, tako se u meni odjednom rascvjetala pjesma i svemoćnom silom pokidala spone stvari: nikada neću prestati postojati, nikad! Kada sam je poslije nekog vremena zapisao ispod svjetiljke, dao sam joj iz zahvalnosti naslov: molitva.
O čovječe-tvorče! O pjesniče, bojovniče i pobjedniče nad tajnošću! Kada sam, žareći se od nevidljive vatre, ponovo sjeo na ležaj i spojio se s tamom, znao sam: spašen sam. Stvaranje je pobjeđivanje smrti. Pjesma je okrenuta budućnosti. Pjesnikov zanos teži za tim da se u čovjeku ukine i zatre sve ono što se ne slaže s njegovim vrhunskim trenucima. Pjesmom pjesnik pobjeđuje prolaznost, ovisnost i tuđinstvo. Umjetničko je stvaranje neprekidno pobjeđivanje smrtnih opasnosti. Moja je partizanska lirika oslobodilačka u tom smislu što nadmašuje dnevnu aktualnost.
Prije nego što se napetost poslije podne razdriješila, a mi još ležali kao ukleti, odjednom smo iznad šuma začuli pun i brujav zvuk, sličan onome u ponedjeljak kada smo pred večer raspoznali njemačke tenkove od kočevske strane. Ovoga je puta zvuk bio dolazio iz visine i gromoglasno se približavao. Bio je mnogo puniji i zasićeniji od zvuka onih vozila na cesti. To nas je počelo podizati na ležajevima, naime već posije nekoliko trenutaka zvuk se pretvorio u tutnjavu što je dolazila iz daljine i bila puna strašne prijetnje.
Nezaustavljivom snagom povećavala se i dolazila ravno do nas. Gledali smo zbunjeno jedni druge i slušali takvu silnu, raspjevanu i veličanstvenu, neprekidno sve jaču buku još nikad nismo čuli. Nitko nije ništa pitao ni obrazlagao, znali smo da je nad nama neobično velik broj aviona i da njihov tajanstveni dolazak znači nešto presudno. Zadržavali smo dah i proživljavali neponovljive trenutke: je li to neprijatelj ili saveznik? Odjednom se gromoglasno zvuk slomio, zaglušno je brujanje počelo pomalo jenjavati, zvuk se udaljavao i polako zamirao. Pa i u zamiranju djelovala je ta žestina podivljale oluje isto onako kao kada se prebacuje za planinu.
Još smo razabirali zauzlano talasanje moćnih motora. Ali naša se zgranutost uto već bila oporavila. Bili smo uvjereni da su se saveznici vraćali sa svojeg napadačkog leta na Reichom. Veliki događaj razvezao nam je jezike, pred sobom smo ugledali veliku budućnost. Prometejski čovjek pobjeđuje prirodu i povijest. Uskoro se spustila večer, raspoloženje nam je donijelo odahnuće i usrećilo nas.
Kada je ponovo zavladala tišina, Vidmar se uspravio na ležaju i počeo poluglasno nešto govoriti svom sinu. Podigao sam glavu i osluhnuo: “Daleko sam te doveo, sinko. Mnogo dalje nego što su doveli mene. Još samo nekoliko dana pa ćemo se rastati. Svejedno mi je ako im padnem u ruke, tebi neće učiniti ništa nažao. A ako nas dvojicu ne uhvate, bit ćeš isto tako slobodan. Sazret ćeš i bićeš slobodan. Ja također, dosta mi je politike”. Zatim je legao, kao da je obavio dužnost koja mu je ležala na duši.
Moja radoznalost poskočila je od razigranosti, razgledajući sve dalje i dalje. Najmanja sitnica postala mi je potresna, milostiva čarolija razlila se nad našom prazninom.
Svetek leži i razgovara sa susjedom kao da mrmlja sam sa sobom. Šnuderl je, mijenjajući položaj tijela, udario u Vavpetiča, a ovaj mu se osvećuje kletvama. Rus se iznenada podigao kraj mene i zaklatio nogama s ležaja. Jakac ga je pogledao: “Kamo to ideš?” “U Kočevje!” “Zato si tako svečano odjeven!” Pridružili smo se njihovoj igri: “Donesi mi ibar!” “A meni dravu!” Sernec se probudio: “Popušimo jednu!” I svaki je zapalio svoju polovicu.
Kidriča još uvijek nema. Kad se spustila večer, naša je patrola otišla na Uršku. Vratila se bez poteškoća, ali bez uspjeha; vezu s drugim bunkerom nije bilo moguće uspostaviti. Tiskara je još uvijek netaknuta, ali je očito da su u posljednja dva dana Nijemci prošli svim šumskim putovima oko nje. Na određenu javku još nitko nije došao, iako je bilo dogovoreno da će Glavni štab održavati vezu s nama preko Marinčeka. Zato je sam otišao po vijesti, ali patrola nije dočekala njegov povratak. Zaključujemo da Nijemaca više nema u šumi i da su sukobi započeli tek kod Roga.
Sjetno smo se uznemirili, prije svega zbog mirisa vjetra i svježe jesenjske noći što su ga momci unijeli u zagušljivi bunker. Osjećaj da smo glavnu opasnost po svoj prilici već prebrodili učinio nas je nestrpljivima. Vlažna i tamna tišina postala je neizdržljiva, učinilo nam se da smo u bezimenom čamljenju počeli tužno nestajati i raspadati se.
(Iz Puta u Jajce; preveo: Ivan Brajdič)
18. II 1976.
Pročitao sam možda najsjajnije mjesto u Zupanovom romanu (Menuet za gitaru, prim.prir), sukob s Nijemcima na vrhu Mokrca. I tog vrha se sjećam, zato sam to mjesto čitao s pravom ekstazom. Tvrdim da je taj sukob najljepše opisana borba u cjelokupnoj jugoslavenskoj literaturi, koju svakako poznam. Odlika tog dramatičnog sukoba je u spoju dvaju kvaliteta, u živom i realnom opisu borbe iz minute u minutu i u ličnom i podsvjesnom ludom doživljaju sukoba. Da nisam ovako iscrpljenog srca, smjesta bih se sa sinom Matjažom uputio na to mjesto poprišta.
…
Sav drhtim uz tu darovito doživljenu i darovito napisanu dramu. Uopšte, u jučerašnjoj i današnjoj građi, koja obuhvata dvjesta stranica, upoznao sam najljepši dio romana. Sve više se saživljavam sa tekstom, nisam u stanju uspostaviti nikakav kritički odnos prema tekstu. Ekstaza nigdje ne popušta, nigdje slabog mjesta, nigdje smušenosti, neprimjerene izmišljotine, mada autoru mašta djeluje kao otkrivanje i produbljivanje stvarnosti. Koliko duhovitih, estetski značajnih i književno uzornih mjesta. Same vrline, kvaliteti, doživljavanje čovjeka na granici sposobnosti, tamo gdje nastaju umjetnička djela.
…
Danas sam doživio još nešto zanimljivo. U tišini, miru i dubokoj samoći, potpuno obuzet čitanjem, tako sam se odvojio od svega stvarnog da sam sam postao fantastično biće. Od svakog dodira sa rečenicama koje sve više približavaju pripovjedačku stvarnost, kao u čudnoj igri preselio sam se na Mokrc i u ono vrijeme. Tako sam se snažno približio strašnom događanju da sam morao zatvoriti knjigu i umiriti srce, a tada sam svoju sobu doživio kao nešto tuđe, nepoznato, užasno opasno. Soba mi je najednom bila nepoznatom, nesnosno tijesnom i haotičnom. Ustao sam i prošetao, tako da me nije stisnulo. To je moć autentičnog pripovijedanja.
…
Moje “Drugovanje” i “Povelja” počele su se sramiti nedostatka neposrednije sudbonosnosti, u toj dimenziji si moje svjedočenje odlučno premašio. Lekcija inventivnosti i žive rječitosti, sasvim usamljenog doživljavanja, učinila me tužnim i radosnim istodobno. A, prije svega, zaključio sam da sva tako bogata dokumentarnost, koja je sabrana u raznim partizanskim pričama, ne znači mnogo ili ništa, ako pisac ne savlada sudbonosnosti kao svoje lične čovječnosti. (Pri tom mislim na gomile raznih djela u partizanskoj izdavačkoj kući “Borac”).
(Iz Dnevnika 1976; preveo: Josip Osti)
Pismo Vitomilu Zupanu
U Ljubljani, 3. maja 1976.
Dragi i poštovani Vitomile,
Kao što vidiš iz priloženih odlomaka mog dnevnika, Tvoj roman sam pročitao čim mi ga je sin Matjaž kupio i nadušak ga pročitao. Kada sam i ja knjigu doživio kako se dogodilo sinu, odlučio sam da Ti se javim i čestitam Ti na umjetničkom djelu. A tada je, kao za inat, nastalo više teškoća, prije svega počelo me je mučiti srce. Sve što sam doživio za godinu i po, a na šta nisam smio odgovoriti, niti to svariti negdje u Irskoj ili u dolini Kupe, zgusnulo se u meni poput otrova i počelo mi kidati živce, krvne sudove i srce. Zahvalam sam Košaku što me posjetio upravo u vezi s Tobom i posredno mi rekao da sam učinio veliku grešku što ti se nisam javio, jer su Tvoje teškoće, čega sam svjestan, gore od mojih.
Ovim riječima Ti se izvinjavam. A njima bih Ti, prije svega, od srca htio čestitati na izvanrednom tekstu i na njemu Ti zahvaliti u svoje ime i u ime onih koji ga još ne shvataju. Neću ponavljati riječi iz svog dnevnika, pa bih zato svoj sud o romanu htio proširiti i produbiti, te ukratko reći da ti se posrećila čudesna poetizacija čovjekove sudbine. Nije slučajno što Ti se u tu svrhu prevashodno ponudilo Tvoje partizansko iskustvo, mada je Tvoj život uopšte bogat iskustvom. Šta hoću da kažem s poetizacijom sudbine? To da si na čudesan način spojio i uravnotežio okrutnu, neumoljivu čovjekovu sudbinu, onako kako ju je nemoguće uhvatiti u razne dokumentarne stvarnosti i oblike objektivnih istina, poetičnošću kao onom čovjekovom sposobnošću koja je suverenija i darežljivija od faktografije i nauke, jer savladava ekstatičnu otvorenost života i može objektivnu istinu raširiti u darežljivo oslobađanje biti i u žudnju za autentičnošću, za pobjedom nad samim sobom, prevashodno za solidarnošću sa bližnjim.
Kao stalan proces poetizacije u romanu je prisutan autorov odnos prema Antonu, divnom biću, namjerno izabranom španskom borcu, pametnom, uzdržanom, mudrom, svjesnom, nikada dokraja jasnom čovjeku, koji je, gotovo religiozno, spreman na žrtvovanje. Autor i Anton se približavaju. Time je proces poetizacije proširen na cijelu građu romana, gotovo sva događanja tiho rastu uporedo s prijateljskim odnosom između njih. Razumijevanje sudbine je sve plemenitije, savladavanje straha od zla širi se na cijeli ljudski kosmos. Kakva čovječnost je ispoljena na stranici 180, kada autor mora zauzdati svoju ganutost nad prostim momcima. Slično mjesto je na stranici 201, kada autor govori o knjizi kao tajni ili kada govori o dvojniku na stranicama 369-370. Sličnih mjesta mogao bih citirati sve do kraja.
Nemam namjeru da govorim iscrpnije o snazi romana, o nezaustavljivo inteligentnom pripovijedanju, postao bih smiješan kad bih se trudio da nabrajam karakteristike umjetničkog djela kojim si se uspeo na vrh stvaralaštva. Neka bude dovoljna moja lična radost Tvojim uspjehom.
Ako nešta zbunjuje, to je sporadičan susret sa njemačkim parom u Španiji. Mislim da bi bilo bolje kada bi taj anahronizam ispustio, jer danas bi takvo umjetničko djelo moralo odzvanjati kao sumnja nad sudbinom cijelog čovječanstva, a ne samo kao sumnja nad njemačkom budnošću. Ali to je moje skromno mišljenje.
Još jedanput Ti srdačno zahvaljujem za veliko djelo koje si nam darovao i molim Te da se pokušaš obratiti svima nama, koji Te poštujemo, budeš li još u teškoćama, da zatvorimo krug oko Tebe i spriječimo svako uznemiravanje Tvoga rada. Mislim da treba učiniti sve da Ti sačuvamo zdravlje.
Najljepše te pozdravlja, Edvard Kocbek
(Priredila K.V.)
Bonus video:
