(Aleksandar Ćuković, “Teror razonode”, Institut za srpsku kulturu, Nikšić, 2024)
Bilo je i očekivano (zašto ne reći i neophodno?) da se Aleksandar Ćuković pojavi jednom ovakvom knjigom. Očekivano, jer je njegova riječ posljednjih godina iskustveno vidno jačala književni život u Crnoj Gori. U knjizi su sabrani autorovi najvažniji književno-kritički i filozofski eseji, intervjui, besjede, kolumne koje je u međuvremenu objavljivao u dnevnoj štampi, časopisima, internet-portalima… I sam svjestan da bi ovakva materija, rasuta po periodičnim izdanjima, rubrikama štampanih i elektronskih medija, a pogotovo po mrežama internet-galaksije, ostala van domašaja čitalačke konstante, on ju je kroz ovu knjigu uveo u jedinstveno problemsko ruho, o čiju cjelovitost i aktuelnost možemo imati daleko jači uvid, a što znači, i objektivniji i kompetentniji sud.
Danas u eri sve agresivnije korozije moralnih načela, estetičkih pravila, poslovne dosljednosti, dijaloške jasnoće, kako između pojedinaca tako i kolektiva, svaki civilizacijsko-kulturološki angažman koji počiva na razložnoj motivaciji, jasnoj ideji i temeljnoj stvaralačkoj afirmaciji valja podržati i sačuvati. Knjiga Aleksandra Ćukovića Teror razonode upravo je takve sadržajne profilacije, koja nas u svojoj i najkraćoj tekstualnoj partikuli osvještava, opominje i informiše o umjetničkim kretanjima i društvenoj praksi, ne samo u crnogorskim okvirima, već i u mnogo širim, globalnim društvenim konstelacijama danas u svijetu.
Svaka od tri cjeline koje čine knjigu, Ogledi, članci, intervencije, Besjede i Intervjui, na svoj način podjednako aktuelizuje mnoga stanja i pojave, čija je artificijelnost i pomodna usmjerenost već uzela maha, ozbiljno atakujući na čovjekove principe i vrijednosti, kao na markere nepristajanja na prizemnost i ogoljelu, obezličenu egzistenciju. Dragocjenost Ćukovićevog tumačenja sazdana je i u činjenici da se nije striktno držao neke vrste monolitskog odabira građe, bez obzira koliko ga je privlačila, već je tragao i za stvaralačkim vrijednostima manje poznatih, ali ne i manje značajnih autora, ili pak, akcentujući samo one naslove koji su uistinu vrijedni pažnje.
Ogledi i članci, sadržani u prvom dijelu knjige, jesu i njen najobimniji dio. Riječ je, mahom, o piscima iz Crne Gore, različitih generacija, interesovanja i stvaralačke energije, originalnosti i kompetentnosti. Zadržavajući se na bitnim vrednosnim parametrima njihovog pisma, Ćuković ih je jasno situirao u tekući književni kontekst. Nije mu bio potreban nikakav veliki zamajac sa strane da bi kroz svoju analitičku optiku proveo njihovu inovativnost, eventualno knjiški upliv sa strane, ili pak, neposredne književne prakse, ili prvensteno ističući one vrijednosti po kojima bi datog autora trebalo čitati, odnosno zapamtiti. Poveći je broj autora i djela koje je Ćuković rasvijetlio kroz svoj kritički zapis, a među njima su, svakako, i oni čija misao i književni angažman ostaju na ljestvici temeljnih vrijednosti naše šire (nekad jugoslovenske) stvaralačke scene: Ivo Andrić, Dobrica Ćosić, Miroslav Krleža, Mihailo Marković…, a tu je od stranih pisaca i Lidija Dejvis, poznata američka spisateljica.
Dragocjenost Ćukovićevih osvrta na prethodno navedena poznata književna imena pokazuje se u tome što je njihov opus, ideje i vrijeme u kojem su stvarali sagledao kroz presjek tzv. istorijskog paralelizma, rasvjetljavajući put kojim se njihova intelektualna misija probijala kroz okvire tada vladajućeg političkog establišmenta; u čemu se i do koje mjere manifestovao njihov otklon od ideološke matrice datog društvenog sistema; koliko je u tome bilo njihove stvarne opredijeljenosti, a koliko lakonske, trenutne računice. Laviranje između nacionalnog, nacionalističkog i opšteljudskog posebno se činilo intrigantnim kad je u pitanju Krleža, na primjer. Inserti iz tadašnjih polemičkih osvrta o Krležinim aktivnostima, kao pisca i angažovanog intelektualca, odnosno homo politikusa, itekako nas inspirišu da se tom problematikom još neposrednije pozabavimo. Ako ne svi kao teoretičari, ono kao čitaoci koji imaju potrebu da, idući ukorak s vremenom, ovakvim štivima prodube sopstvena znanja.
Kad je riječ o Andriću, tj. o njegovim razmišljanjima o jeziku, a koja, kako na jednom mjestu kaže Ćuković, “nijesu omeđena lingvistikom ili kakvim drugim sličnim okvirima”, još jednom se potvrđuje od kolike je značenjske dalekosežnosti svaka njegova riječ koju napiše ili, bolje reći, odabere za svoje književno povijesmo. Osvrćući se konkretno na “Večiti kalendar matrenjeg jezika”, kojeg je Andrić zamislio kao otvorenu knjigu, Ćuković nas upoznaje sa Andrićevom idejom da o riječima, njihovom porijeklu i značenju progovori ne samo kroz njihovu prvotnu etimološku odrednicu, već da ih stavi u živi tekući kulturološki i mentalitetski kontekst i tako im osigura kontinuitet svojevrsnog dopisivanja. Kalendar je izašao posthumno, a uredio ga je i dopisao Miro Vuksanović, inače jedan od najpozvanijih da progovori o ovoj materiji. Potencijalno značenje svakog pojma, kad je u pitanju Andrićev “Kalendar”, ali i zapisa vezanih za “Znakove pored puta”, posebno se ogleda u tome što, prema mišljenju Ćukovića, u široj konstelaciji jednog teksta, na primjer, poprima i poetsku auru, istovremeno zamjenjujući ovještali, obezličeni, birokratski vokabular, čijoj smo torturi svakodnevno izloženi.
U širem tekstu “Percepcija književnih i kulturnih stremljenja u dnevničkim i esejističkim djelima Dobrice Ćosića” Ćuković je iznio niz veoma interesantnih i dragocjenih zapažanja koja dodatno bacaju svjetlo na opus ovog pisca. Prije svega, to je gledanje samog Ćosića na ulogu i značaj pisanja dnevnika; na to koliko se njime razjašnjava poetika samog autora; a koliko vrijeme u kojem je dnevnik nastajao; u kojem je srazmjeru odnos “dokumentarne” i književne istine, i druge paralele. Ćosić je zapitan nad sudbinom svojih zapisa: kako će biti shvaćeni i prihvaćeni; koliko će u njegovom plodnom romansijerskom opusu figurirati kao istinsko svjedočenje o epohama koje su pratili; a koliko o njegovom političkom angažmanu; i koliko mu je takav angažman, eventualno, oduzeo od njegove stvaralačke snage i moralne odgovornosti pred njegovim nacionom, ali i mnogo šire. U kratkoj rečenici, koju navodi Ćuković, da je Ćosićev “strah od književne smrti nadvisio onaj od biološke”, daje nam dovoljno i razloga i podstreka da se ponovo vratimo Ćosićevnim dnevnicima, kao zalogu njegove, koliko književne, toliko i moralne kompetencije.
S jednakom ozbiljnošću Ćuković se pozabavio i autorima iz Crne Gore, od kojih su mnogi trasirali ovdašnju književnu mapu, dali joj pečat i osigurali jasnu recepciju kod čitalaca. To su Gojko Čelebić, Budimir Dubak, Ilija Lakušić, Ranko Jovović, Andrija Radulović… i drugi koji su svojim stranicama itekako doprinosili bogatstvu i raznorodnosti crnogorske književne scene. Jedna od bitnih stavki Ćukovićeve analize ogleda se u činjenici da ona najmanje operiše generalnim, emfatičnim ocjenama koje su, kao takve, najčešće bez pokrića. Piscima koji tek zalaze u svijet literature on prilazi s jednakom objektivnošću i kritičarskom invencijom koliko i onima koji već iza sebe imaju veće ili manje literarno iskustvo, a što predstavlja jednu od važnih stavki u profilaciji analitičke oštroumnosti i odgovornosti svakog kritičara. Jer, kako se, izlaskom iz štampe, život svake knjige samo nastavlja, preciznije rečeno, tek stiče punoća i validnost njenog sadržaja i poruke, tako i kritičar, istim načinom na koji tumači knjigu i autora, odnosno književni život, rasvjetljava i sopstvenu stvaralačku ličnost. To se očigledno očitava i u Ćukovićevim besjedama i intervjuima, u kojima se najjasnije iskazuje autorov stav prema logičkoj, saznajnoj i moralnoj ispraznosti ne samo naše tekuće jave; i ne samo dnevnog vremena malih društava, već čitavog planetarnog prostora; i ne samo sada i ovdje, već i sjutra i svugdje. Koliko se jezikom i stvaralačkim duhom možemo oduprijeti toj pojavi, tom zahuktalom naletu tehno-civilizacije, u kojoj se ne osigurava trajnojst nijednog mjerila, ni iskustva, ni potvrdjenih vrijednosti? Kako ostati istinski čitalac i odoljeti sve prisutnijoj karnevalizaciji, čak i u literaturi? Bez sumnje, to je centralno pitanje Ćukovićevog doživljaja i tumačenja “uzajamnosti” knjige i života.
Ali, ništa manje bitno nije ni pitanje - kako biti istinski autor, a ne podleći uplivnosti sve jeftinije razonode, kratkoročnosti estradnog zadovoljstva i virtuelizaciji top lista najčitanijih djela? Pitanja kojima je Ćuković u svojim tekstovima posvetio ozbiljnu pažnju, apostrofirajući ih u uvodu knjige, pod naslovom “Smrt čitaoca?”. Znak uzvika ovdje je, čini se, samo znak autorove bojazni. Kakve i dokle - autor nije precizirao. Jer, uprkos svemu, on ipak vjeruje u čitaoca. A mi? Vjerujemo li u sebe?
Bonus video:
