U vremenu u kojem se svijet sve brže mijenja i mijenja nas, a vrijeme neumitno ubrzava, rijetki su oni koji svojom umjetnošću ostaju dosljedni sebi, a istovremeno ostavljaju neizbrisiv trag u vremenu koje ih nadživljava. Vojo Stanić bio je upravo takav umjetnik: jedinstven, neponovljiv, sa svijetom satkanim od ironije, mašte i djetinje mediteranske razigranosti.
Rođen u Podgorici 1924. godine, Stanić je umjetnički put počeo kao vajar, ali je ubrzo shvatio da je njegovo opredjeljenje slikarstvo. Taj prelazak nije bio tek obična promjena medija - to je bio trenutak kada je Vojo pronašao svoj glas. Njegova ulja na platnu postala su prizori iz jednog paralelnog univerzuma, gdje svakodnevica i fantazija mirno koegzistiraju. Kao da je, četkicom u ruci, poručivao: “Svijet je onoliko čudesan koliko mu sami dozvolimo da bude”. Ili, “Lijepo je živjeti”, kako je u februaru, slaveći 100. rođendan, kratko prokomentarisao brojne čestitke.
Njegovi radovi, često prožeti humorom i blagom ironijom, odišu jednostavnošću, a skrivaju duboku kompleksnost. Na njegovim slikama ribari ispijaju vino dok morski valovi udaraju o obale, dame u haljinama iz pedesetih godina prošlog stoljeća razgovaraju ispod suncobrana, a ponekad se, iznenada, pojavi i pas koji pluta nebom. Ti prizori nisu bili bijeg od stvarnosti, već pomirljiva šala na račun njenog ponekad apsurdnog toka. Intimna karnevalska povorka, svojstvena njegovom zavičaju.
NE PROPUSTITE
Stanićeva umjetnost nije pripadala trendovima ni modernim pokretima. On je bio izvan tih okvira, odnosno, iznad njih. Slikar koji je život provodio u Herceg Novom, često na svom brodu, nije imao potrebu da se prilagođava ičijem diktatu. Njegov svijet bio je savršen takav kakav jeste, omeđen Bokom kotorskom, Jadranskim morem i spokojem svakodnevice.
Kada je taj spokoj početkom mračnih devedesetih godina bio narušen, iz protesta je napisao pismo tadašnjem predsjedniku Crne Gore Momiru Bulatoviću u kojem izražava ogorčenje zbog onoga što se radi susjednom Dubrovniku:
Cijeneći Vašu umješnost, ozbiljnost i odgovornost u vođenju ove naše najmilije nam republike, naročito u najnovijim događajima koji su odlučujući za njen ugled i budućnost, pobuđen sam da Vam napišem ovih nekoliko riječi da bih barem umirio svoju savjest ako ne bih mogao da uradim i više.
Nemojte dozvoliti da neki nervozni oficir, zato što je izgubio živce, kako se može zaključiti iz nekih televizijskih izvještaja sa dubrovačkog fronta, opali minama po Dubrovniku što se može dogoditi i iz još gorih razloga jer bi to bombardovanje odgovaralo ne samo našim saveznicima nego i protivnicima. To ne bi odgovaralo jedino Crnoj Gori.
To bi bilo katastrofalno moralno opterećenje na račun naše savjesti koja je već opterećena do guše i ovim što je već dosad urađeno.
S najvećim poštovanjem pozdravlja Vas
Vojo Stanić, slikar
Ono što je Stanića činilo posebnim bila je njegova sposobnost da kroz prizmu naizgled jednostavnih scena posmatraču postavi važna pitanja. Šta znači živjeti punim plućima? Da li sreća leži u velikim snovima ili malim trenucima? Njegove slike bile su poziv da se na život pogleda s malo više humora, malo više nježnosti. Bez mraka i tuge, tako bliske ovom podneblju.
Iako su njegova djela izlagana u najprestižnijim galerijama širom svijeta, Vojo je uvijek ostao čovjek svog kraja. Njegova Boka kotorska nije bila samo mjesto - to je bio način života.
Poput njegovih slika, koje su oduvijek prkosile vremenu, i Vojo Stanić će živjeti kroz svoja platna, kroz svaki osmijeh koji izmami posmatraču, kroz svaki san koji probudi.
Vojo Stanić nije bio samo slikar; bio je pripovjedač, filozof i pjesnik boje. Njegov odlazak podsjeća nas da je umjetnost najbolji svjedok jednog života i da su neki životi toliko bogati da postaju umjetnost sami po sebi.
Neka ti more uvijek bude mirno, maestro.
Bonus video:
